Školska knjiga za vas
RAZGOVOR S POVODOM ■ PETRANA BREČIĆ, RAVNATELJICA KLINIKE ZA PSIHIJATRIJU VRAPČE
Uzmi pod ruku svoj strah, upoznaj ga i živi s njim!
objavljeno: 16. ožujka 2021.
Petrana Brečić | Copyright Pixsell
Petrana Brečić | Copyright Pixsell

Knjiga o strahu pokazuje da je strah naš prijatelj i pratitelj bez kojega nema života. A što većina nas radi? Cijelog života bježimo od straha i pokušavamo sebe prikazati kao neustrašiva bića. Drugim riječima, sve radimo pogrešno, upozorava psihijatrica, doc. prim. dr. sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče.

U razdoblju izazovnog suživota s koronavirusom, a potom i s potresima na području Hrvatske važnost mentalnog zdravlja i kvalitetne prilagodbe dinamičnim promjenama u svakidašnjem životu dospjela je u središte medijske pozornosti.

Za dugotrajnih kriza naša se psiha intenzivno prilagođava, napreže i umara što može utjecati na pojavu raznih psihičkih i fizičkih bolesti. Da bismo pravodobno uočili znakove upozorenja, nužno je razvijati emocionalnu pismenost koja je u Hrvatskoj, smatraju stručnjaci, na iznimno niskoj razini.

„Nažalost, na temelju profesionalnog iskustva mogu reći da nam nedostaje elementarna naobrazba o emocionalnom životu. Gotovo ništa ne znamo o funkcioniranju našega psihičkog aparata, slabo razumijemo emocionalni jezik i bježimo od neugodnih osjećaja, pogotovo od straha.

Mnogi ljudi ne bi znali nabrojiti osjećaje kojima raspolažemo jer ih nitko tomu nije učio. To je jedan od razloga zašto nam je danas itekako potrebna Knjiga o strahu, izvrsna knjiga za djecu i odrasle objavljena u idealnom trenutku”, smatra doc. prim. dr. sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče.

Emocionalna početnica

S psihijatricom Petranom Brečić razgovarali smo o agresivnosti, tjeskobi i drugim inačicama straha o kojima se govori u novom izdanju Školske knjige, svojevrsnoj početnici za usvajanje emocionalne pismenosti – Knjizi o strahu koju je napisala Milada Rezková, ilustrirali i dizajnirali Lukáš Urbánek i Jakub Kaše, a preveo Vedran Pavlić.

Komu biste preporučili Knjigu o strahu i zašto?

■ Kao psihijatrica s dugogodišnjim iskustvom, ali i kao čovjek koji osjeća strah i boji se poput svih drugih ljudi, od srca preporučujem ovu izvrsnu knjigu djeci i odraslima. Knjiga o strahu neizmjerno je vrijedna jer nam, među ostalim, pruža dragocjen edukativni materijal o strahu i drugim ljudskim osjećajima, o jeziku kojim emocije govore i načinu njihova prepoznavanja kod sebe i drugih ljudi. Nažalost, o osjećajima ne učimo u školi, oni nisu predmet edukativnih sadržaja sve do odrasle dobi pa ni tada ako niste medicinar ili psiholog. Posebno me veseli to što je taj vrijedni psihoedukativni sadržaj prilagođen djeci i mladima, odnosno populaciji koja ima priliku učiti o osjećajima u pravo vrijeme. Puno je korisnije rasti sa spoznajom da imate određene emocije nego o njima učiti tek u odrasloj dobi. Djeca i mladi imaju više izgleda za to da se prestanu bojati „negativnih” osjećaja koje većina odraslih smatra duboko patološkima i bježi od njih cijelog života. Neizmjerno je važno znati živjeti sa svim osjećajima.

Što biste izdvojili kao najvažnija obilježja Knjige o strahu?

■ Kao psihijatrica s 26-godišnjim iskustvom znam dosta toga o osjećaju straha, ali unatoč tomu, ovu sam beskrajno zanimljivu knjigu pročitala dva puta. Prvi put sam to učinila brzo, da pregledam strukturu, sadržaj, teme… Knjiga mi je nakon nekoliko dana toliko lijepo „sjela” da sam je ponovno pročitala želeći proučiti način na koji je uobličena i istodobno testirati samu sebe, provjeriti koliko moje znanje korespondira s njom.

Moramo znati da osjećaj straha uopće nije lako prikazati, a u knjizi je to učinjeno na jako maštovit način. Sa strukturom i sadržajem knjige prekrasno nas upoznaje dječak Strahimir koji nema spoznaju o tome što je strah. Polako uči o tom osjećaju, upoznaje njegova lica, jezike kojima govori, kulturološke i druge specifičnosti…

Djeca i mladi imaju više izgleda za to da se prestanu bojati „negativnih” osjećaja koje većina odraslih izbjegava i smatra ih duboko patološkima. Neizmjerno je važno znati živjeti sa svim osjećajima.

Sve je to vizualno vrlo atraktivno prikazano, uz odlične ilustracije i stripove, razne boje i priče, što je posebno zanimljivo djeci, a primjereno je i nama odraslima jer i mi bolje pamtimo na taj način. Strah je u knjizi obojen crnom bojom, ali u nekim trenutcima postaje crven, plav, zelen… i tako se dodatno približava djeci. O strahu se govori tako da se u djece ne pobuđuje strah što je možda i najvažnije obilježje ove knjige. Autorica na vrlo suptilan, indirektan način govori o strahu i njegovim pojavnostima, s pomoću priča koje djeca vole slušati i likova iz različitih bajki.

Agresivci se boje

Kao jedan od oblika straha predstavljena je agresivnost, „čudna teta koju nitko ne voli, ali je ipak dio obitelji”. To se čini kao zahtjevna lekcija ne samo za djecu nego i za odrasle.

■  U knjizi je prekrasno objašnjeno da opasna teta agresivnost nije zločesta, nego da u sebi potiskuje strah s kojim se ne može suočiti. Jako je važno da djeca u ranoj dobi nauče ono što mi odrasli tek počinjemo usvajati, primjerice da se agresivni ljudi najviše boje. Kad to znamo i razumijemo, možemo biti više empatični prema nasilnicima ili prema sebi razumijevajući uzrok nečije agresivnosti.

Agresivci su „plašljivciˮ; iz te pozicije i kada to znamo, nitko ne želi biti agresivac! Posebno je pohvalan način na koji autorica opisuje patološki društveni fenomen – terorizam. Promatrani očima djeteta koje ne može razumjeti složenost tog fenomena, teroristi su prikazani kao ljudi koji pokušavaju strahom nadzirati druge ljude; rade to zato što se i sami neopisivo boje. U Knjizi o strahu saznajemo kako ih treba primjereno kazniti: treba ih malo povući za uši i ostaviti same na tavanu. Jako je teško govoriti o strahu i njegovim inačicama, a pritom u djece ne poticati agresiju. Knjiga o strahu u tome je uspjela!

U skladu s onim što se kaže na samom početku, ovo je uistinu velika knjiga za male i velike plašljivce. Primjerena je baš svima jer smo mi ljudi – plašljivci. Uvijek se netko nečega boji. Knjiga o strahu pokazuje da je strah naš prijatelj, pratitelj bez kojega nema života. A što većina nas radi? Cijelog života bježimo od straha i pokušavamo sebe prikazati kao neustrašiva bića. Drugim riječima, sve radimo pogrešno. Ova nam knjiga pruža priliku da se bolje upoznamo. Ona pripada početnoj literaturi, ali mi jesmo – početnici. Upoznajmo strah, on nam je zaista prijatelj! Postaje nam neprijatelj kad bježimo od njega, kad se skrivamo, kad ga ne želimo uzeti pod ruku. Uzmi pod ruku svoj strah, upoznaj ga i živi s njim!

Ako nam strah omogućuje da reagiramo u kriznim situacijama, gdje nastaje problem sa strahom, kad on postaje štetan? 

■ Današnji čovjek ne pati od straha u njegovim izvornim oblicima. Mi patimo od anticipacije straha. Drugim riječima, tjeskobni smo. Ako pokušamo razdvojiti strah od tjeskobe, možemo reći da je strah odgovor našeg organizma na realnu opasnost u sadašnjosti, a tjeskoba ima kognitivnu, anticipirajuću dimenziju – mi strepimo da će se nešto loše dogoditi u budućnosti.

Tjeskoba je boljka suvremenog čovjeka i katkad može biti razorna. S druge strane, naše tijelo može stvarati prirodna sredstva za smanjenje tjeskobe – potrebno je uložiti samo nekoliko minuta na dan u postupak kojim možemo prevariti tjeskobu i proizvesti hormone opuštanja.

Mi smo, ljudi, najstrašljivija bića jer jedini možemo mislima stvoriti strahove tamo gdje ih uopće nema. Strahujemo od zamišljenih, iracionalnih situacija, prožeti smo tjeskobom, anksioznošću; od toga ne trebamo bježati. Zamišljamo kako ćemo obaviti nešto u budućnosti, hoćemo li biti sposobni i slično.

Za razliku od tjeskobe, strah nam omogućuje da primjereno odgovorimo na opasnost. Kako to konkretno izgleda? Naš prijatelj strah alarmira autonomni živčani sustav koji proizvodi fiziološku reakciju u tijelu – endokrini sustav luči hormone stresa poput adrenalina. To nam omogućuje da u opasnoj situaciji dobijemo dovoljno energije za borbu ili bijeg. Nakon akcije koju smo poduzeli, polako se smanjuju napetost i strah te pada razina hormona. Aktivira se drugi dio našega autonomnog živčanog sustava, parasimpatikus, koji sve vraća u normalu. Naš organizam nastoji biti u homeostazi, u ravnoteži s unutarnjim i vanjskim svijetom, ali u tome katkad teško uspijeva.

Tjeskoba – znak života

Zašto je suvremenom čovjeku tako teško vratiti se u ravnotežu?

■  Teško nam je zato što smo prepuni strahova, velikim dijelom onih koje sami generiramo anticipirajući neke situacije iz budućnosti. Osim toga, kad nas preplave hormoni stresa, često ne možemo reagirati borbom ili bijegom zbog socijalnih inhibicija. Navest su primjer koji nam je svima poznat iz vlastita iskustva: sa zakašnjenjem smo krenuli na posao i zapeli u prometu, a moramo stići na vrijeme na iznimno važan sastanak. Što se događa u našem tijelu? Strahovita napetost raste iz trbuha prema glavi, preplavljeni smo hormonima, ali ne možemo poduzeti nikakvu akciju nakon koje bi se oni mogli vratiti u normalu. Nakon nekog vremena razina hormona stresa padne, ali se vrlo rijetko spusti na nulu. To je kronična boljka suvremenog čovjeka. Možemo je prikazati na slikovit način: kad se upali svjetlo koje signalizira opasnost, organizam preplave hormoni stresa. Nakon određenog vremena, svjetlo bi se trebalo ugasiti. Međutim, kod ljudi zapadne civilizacije svjetlo se gotovo nikada ne gasi. Ono uvijek ostaje prigušeno. Rijetko se dovoljno opustimo da nam razina stresa padne u normalu.   

Što više iscrpljuje našu psihu – veliki bolni događaji kojima smo izloženi ili mali, često nevidljivi izvori stresa?

■ Više nas iscrpljuju mali i nevidljivi, ali kontinuirani stresovi nego jedan veliki stres koji dođe i prođe. Živimo s jako puno svakodnevnih stresora i toliko smo se na njih naviknuli da ne primjećujemo njihovu štetnost. Kao primjer stresa koji može postati neprimjetan dio radne rutine mogu navesti rad u velikoj buci ili dijeljenje istog prostora s kolegicom koju teško podnosite. Iako ste to prestali percipirati kao izvor stresa, vaš organizam održava razinu hormona stresa na višoj razini nego što je to normalno. Nažalost, mi uglavnom ne prepoznajemo signale koje tijelo šalje sve dok ne prijeđu u neke ozbiljnije psihičke ili tjelesne simptome. Zato je važna Knjiga o strahu – ona će nas upozoriti na osjećaje koje često potiskujemo i navesti da ih uključimo u svoj život kao normalne i poželjne. Sasvim je normalno osjećati strah i tjeskobu, oni su glasovi naše psihe.

Što je važno znati o tjeskobi i zašto je nije mudro potiskivati?

■ Razina tjeskobe je na nuli samo kod mrtvih ljudi. Tjeskoba je znak života; sasvim je normalno biti tjeskoban. Tjeskobu ne primjećujemo dokle god je ona u granicama normale; svjesni smo je kad smo jako umorni ili kad neka situacija za nas postane preteška. Tjeskoba se može manifestirati kao psihički simptom – imamo osjećaj napetosti, nervoze, dekoncentriranosti, ustrašenosti, uvjereni smo da će se nešto loše dogoditi, stvaramo negativne percepcije o svemu. Možemo je osjetiti i s pomoću tjelesnih simptoma kao što su kratak, plitki dah, širenje zjenica, crvenilo, nakostriješenost… Kad je tjeskoba jaka, mogu je pokazati i tjelesni simptomi, pa možemo osjetiti da nas boli želudac ili glava, da nam srce ubrzano lupa. Danas se smatra da su mnoge mišićne boljke tjelesni pokazatelji tjeskobe.

Kad tjeskoba previše naraste, mora se nekamo preliti – kroz psihu ili kroz tijelo. Stoga je važno razumjeti da određeni simptomi ne moraju biti znak tjelesne bolesti, nego glas tjeskobe koja je morala izići.

Kao psihijatrica s dugogodišnjim iskustvom, ali i kao čovjek koji osjeća strah i boji se poput svih drugih ljudi, od srca preporučujem izvrsnu Knjigu o strahu djeci i odraslima, svim malim i velikim plašljivcima.

To je situacija koja nalikuje na onu u ekspres-loncu – u njemu ima mjesta za dvije litre, ali mi uporno ulijevamo četiri. Lonac mora procuriti. Velik porast tjeskobe boljka je suvremenog čovjeka. Mi primjećujemo da nam je tijelo umorno, a ignoriramo činjenicu da se psiha umara jednako kao i tijelo dok dovodi u ravnotežu unutarnji i vanjski svijet. Tjeskoba je posljedica umorne psihe. Naša psiha nema drugi način da nam kaže: „Stani, teško mi je!”

Rad na sebi

Je li pretjerana potrošnja sredstava za smirenje svojevrsna reakcija na teror sreće, odnosno pokušaj negiranja neugodnih osjećaja poput straha, tuge, nemira…?

■  S jedne strane društvo ne podržava pokazivanje osjećaja jer se oni shvaćaju kao slabosti. Osjećaje želimo imati pod kontrolom; ne želimo ih pokazivati ni sebi ni drugima. S druge strane podložni smo teroru sreće i želimo stalno biti opušteni. Čovjek je nesretan jer nije stalno sretan – to je apsurdno! Napetost, prestrašenost, zabrinutost… simptomi su normalnosti, znakovi psihičkog zdravlja koji pokazuju da se prilagođavate zahtjevnim i tužnim situacijama.   

Najbolje bi bilo potražiti uzroke neugodnih osjećaja koji nas opterećuju. No nitko nas nije učio da trebamo raditi na sebi, a osim toga, rad na sebi je jako težak, zahtjevan, dugotrajan, iziskuje velike promjene. Suvremeni čovjek ne želi čekati rezultat, on želi rješenje ovdje i sada. U tom smislu primjenjuju se lijekovi kojima se trenutačno smanjuje tjeskoba, ali problem ostaje.

No moram istaknuti da je najgore od svega trpjeti veliku i dugotrajnu tjeskobu. Nije dobro biti a priori protiv lijekova jer je tjeskoba razorna ako se ne liječi i može prouzročiti različita oštećenja psihe i tijela; može dezorganizirati ličnost. U takvim situacijama treba popiti sredstvo za smirenje da bismo uopće mogli raditi na sebi. Naglašavam kako anksiolitike, naposljetku kao i sve lijekove, smijemo uzimati isključivo u dogovoru s liječnikom jer imaju ovisnički potencijal i s vremenom nam treba sve veća doza. Bilo bi puno korisnije kad bismo, prije nego što posegnemo za lijekovima, pokušali sami riješiti strah i tjeskobu.

Kako možemo pomoći sami sebi kad smo pretjerano tjeskobni?

■  Najprije treba utvrditi što je izvor tjeskobe, je li to neka promjenjiva ili nepromjenjiva situacija. Katkad rješenja izgledaju banalno, a zapravo mogu biti spasonosna. Primjerice, ako često kasnimo na posao, krenimo desetak minuta ranije od kuće i tako izbjegnimo tjeskobu zbog kašnjenja. Radi ljubavi prema sebi, pokušajmo ne izlagati se pretjerano onome što nas čini nesretnima. A ako se ipak moramo izlagati, naučimo opuštati se. Svatko može naučiti duboko disati u trenutcima napetosti i, usmjeravajući se na udisaj i izdisaj, zavarati tjeskobne misli.

Postoje različite prakse kao što su meditacija i druge sugestibilne tehnike u kojima usmjereno mislimo i na taj se način opuštamo. Pokušajmo pronaći barem pet ili deset minuta na dan za postupak koji nam može donijeti puno dobrobiti. Ne moramo nužno izabrati meditaciju, možemo se opustiti na zapadnjački način – gledati film, slušati glazbu, otići u šetnju…

Ključno je odmaknuti se od tjeskobnih misli. Naše je tijelo beskrajno pametno i tijekom opuštanja izlučuje unutarnje hormone s opioidnim svojstvima, prirodna sredstva za smanjenje tjeskobe. Trebamo uložiti samo pet minuta na dan da prevarimo tjeskobu. Zamišljanjem određene ugodne situacije proizvodimo u mozgu istu reakciju kao da se ona stvarno događa – mozak počne lučiti hormone opuštanja.

doc. prim. dr. sc. Petrana Brečić | Copyright Cropix

■ Srdžba, ljutnja i agresivnost – druga lica straha

Imate li savjet za učitelje o tome kako poboljšati mentalno zdravlje učenika?

■  Učitelji su nezamislivo važan dio našeg odrastanja; uz naše roditelje, oni su osobe kojih se sjećamo cijelog života. Mislim da se svatko od nas sjeća imena svojeg učitelja. Imaju veliku ulogu, ostavljaju velik trag, ali i preuzimaju veliku odgovornost. Važno je da učitelji i odgojitelji i svi koji rade s djecom znaju prepoznati osjećaje i razotkriti srdžbu, ljutnju i agresivnost kao druga lica straha. Na učenike se ne treba ljutiti zbog neprihvatljivog ponašanja, puno je bolje vratiti se korak unazad i otkriti što je u pozadini. Djeca i mladi nemaju iskustva, ne znaju što je strah i nemaju razvijene mehanizme obrane koji čuvaju naš mentalni aparat. Oni lako steknu dojam o sebi kao o krivcima, odnosno negativcima. Zato je jako važno dobro se postaviti prema djeci, ne prouzročiti im dodatne traume, nego razbijati njihov strah i generirati puno primjerenije modele ponašanja. 

……………………………………..

■ Bolesna kompetitivnost oblik je agresivnosti

Kako da učitelji lakše podnose velik pritisak roditelja i njihova očekivanja?

■ Učiteljima je katkad jako teško razumjeti djecu, otrpjeti dječje ponašanje i suzdržati se od reakcije. No čini mi se da je mnogim učiteljima još teže podnijeti reakcije roditelja jer oni često imaju nerealne zahtjeve i zbog povrijeđenosti „braneˮ svoju djecu. Stoga bi sve što sam rekla za učitelje trebalo vrijediti i za roditelje. Da bi mogli odgajati djecu, i oni moraju znati osnove razvoja emocionalnosti, dječjih strahova… Odgoj predmnijeva i vremensku posvećenost; ne možemo to očekivati od učitelja. Ali, nažalost, ne možemo to očekivati ni od roditelja koji rade od 9 do 18 sati. Nažalost, danas stvaramo generacije ekstremno pametne djece koja su intelektualno potentnija od prijašnjih generacija, ali na neki način emocionalno siromašnija. Čini nam se kao da nemaju dovoljno topline i bliskosti, ne uče o ljubavi i prijateljstvu.  

Kad kažem da roditelji nemaju vremena za djecu, to nije kritika upućena roditeljima, nego društvu koje želi stvoriti superljude – robote. Bez emocionalnog odgoja stvaraju se klice za razvoj agresivnih oblika ponašanja. Agresivnost se ne pokazuje samo verbalnom ili fizičkom akcijom – vikanjem, vrijeđanjem ili tučnjavom. Bolesna kompetitivnost zbog koje nismo u stanju emocionalno doživjeti druge također je oblik agresivnosti. Mi se čudimo kako su djeca danas nekako slabije emocionalno pismena, potpuno usmjerena na sebe, a zaboravljamo da znanje o emocijama ne dobivamo rođenjem. Roditelji se moraju angažirati kako bi svojem djetetu pomogli da izraste u sretnijeg čovjeka. Današnja tema je strah, a kad svladamo lekciju o tom osjećaju, kad ga prihvatimo, trebamo početi govoriti o sreći.

……………………………………..

■ Sreću donosi ulaganje u druge

Može li školski sustav pomoći u stvaranju sretnijih ljudi?

■ Svjedoci smo zanimljiva paradoksa – najbogatiji ljudi na svijetu nisu najsretniji. Zašto se to događa? Zato što ulaganje u sebe na taj način uopće ne donosi sreću. Sreću donosi ulaganje u druge i zrcaljenje u drugima. Kao što naše tijelo treba hranu da bi preživjelo, i naš psihički sustav treba svoju hranu, svoju energiju. Emocionalno gorivo koje hrani našu psihu možemo dobiti samo od drugih ljudi. O tome treba učiti. Zašto ne bi postojao neki predmet, ili dio predmeta, u kojemu bi djeca učila kako biti sretan? Umjesto da razvijamo bolesnu kompetitivnost, zašto ih ne bismo poticali na natjecanja u dobrim djelima? O tome ćemo morati razmišljati, u suprotnom ćemo stvarati generacije nesretnih ljudi i ljudi koji će u sebi nositi klice začetka različitih psihičkih poremećaja. 

■  Razgovarala:  Jelena Mandić-Mušćet ■