[ Škola za 5 | piše: Marija Galović ] Pitanje količine gradiva je tema za jedno drugo razmatranje. Ovog puta ću se zadržati samo na problematici ocjenjivanje i kriterija na temelju kojih se dolazi do ocjena.

Na postupak ocjenjivanja utječu (iako to tako vjerojatno ne bi trebalo biti) uz objektivne i oni subjektivni kriteriji.

Objektivni kriteriji razrađuju se ovisno o predmetu, te zaključna ocjena uvijek proizlazi iz nekoliko elemenata koji se prate i vrednuju tijekom nastavne godine. Naizgled bi tu trebalo biti sve jednostavno, osim stavke koja se zove neujednačenost kriterija. Ukratko, to znači da ponekad ovisi od nastavnika do nastavnika ili od škole do škole koja količina znanja je potrebna za određenu ocjenu. I tu dolazimo do prve zamke zašto postoji razlika između “petice i petice”- točnije, razlika u količini znanja koja stoji iza spominjane ocjene.

Subjektivni kriteriji i njihova opravdanost

Unatoč svoj profesionalnosti teško ih je izbjeći. Zainteresiranost koju učenik pokazuje za pojedini predmet, njegov angažman tijekom nastave, kontinuitet rada kod kuće ili pak potpuni nemar, ignoriranje ili u krajnjem slučaju često ometanje nastave ili izbjegavanje svojih obveza često je ona nijansa koja presudi prilikom donošenja zaključne ocjene. Iako ovi elementi nemaju direktno veze sa samim znanjem, sveukupno ulaze u konačnu ocjenu kao element zalaganje.

Iako će vječiti kritičari nastavne profesije teško u to povjerovati, ali da, u subjektivne kriterije ubrajamo i one okolnosti kada je učenik ozbiljno ili duže vrijeme bolestan, kada ga zadesi obiteljska tragedija poput smrti jednog roditelja ili kad primijetimo da učeniku bježi pažnja na satu zbog naizgled trivijalne činjenice kao što je glad (znam da živimo u 21.stoljeću na kontinentu koji se zove Europa, ali iskustvo me je već svašta podučilo, pa tako i to da eto, nažalost i kod nas, unatoč svim razvikanim dječjim pravima, socijalnim službama, UNICEF-u i sličnim institucijama, ima pothranjene djece).

Do sada spomenute subjektivne kriterije nazvala bih potpuno opravdanim elementima koji utječu na ocjenu. No, postoji jedan subjektivan kriterij, često prisutan i presudan, potpuno neopravdan i nepotreban, a zove se pritisak roditelja.

Neugodne situacije poput galame, prijetnji, ucjena i sličnih cirkusa s kojima se razrednici i predmetni nastavnici susreću obično zadnjih dana nastave svake godine postaju sve učestalije i agresivnije. U našem vrijednosnom sustavu školstvo je tema o kojoj svatko sve zna, a škola mjesto gdje svatko želi pokazati svoje znanje. To bi valjda trebalo biti opravdanje za roditeljske izjave poput: “Kada sam ga ja doma ispitivao znao je apsolutno sve. Kako je onda moguće da je iz testa dobio tri?”

Ako već ne igraju na kartu “sveznanja”, drugi razlog zbog kojih njihovo dijete zaslužuje veću ocjenu je činjenica “da se mora upisati u tu i tu školu, ili na taj i taj fakultet, a za to mu treba prosjek”.  I tko smo sad mi, prosvjetni djelatnici da zakidamo dijete trivijalnim elementom poput ocjene na njegovom putu prema blistavoj budućnosti?

Kada bismo i uspjeli maknuti element roditeljskog utjecaja još uvijek nam ostaje prosjek kao kamen smutnje.

Taj matematički izračun sveukupnog uspjeha postignutog na kraju školske godine vuče za sobom još jedan element kojeg bi prilikom zaključivanja ocjena trebao izbjeći: navlačenje za prosjek ili svakodnevnim jezikom rečeno :”Fali mu bod da prođe s četiri ili pet, pa netko treba popustiti i dati veću ocjenu od zaslužene” ili ono još gore: “Učenik ima iz svih predmeta odličan, pa neće valjda samo iz fizike imati vrlo dobar?”

Uz sukus svih nabrojanih elemenata koji imaju jedan jedini cilj – povisiti ocjenu pod bilo kojim uvjetima, postaje polako jasno odakle nam ti svi silni odlikaši. O osnovnoj navlačimo prosjek za upis u srednju, u srednjoj za upis na faks, no uslijed silnog navlačenja ionako krhka nit znanja prije ili kasnije pukne. Ponekad već na državnoj maturi, ponekad prilikom  upisa na željeni faks, a ponekad se ostane vječiti student bez diplome, odnosno kruha u rukama. Kad god da se kratki spoj desi, razočaranje je veliko.

Nagledala sam se puno takvih  vječnih studenata za koje sam, dok su bili još u osnovnoj školi bila sigurna kako je željeni fakultet za njih preveliki zalogaj. Nasuprot tome postoje lijepa i plemenita, čak i dobro plaćena zanimanja koja se stječu po završetku srednje škole. No, entuzijazam i želja u kombinaciji s roditeljskim ambicijama obično prevagnu nad mišljenjem struke.

Živimo još uvijek u mentalitetu nedovršene tranzicije u kojem je prosjek 5.00 “must be” , a diploma “must have” i ništa manje od toga se ne računa. Eventualno postotak upisanih, a nikad dovršenih studija, a uz to i broj promašenih života.

Stoga ostaje na savjesti profesije hoće li pokleknuti pred roditeljskim mišljenjem i činiti djeci medvjeđe usluge ili ostati dosljedni i  prikloniti se profesionalnoj, a zaboravljenoj matrici kako obrazovanje treba biti u službi dobrobiti društva i djece, pa čak i onda kada se to kosi s mišljenjem roditelja.

[ IZ DRUGIH MEDIJA | Večernjakova blogosfera | http://blog.vecernji.hr/skola-za-5/bloger | Škola za 5 | piše: Marija Galović ]