U “zemlji znanja” instrukcije su postale dio svakodnevnice. Sve manje učenika, čini se, ne može savladati školsko gradivo bez dodatne pomoći izvan nastave. Naime prema nekim istraživanjima čak 60-tak posto ispitanih srednjoškolaca i oko 40-tak posto osnovnoškolaca uzima privatne sate iz barem jednog predmeta. Najčešće instrukcije su iz matematike, zatim iz prirodoslovnih predmeta, ali i stranih jezika.

Na žalost taj trend je u stalnom rastu i to mora zabrinuti sve uključene u obrazovanje. Ne treba tražiti krivce za to, nego treba tražiti izvor problema i rješenje za taj problem.

Moram krenuti od našeg obrazovnog sustava, jer jedino promjenom može doći do kvalitetnih pomaka.

Hrvatski obrazovni sustav je zastario, neefikasan, birokratiziran i ne proizvodi rezultate. Bitna je samo ocjena, traži se činjenično znanje, a nepoželjno je kreativno razmišljanje i promišljanje.  

U svakoj školi je organizirana i dopunska nastava koju učenici slabo koriste. Što zbog raznih razloga, zbog srama, zbog prevelikog boja djece na jednog učitelja, zbog lijenosti učenika da pohađaju dopunsku nastavu, ali većina učenika će radije ići na instrukcije nego na dopunsku. 

A jesu li instrukcije u Hrvatskoj stvarna potreba ili trend? Bilo jedno ili drugo – sustav bi trebao naći rješenje.

Kako je kod nas najčešće zanimljivo izigrati i pobijediti sustav, učenici (a i njihovi roditelji) pronalaze najbolje rješenje u privatnim instrukcijama. Što se time postiže? Učenici najčešće dođu do željene ocjene jer ih instruktor nauči kako da savladaju određeni tip zadatka. U što manje vremena želi se samo doći do, za učenike, jedinog cilja, prolazne ocijene! 

U većini slučajeva, ne traži se razumijevanje gradiva, ne traži se razvoj logičkog zaključivanja ili da se možda potiče samostalno učenje. To, očito, nikome ne treba, treba im samo ocjena. Nije bitno je li dvojka ili petica, bitno da je prolazna. Takvim načinom razmišljanja učenici ne žele više slušati na satu, jer znaju da će im netko pokazati prečicu do ocjene. Znaju da će im roditelji platiti instrukcije.

Roditelji često nemaju vremena da se posvete svojoj djeci. Često ih niti ne pitaju jesu napisali domaću zadaću, a rijetko provjeravaju jesu točno napisali. A i kada imaju vremena, nekim roditeljima je lakše platiti nekoga da se bavi njihovim djetetom, nego da oni sami pokušaju pomoći djetetu i potaknuti ga na samostalan rad kod kuće ili ga poticati na dopunsku nastavu u školi. 

Svaki roditelj treba upamtiti da djetetu može olakšati snalaženje u nekim situacijama, ali ne može i ne treba preuzeti njegove obveze. 

Obrazovni sustav je postavljen naopako, kod učenika razvija vrijednosti potpuno suprotne onome što bi škola trebala promovirati i njegovati: umjesto rada na cijeni su snalažljivost i veze, a opći je stav da se znanje može platiti. I to se postiže instrukcijama! To što im instrukcije neće osigurati trajno znanje, već samo privremeno pokrpati rupe u znanju, vjerojatno previše ne brine niti djecu niti roditelje niti nastavnike.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE!