Njihovi sati nikada nisu dosadni, potiču učenike da budu aktivni. Strogi su, ali ih motiviraju da uče. “Oni su jednostavno drukčiji od drugih”, kažu nam učenici, koji su upravo njih izabrali kao primjer kako uz inovativnog i kreativnog profesora školski sat može biti zanimljiv.

Prof. Vedran Ristić predaje povijest u Trećoj gimnaziji. On smatra da nastava može biti zanimljiva ako se učenicima dopusti da budu aktivni, da postavljaju pitanja, komentiraju i kažu što misle.

„Nastojim tako postaviti zadatak da učenici istražuju, ali i da kažu što misle. Tako sam im zadao da pišu esej i usporede značajne hrvatske povijesne ličnosti, Jelačića i Mažuranića. Imamo i debate na određenu temu, primjerice: Je li bacanje bombi na Hirošimu bilo potrebno, pa se dogodi da raspravljaju i nakon zvona.

Također, učenik se treba postaviti u položaj neke osobe iz povijest i napisati stranicu iz dnevnika vojnika iz Prvog svjetskog rata. Ili, kažem im da odglume susret između Columba i domorodaca.“ – objašnjava prof. Ristić.

Postoje različiti načini na koje ponavlja gradivo s učenicima: kvizovi, igre, crteži, samo su neki od njih. Kaže da mu je bitno da učenici steknu osnovne spoznaje o povijesti, ali da imaju svoj stav i mišljenje, temeljeno na činjenicama, pa i o kontroverznim temama.

“To što radim nije ništa novo. Nešto sam sam smislio, nešto pronašao u literaturi. Motivacije imam, jer su moji učenici zahtjevni gimnazijalci.” – zaključuje prof. Ristić.

Slično razmišlja i Matija Lucić, prof. povijesti u Prvoj gimnaziji. Njegovi učenici pišu seminare o grupi The Rolling Stones, idu na terensku nastavu, obilaze osječke spomenike.

Povijest ne mora biti dosadna

„Povijest ne mora biti dosadna, jer odgovara na pitanja gdje smo, što smo, kamo idemo. Ne tražim od učenika da napamet uče godine i događaje, nego da traže uzorke i posljedice tih događaja. Činjenica je da u jednoj generaciji ima pet do deset učenika koji studiraju ili se kasnije u životu bave poviješću.

Stoga, ne moraju svi sve znati, ali je bitno da nauče misliti, da razviju sposobnost analize i sinteze, da zaključuju i povezuju. Zadajem im nekonvencionalne zadatke: ja dajem odgovor, a oni postave pitanje, što uopće nije lako.“  – priča prof. Lucić.

Za seminare svojim učenicima zadaje različite teme, od Mao Ce Tunga do hipijevskog pokreta. Smatra da su im te teme bliske, želi ih uputiti da postoji drugačija vrsta glazbe od one koju oni danas slušaju, ujedno ih potiče na istraživanje. Uočio je da neki učenici imaju tremu, nisu u stanju prezentirati ono što su istražili, pa mnogo radi na tome da ih izvješti, jer, kaže, prezentacija je jako važna, trebat će im na fakultetu i kasnije u životu.

„Nastavni sat nastojim tako koncipirati tako da učenicima ne bude dosadan. Predavanje kombiniram s plakatima, edukativnim igrama, prezentacijama i nikada samo jedno od toga. Kada obrađujemo gradivo nikada ne radim samo na jedan način, mijenjam tempo, ubacujem šale, nastojim da u razredu bude pozitivna atmosfera.

Na taj način učenici su motiviraniji za učenje. Jako sam zadovoljan njihovim znanjem. Kod odgovaranja me zanima njihovo mišljenje i razumijevanje događaja. Nastavni sat može i treba biti drugačiji, jer učenici to žele. To nije teško, samo treba biti inovativan, istražiti njihove interese i ne podilaziti im.“ – zaključuje prof. Lucić.

 [ IZ DRUGIH MEDIJA | Glas Slavonije | tekst i slike: Vesna LATINOVIĆ ]