Uz 90. obljetnicu rođenja hrvatskoga klasika Ivana Aralice Školska knjiga objavljuje Duh zloduha, novi roman toga vrsnog pisca, scenarista, esejista i političara koji više od pola stoljeća majstorski privlači pozornost čitatelja. No jubilarni rođendan ne proslavlja samo Aralica nego i biblioteka Djela Ivana Aralice, pokrenuta prije deset godina. Duh zloduha objavljen je kao 37. svezak Djela, u kojemu ovaj vrsni stilist i pripovjedač zapostavlja političke teme iz socijalističke prošlosti i posvećuje se ženama.

S Aralicom smo razgovarali o ženskoj psihologiji i mizoginiji, ljubavi i erotici, novim rukopisima i dinamičnom književnom životu na prijelazu iz devedesetih prema stotoj. A sve je počelo pitanjem o njegovu novom romanu koji se tematski uklapa u pripovjedački ciklus Blažine priče, započet s romanom Farrell i zbirkom pripovijedaka Grmovi divljih ruža.

Prema naslovu bi se dalo naslutiti da je riječ o romanu čija priča oštro secira političku socijalističku zbilju u kojoj smo živjeli do 1990-ih ili pak da je riječ o komentiranju političke zbilje napučene vašim neistomišljenicima. No iza ovog naslova krije se nešto posve drugo, potresna priča o sudbini dviju mladih žena, metafori biblijske priče o Kainu i Abelu… Je li ovo tamno doba u kojemu živimo motiv za pisanje ovog romana?

– Svako je vrijeme pogodno za pisanje priča o zavisti i njihovo odijevanje u prepoznatljivo ruho suvremenosti. Takve se priče u svakom vremenu pišu i prepoznaju kao vječna suvremenost. Otkako je čovjeka i njegovih priča o sebi, zavist živi u njemu i njima, progoni i uništava one prema kojima je, zbog neke iznimnosti, usmjerena, i razdire, pa samouništenju vodi one koji su, jer misle da su nepravedno u nečemu uskraćeni, nekomu na nečemu zavidni. U velikom broju slučajeva dva usmjerenja zavisti, biti onaj komu se zavidi i biti onaj koji drugomu zavidi, žive u simbiozi u istoj osobi, i zavide mu jer je u nečem obilno nagrađen, i on zavidi drugima, jer je u nečemu, što drugi imaju, on prikraćen!…

Istina je da Duh zloduha može po naslovu iznevjeriti nečija očekivanja, time što u prvi plan, ako se to od mene unaprijed očekuje, ne stavljam politički i ideološki aspekt zavisti, nego na prvome mjestu pričam o životu dviju djevojčica i, kad odrastu, djevojaka. Ali na kraju, kad se roman razvije u cijelosti i dočita, očekivanja ne ostaju iznevjerena, štoviše, u cijelosti im je udovoljeno. Snaga i dojmljivost priče o sudbini djevojaka koje je zavist obostrano uništila, i onu kojoj se zavidjelo i onu koja je zavidjela, toliko je djelotvorna da je spustila sondu i do ideološkoga i do političkog aspekta zavisti u društvenome i političkom fonu u kojemu je priča o Staši i Maši smještena.

Štoviše, priča o Staši, oličenju pameti i dobrote, i Maši koja na toj pameti i dobroti parazitira bez zahvalnosti, s umišljenim pravom na parazitizam, ne spušta samo sondu do slojeva ideologije i politike građene na tome umišljenom pravu, već i upućuje na dva pitanja visoko do neba: čemu služi zavist i čemu težnja za jednakošću koja iz zavisti niče ako je niknula i razvija se na unaprijed zadanoj i ničim neizbrisivoj nejednakosti? Prvi krik do neba: nema opravdanja zavisti, nikakva se zavist ne da ničim opravdati! I drugi: laž je da su ljudi od rođenja jednaki, a istina je da su svi ljudi, kakvi god rođeni bili, pred Bogom isti; ne tražimo u življenju izjednačenje darovitih i onih koji su od rođenja u darovitosti uskraćeni, tako da onima koji strče siječemo glave, tražimo je tako da daroviti svojom darovitošću obdare od rođenja u darovima zakinute. Ti su vapaji u priči o Staši i Maši ostali neispunjeni i posljedica je da su postali naslovom te priče – gorki duh zloduha.

Zamjerali su vam neki kritičari da ne poznajete psihologiju žena te da su vam ženski likovi plošni, svedeni tek na funkciju unutar radnje koju, dakako, vode muškarci. O tomu bi se dalo polemizirati, no evidentno je da je Duh zloduha vaš prvi roman sa ženama u središtu radnje; umjesto junaka imamo junakinje. Zašto vam je trebalo toliko dugo vremena za pričanje priča o ženama?

– Ti što su mi upućivali prigovore da ne poznajem psihologiju žena, pa čak i da patim od mizoginije, pojavili su se povodom tiskanja Ambre. Ili nisu pročitali što sam dotada napisao ili su mi, tovareći mi svašta zato što sam napisao Ambru, htjeli na vrat natovariti i te plošne i epizodne ženske likove kao dokaz da sam ženomrzac. Držali su me konzervativcem i patrijarhalcem, ognjištarem, koji žene doživljava kao epizodiste jer ih, po naravi patrijarhalca, ne voli.

Ma, hajte, molim vas, ja ženomrzac! Ja sam i prije Ambre objavljivao romane, doduše, kratke, u kojima je glavni lik žena, Anastazija, Primjer, Asmodejev šal, a epizodne ženske likove da i ne spominjem, osim lika Dive Grabovčeve iz romana Graditelj svratišta, čiji je kip Kuzma Kovačić napravio za njezin grob na Vran planini, a za mene izradio i darovao mi malu repliku toga kipa. Sada ta mala replika stoji na mojem grobu na Mirogoju, a kad u taj grob budu spušteni moji zemni ostatci, moja će kći i moj sin odliti, po Kuzminu dopuštenju, veliki Divin kip s Vran planine i staviti ga na moj grob. A znate zašto? Zato što je bila žena koja je radije umrla u svojoj vjeri nego živjela prevjerivši vjeru u kojoj je rođena! Ta će mi cura i mrtvu pasati! I da bih ja patio od mizoginije! Koješta! 

Osim majke, koja me je, u strahu da ću umrijeti, držala kao kap vode na dlanu, mene je odgajalo i odgojilo sedam tetaka, pet strina, četiri bake, sestra, nekoliko stričevki i, najzad, časna sestra rodom iz Staroga grada na Hvaru. A taj njihov patrijarhat, što mi ga nabijaju na glavu oni koji nikakav patrijarhat nisu niti živjeli niti vidjeli, ni taj što ga meni pripisuju, ja ni po čemu kao patrijarhat ne prepoznajem. Ja znam svoj patrijarhat, onaj u kojemu sam živio formativne godine; u kojemu je žena bila majka, baka, teta, strina, sestra, sve bliže od bližega, sve srcu priraslo, pa koliko god silnica između nas iskrilo, sijevalo i grmjelo…

A zašto sam tako dugo čekao s ovim romanom? Zavist me je drugih cijeli život progonila i zavist je postala temom koja mi se uporno nametala. Zavist u sebi prema drugima gotovo da nisam poznavao, a ako bi se pojavila, ubrzo bi se pretvorila u uzor koji sam slijedio. Pa čak i u ovome čime se bavim, u pisanju knjiga, gdje zavist cvjeta posvuda, jer sam od početka imao skromne ciljeve – da mi je objaviti ono što pišem, bilo pod svojim ili izmišljenim imenom – i bio zadovoljan s postignutim kao da je to optimalno dostignuće – zavist me nije morila. Ali me je samog zavist i dalje progonila. Čekao sam da mi se dogodi prava priča za tu stvar. Dočekao sam je od Blaže – zavist je ono što je nekad bila kuga. A onda sam mnogo vremena utrošio prenoseći autobiografske elemente na Stašu. Da, dobro ste pročitali! Njezini putovi, i dok se natječe u pjevanju, i dok se nada svjetlima pozornice i dok obilazi mjesta i u njima pjeva, i dok stanuje u samostanu kao redovnica, moji su putovi. Ali o tomu dosta! Dosta je bilo i ono što sam na nju prenio! I još samo nešto da dodam odgovoru na ovo pitanje: mene proglašavati za ženomrsca, a ja ne samo da sebe sama prikazujem u ženskom liku nego i ne razlikujem žensko od muška niti, kad se duše tiče, za sebe sama znam jesam li muško ili žensko – znam samo da sam, što god bio, Božje stvorenje.

Ni ljubavi nema previše u vašim romanima, a nekmoli površnih i iznuđenih seksualnih veza. Duh zloduha dotaknuo se i ljubavnog čina koji je sve samo ne ljubavni čin… Ne nedostaje ni pravih, životnih riječi za „one stvari”… Ovaj je roman djelo prepoznatljiva, no ipak po mnogočemu „novog Aralice”… Zašto ste tako dugo čekali?

– Nije razlog poplave ljubavi, seksa i lagane perverzije, uz odgovarajući rječnik za sve to, što su protagonisti romana dvije žene. To nikako, znam vidjeti žene i u drugim ulogama, pa tamo ima više majčinstva, intelekta i molitve nego ljubakanja. Već je razlog tomu što sam, prvo, postavio u antitezu fizičku i duhovnu ljubav, a drugo, što sam spolnost, i fizičku i duhovnu, stavio u središte drame o zavisti, pa se seks, erotika, duhovna ljubav i sve ostalo u vezi s tim, a posebno rječnik, moralo obogatiti i protegnuti od korica do korica. Dakle, ovo je djelo, kad je riječ o seksu i tim stvarima, posebno po obilju erotike, ali osim rječnika koji je opušteniji, po eksponiranju erotike ravno onomu što se može, u manjim količinama, susresti i u mojim drugim knjigama. U Asmodejevu šalu prije svih! Ali dopuštam da sam, kad erotika, ili nešto, makar bilo izopačeno, slično tomu postaje motiv drame – recimo, razlog da se upotrijebi kama – prelazio granicu onoga što je dosad u mojim djelima viđeno. Činio sam to da pokažem koliko je zavist i u toj sferi izopačena!

Znam da nije popularno, no ipak… Koji vam je vaš roman najdraži? S kojom ste pričom najzadovoljniji, onako, iznutra, intimno i skriveno od naših pogleda.

– Na to pitanje, otkako sam ga napisao do danas, bez ustezanja, odgovaram – Sunce. Ali time ne izražavam nikakav vrijednosni sud ni o „Suncu” ni o bilo kojemu svojem djelu. Izražavam samo ono što ste me pitali, koje je moje djelo mojem srcu najdraže. A to, da je mojem srcu Sunce najdraže, ne ovisi o mojemu mišljenju o njegovoj književnoj vrijednosti, koja bi nadmašivala moja ostala djela, nego o dragosti koja me veže za autobiografski materijal koji sam u Sunce ugradio. Konkretno, uz časnu sestru Dominu, građanskim imenom Bogoljubu Stančić. Ona me je izliječila od anoreksije, od koje bih bio završio kao i moj brat, ona me je izliječila od kožne bolesti i ona mi je, liječeći mi tijelo, pokazala svijet priče koji će mi liječiti dušu do starosti. Ona jest moje Sunce i ja sam Sunce za nju napisao, pa ne mogu reći vidim li ja u Suncu nju ili roman koji natkriljuje sve moje romane, kao što ona mene natkriljuje. S mojim odgovorom ne morate biti zadovoljni – ali to vam je tako i s mojim suncem u Suncu i s nečim drugim što na identičan način vidim u svakom svojem romanu i svakoj svojoj priči. Drukčije o njima suditi ne mogu! Ne znam! [Pia Jelena Pardo]

Ovih se dana obilježava 10. godina objavljivanja biblioteke Djela Ivana Aralice. Duh zloduha je 37. svezak. Što osjećate kad mislite o proteklih deset godina sa Školskom knjigom? Pelin? Med?

– Med! S dodatkom: da nitko med nije lizao a da ga gorčinom pokatkad nije zagorčio; i da je med slađi, ako ga gorčina povremeno zagorči. U svakom slučaju, Bogu hvala, bilo je lijepo! Šteta da se ne može ponoviti! Kao što će se, opet se nebu obraćam, lijepo nastaviti do kraja. Mog pripovijedanja ili mene sama!

Nedavno ste napunili devedesetu. Koji je vaš skriveni recept?

– Nemam skrivenog recepta, a nisam ga nikad ni tražio. Moja je majka promijenila svijet u stotoj. Da nije to taj recept? Ako je to, velika hvala mojoj Perini, kao i njezinoj pomoćnici sestri Domini, i mojim liječnicima, koji su mi u tri navrata dosad iz ruku smrti spasili život. Bio bih Perini zahvalan i više nego što jesam, kad bi ovo deset godina, što mi ih u izgled ostavlja njezino naslijeđe, bilo smješteno u nekom mlađem razdoblju života. A sad, kad ne može biti drukčije nego tako kako je, od 90 do 100, neka me nadahne umijećem kako proživjeti izglednih deset i na odlasku u stotoj govoriti ono što je ona meni na upit kako je u tom času odgovarala: „Lipo mi je! Lipo mi je!“