… bilo je riječi i u emisiji Hrvatskog radija „Izvan okvira“. Sugovornik je bio znanstvenik dr. sc. Boris Jokić iz Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, inače voditelj Ekspertne skupine za reformu kurikuluma.

Mnogi je nazivaju reformom svih reformi, a Boris Jokić cjelovitoj reformi pristupa smireno, odgovorno i realno. Da, obrazovni bi se sustav trebao potpuno promijeniti, ali ne preko noći i ne uz veliku pompu, kako smo na to do sada navikli.

Stručne radne skupine za izradu kurikuluma po svim područjima osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja rade neumorno.

Stigle su i prijave na pet javnih poziva za izradu područja i predmetnih kurikuluma, međupredmetnih tema za učenike s poteškoćama i darovite učenike. Gotovo tisuću prijava od kojih treba odabrati najbolje za promjenu obrazovnog sustava, a samim time za bolju budućnost svih koji žive u Hrvatskoj.

Za razliku od brojnih reformi do sada u ovoj kurikularnoj priči napokon aktivno sudjeluju oni kojih se ta priča tiče. Boris Jokić, voditelj Ekspertne skupine za provedbu kurikularne reforme, kaže:

„Da, radi se zapravo o prvom pokušaju tzv. reforme odozdola. Do sada su sve promjene u obrazovanju većinom nametale obrazovne vlasti, a ovaj put to nije tako. Riječ je o tome da je cilj uključiti što više nastavnika, praktičara, stručnih suradnika u školama, ali i znanstvenika, profesora iz akademske zajednice da oni iznesu tu reformu. Odnosno da je osmisle, a tako zapravo pomalo i ‘pritisnu’ obrazovne vlasti da poslušaju ono što se događa u praksi, njihove perspektive, jer to je najvrjedniji dio svega toga. Ti ljudi rade u školama, oni se bave obrazovanjem budućih učitelja, obrazovanjem kao znanošću, oni su i najpozvaniji da kažu kakvo bi trebalo biti obrazovanje.

Taj potez, da se reforma ‘diže odozdola prema gore’ vrlo je privlačan, demokratski vrlo utemeljen, ali je i rizičan, nosi sa sobom brojne izazove.

Na neki način, u Hrvatskoj nismo navikli na demokratske procese poput ovoga, ali kada smo kretali u sve to, smatrali smo da je i proces reforme isto tako reforma sama u sebi. Da birate ljude preko javnih poziva, ne namećete ih, nema imenovanja odozgora. Sve je samo po sebi dobra promjena.

Ljudi se osjećaju uključenima pa kasnije, kada dođe do implementacije svega toga, također će biti vrlo važna činjenica da su reformu osmislili, iznjedrili, njezin put utabali upravo ljudi iz prakse.“

■  Na pitanje je li zadovoljan dosadašnjim tijekom reforme, Boris Jokić kaže:

„Da, jesam, 927 prijava za bilo što nije jednostavno dobiti u Hrvatskoj, naročito za pomalo neprivlačan posao, odgovoran i izložen oku javnosti, no i oni s kojima razgovaram iz samog vrha obrazovne vlasti uzimaju taj broj kao nešto čime se treba hvaliti. Ja ne mislim da je tome tako. Svaka prijava od tih 927 je vrlo vrijedna, u nju je uloženo puno truda. Naravno, neće svi biti odabrani.

Kada smo kretali u sve to, malo sam se bojao da se neće javiti dovoljno ljudi. Zbilja su se javili i dobri kandidati. Te prijave su dobre, osmišljene… Možda to nisu ljudi poznati u javnosti, a to je možda i bio cilj – da neki drugi ljudi koji kvalitetno rade, koji dobro promišljaju ovo obrazovanje, da im se dade prilika da daju nekakav svoj doprinos.“

■ Renomiran ste znanstvenik. Što vas je motiviralo?

Reći ću samo tri stvari. Živim u sivilu ove zemlje kao i vaši slušatelji. U toj činjenici da se zapravo svi žalimo da nam nije dobro, a rijetko tko preuzima odgovornost. Trinaest godina radim kao znanstvenik. U tih 13 godina sam izgradio nekakvu karijeru. Imam vrlo privilegiran dosadašnji obrazovni životni put. I, ako vlastitim radom ne možete pridonijeti ovoj zemlji, ako ne možete onim što radite preuzeti odgovornost za neke stvari, onda ste po meni vrlo blizu da radite ono za što se kaže ‘znanost radi znanosti’, ‘umjetnost radi umjetnosti’, ‘radioemisija radi emisije’ i što god da netko radio…

Upravo iz tog osjećaja odgovornosti da se možda nešto može napraviti, da svojim primjerom trebate pokazati da je moguće nešto napraviti, to je prva moja motivacija!

Druga motivacija su ljudi moje dobi. Ja sam u kasnim tridesetim godinama, imam dvoje djece i, ako mogu pridonijeti tome da taj sustav bude bolji, prilagođeniji djetetu, ali ne da mu povlađuje, nego da poštuje sve njegove potencijale koje ima, da poštuje njegove interese, životne trenutke koje živi, ono što mu je funkcionalno važno u životu, onda vrijedi pokušati.

I treći element je to da je to dio mog znanstvenog interesa. Obrazovanje, promjene u obrazovanju su nešto čime sam se htio baviti od samog početka. Velika, velika je sreća da sam uspio okupiti ovaj tim ljudi oko sebe, oko mene je dosta ljudi, bit će ih još više. Imam nadu i optimizam da će to biti dobro.“

■ Kako ocjenjujete sadašnji obrazovni sustav?

„On je zapravo solidan europski sustav. Nije katastrofalan ni u kom slučaju, ima dobre elemente, rekao bih ono što pokazatelji pokazuju – među svjetskim najrazvijenijim društvima mi smo u donjoj polovici, čak možda u donjoj trećini. Međutim, taj je sustav vrlo raznorodan, njegova dva osnovna problema su da nije povezan, imate vrlo male poveznice između različitih dijelova sustava, to vaši slušatelji najbolje prepoznaju kada im se djeca nakon vrtića upisuju u školu, ili prelaze iz 4. u 5. razred, ili kada se upisuju u srednju školu, na fakultet itd. Osnovni je razlog te loše tranzicije upravo neusklađenost. Mi kao društvo nismo oblikovali sustav kao koherentnu, homogenu cjelinu, s jednoznačnim očekivanjima koje imamo od djece, od nas samih, ne znamo što nam je cilj obrazovanja nakon 12, 13 godina, nakon 17 godina… Tu nismo dobri. U ovih 25 godina mi nismo pazili na obrazovanje koje je vrlo složeno, zahtijeva puno truda, brige i ne daje uvijek rezultate kakve mislimo da bi trebao davati i, što je još važnije, ne daje rezultate preko noći. Mi kao društvo i kao ljudi, a najviše kao država u tih 25 godina, nismo davali dužnu pažnju niti vrijeme da se to obrazovanje oformi. Sada imamo zapušten sustav i treba ga sigurno promijeniti. I to korjenito, ne samo kozmetički, ne samo rasteretiti školske torbe ili reducirati gradivo, ono što djeca uče, nego treba promijeniti način na koji se uči u hrvatskim školama, što se uči u njima, gdje se uči, s kim se uči i onda, što je također vrlo osjetljivo i vrlo kritično, kako se vrednuje, ocjenjuje i izvještava o učeničkom uspjehu u hrvatskim školama.“

■  Podsjećanje nakon svega na državnu maturu – kakvo je stanje, pa zar je njih toliko strah razmišljati? Zar toliko ne mogu razmišljati da napišu jednu zadaćnicu, jedan esej, da su iz tog straha išli činiti krivično djelo? – pitala je urednica radioemisije „Izvan okvira“.

„Prvo, ne treba stavljati prevelika očekivanja pred obrazovanje. Obrazovanje ne može odgovoriti na sva pitanja, na sve nedostatke čovjeka, društva, zajednice, obitelji i čega god… Ljudi koji psuju, koji lažu, koji kradu, mladi ljudi koji su ovisnici, njih će uvijek biti. To obrazovni sustav ne može promijeniti. Njih ima u svakom društvu. Što se tiče mature, tu je nekoliko stvari u igri. Riječ je o vrlo složenom postupku koji zahtijeva precizno planiranje, visok stupanj organizacije i kontrolu provedbe. Pravo je čudo da u tih pet godina nije bilo više takvih incidenata. Sam sustav moguće je znatno poboljšati što se tiče sigurnosti, ali mene najviše zabrinjava zapravo to što se najmanje priča o tome što bi trebao biti sukus svega: kvaliteta ispita, kvaliteta ispitnih materijala, prilagođenost ispita nekim višim kognitivnim razinama, ne samo reproduciranju činjenica, nego zapravo da se tim ispitima ispituju nekakvi drugačiji ishodi koji pokazuju povezivanje, razmišljanje, ako hoćete i kasnije k nekoj kreaciji, a to u ovih pet godina nije bio fokus. Ako je fokus isključivo na uštedama i policijskim istragama, onda zapravo gubite smjer od onoga što bi to zapravo trebalo biti, a to bi trebalo biti kvalitetno ispitivanje na kraju srednjoškolskog obrazovanja, po meni, u hrvatskom obrazovanju s poveznicom prema visokoškolskom obrazovanju.“

■  Da biste ishode koje ste si zacrtali, koji će se za neko duže vrijeme dogoditi, da su vam potrebni ti učitelji, ono što se posebno naglašava, da želite, da se učiteljima da autonomija…

„Što se tiče autonomije, slobode, moram reći da se radi zapravo o autonomiji dolaženja do određenog ishoda. Kada imate impregniran ishod, kako ćete vi, recimo, u hrvatskom, s kojim djelima, ili u matematici, fizici, biologiji, s kojim materijalom, s kakvim materijalima, kojim metodama učenja, poučavanja doći do rezultata, to je na vama. To je na učitelju. Ako učitelj smatra da sa svojim učenicima može do toga doći na određeni način, a ne isključivo propisanim sadržajima, koji su u nekakvom programu, jer će programi sada postati prošlost, kao popis sadržaja i tema, onda je zapravo na njemu i na njima svima zajedno da dođu do tog ishoda.

E, sada, osim te slobode, odnosno autonomije, pojavit će se autonomija u dijelu satnice, odnosno u slobodnom dijelu, gdje će učitelj sam definirati određene ishode, odnosno određene sadržaje koje će htjeti zajedno sa svojim učenicima raditi.

Moram biti jasan. Ljudi vrlo često u svakoj sferi života teže autonomiji, međutim, jednom kada je dobiju, često ne znaju što s njom. Bježe od nje, boje se je. Kako ljude osloboditi, kako im omogućiti da ostvare sve te potencijale? To je najveća tajna i najveća opasnost ove cjelokupne reforme.

U ovim prostorijama mogu nastati ne znam kakvi dokumenti, ali ako sljedeća cijela godina nije usmjerena upravo radu s nastavnicima, ali ne radu na seminarima, na moru ili ne znam kojim dijelovima Hrvatske, nego u njihovima školama, da država intenzivno radi s njima, da im omogući, da ih posluša, da ih pouči kako učiti i poučavati, ostvarivanje te slobode i autonomije, od toga ništa.

Upravo to: intenzivan rad s učiteljima, stručnim suradnicima u školama je ključ cjelokupne ove reforme i bilo koje reforme.

Zato je sljedeća cijela godina upravo usmjerena tome da bi se oni ne osposobili, jer su već osposobljeni, nego kako bi im se omogućilo da ih se privoli da preuzmu tu novu ulogu koja bi im dugoročno trebala dati ne samo financijski ugled, ne financijski status, nego i društveni ugled. Znate, profesije koje izgube autonomiju, profesije koje nemaju slobodu, profesije koje se svedu na puke izvršitelje dugoročno gube na značaju.“

■ Koliko je taj financijski aspekt važan, koliko je to bitno za daljnju suradnju s vama, njihov odaziv, da zbilja zajednički postanu pozitivni prema ovoj cijeloj reformi i da prihvate ruku koju im vi pružate?

„Što se tiče novca, on je uvijek problem. U ovom slučaju, što se tiče reforme, možda to i nije tako. Što se tiče nastavničkih plaća, o tome ćemo nešto kasnije.

Što se tiče reforme, navodno Hrvatska sljedeće godine za ovo što mi sada radimo iz EU fondova ima značajna sredstva. Ta sredstva prelaze desetke milijuna eura, zato da se nastavnicima dade neka nova kvaliteta, da im se omogući ovo o čemu sam govorio. Jedini put za bolju financijsku situaciju nastavnika – po meni – nije nikakva politika. Ako nastavnici očekuju da će doći neke druge političke strukture, ova ili koja druga, i da će im povisiti plaće – neće!

Jedini način da se digne financijski status nastavnika je zapravo podizanje važnosti obrazovanja, vrijednosti i kvaliteta obrazovanja.

Tek podizanjem važnosti obrazovanja i kvalitativnim pomakom dogodit će posljedično da će se mijenjati i financijska struktura, financijski status nastavnika. Uzrok treba tražiti u tome da se inzistira na visokoj kvaliteti obrazovanja. Da sindikati, osim borbe za financijski status, uđu u meritum obrazovanja: u pitanja koja se tiču same struke, kvalitete struke, načina rada, ne samo uvjeta rada, nego i toga kako se radi, da su oni ti koji su pokretači kvalitete rada učitelja. Oni zajedno s akademskom zajednicom i svim djelatnicima odgojno-obrazovnog sustava, oni su taj element koji može napraviti pritisak na koje god strukture u izvršnoj vlasti. Ali tek kada se napravi taj kvalitativni pomak.“

■  Opet je pred nama promjena vlasti, znamo da su neke reforme znale pasti u vodu zbog toga jer netko nije nastavio ono što su prethodni započeli. Što biste poručili tim budućima?

„Ljudska sumnja je korisna stvar. Ako ljudi sumnjaju, to je po meni u redu. Znači da razmišljaju o tome što se događa. Drugo, što se tiče političkog trenutka i politike, ni jedan trenutak za obrazovanje u politici nije dobar. Više je razloga za to. Prvi je taj da je za ozbiljne promjene u obrazovanju potrebno puno više vremena od jednog političkog mandata. Ovo što se ovdje planira, što je predviđeno Strategijom znanosti, obrazovanja i tehnologije, dugoročna je promjena koja može trajati desetak godina. Ne jednu, ne dvije, ne četiri, nego deset godina. To, sada, govorim već često, deset složnih godina. Hrvatska trenutačno nema niti jednu složnu godinu, a znači li to da ne treba probati, da se treba prepustiti tim sumnjama pa reći: u redu, od ovoga ništa? Od ovoga nikada ništa! Ne znam, to je na slušateljima, pa neka procijene. Meni osobno to nikada nije bilo pitanje. Po meni je odgovor uvijek: treba probati. Kao zemlja, kao ljudi, trebamo ulaziti u razuman rizik, jer jedino promjene mogu dovesti do dugoročnog poboljšanja. To, ako ne sebi, dugujemo nekima drugima, nekima koji dolaze, koji će sjesti u devetom mjesecu u te iste klupe iz kojih su sada izišli.

Što se tiče izbora, tu ću reći sljedeće: obrazovanje je od nacionalnog interesa. Država koja ne cijeni obrazovanje, ljudski potencijal, ono što ima, ono što treba obrazovati, odgojiti, ta država ne treba ni postojati.

Ako ne mogu te političke opcije sjesti pa reći OK, to što se radi u obrazovanju, ako traje već toliko dugo, to treba istrpjeti, to treba podržati, tome na neki način treba dati financijsku potporu… Ako one to ne mogu napraviti, onda one nisu političke stranke, nego politikanti.

Druga stvar koju bih htio reći jest da ovo što se ovdje radi nije izmišljanje novog projekta. Mi se naslanjamo na sve reformske poteze i sve promjene koje su ovdje bile. Mi se 25 godina jednostavno nismo mogli zahuktati zbog različitih razloga i sada je krajnje vrijeme da to napravimo, i krajnje je vrijeme da političke opcije i političke stranke kažu – OK, ovo je nešto što je iznad naših interesa, ako ništa drugo zato što o tome ne znamo puno. Ja sam siguran da postoji stvarna, ozbiljna šansa da se od ovog odgojno-obrazovnog sustava napravi bolje društvo koje će živjeti svoje i dati svima da žive. Koje će poštovati drugačije i poštovati to da svatko ima pravo na svoj izbor, ali će isto tako znati koji mu je identitet, koji će obrazovati ljude s integritetom, poduzetne ljude. Ne samo kao biznismene, nego kao slušatelje, roditelje, kao djecu, one koji će znati prepoznati priliku, aktivirati sami sebe i preuzeti taj razuman rizik.“

[ IZ DRUGIH MEDIJA | Izvor: HRT Hrvatski radio | Izvan okvira ]