Djeca su oduvijek najviše voljela dječja kazališta. Ima nešto u toj magičnoj igri lutaka na pozornici što djecu više od ijedne druge scenske igre odvlači u svijet mašte, u kojem je sve moguće i koji ih barem na pola sata, sat odmakne od školskih zadaća, eventualnih razmirica s prijateljima, socijalne neimaštine u kojima možebitno žive.

Stoga je svako osnivanje i pokretanje lutkarskoga kazališta za djecu hvalevrijedan potez. A pogotovo ako su svi glumci u toj trupi uvijek i isključivo djeca. Malo nas odraslih zna da takvo kazalište postoji u zagrebačkoj Osnovnoj školi Ivana Cankara. Pod vodstvom osnivačice i profesorice hrvatskog Branke RUDMAN, u Cankarici već dva desetljeća djeluje Lutkarsko kazalište Stribor, jedino lutkarsko kazalište u Hrvatskoj u kojem su svi glumci – učenici.

Kroz Stribor je dosad prošlo 16 generacija učenika, a njihove je predstave vidjelo više od 15 tisuća klinaca i klinceza, iz cijele regije.

✿ Darivanje predstavama

Striborovci su dosad primili brojne nagrade za svoj rad, priznanja za međunarodnu suradnju te priznanje Agencije za odgoj i obrazovanje kao kazalište sa zanimljivim i edukativnim sadržajima za najmlađe. Dobitnici su i priznanja Hrvatskoga katoličkog radija za humanost kao i Zahvalnice udruge Cvitić za djecu s posebnim potrebama. Osim prikazivanja u matičnoj kući – školi, svoje predstave redovito izvode u krajevima gdje se djeca nemaju prigodu susresti s lutkama u projektu Dobro je činiti dobro. Nastupali su tako za mališane u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Ličko-senjskoj, na otoku Korčuli, ali i u Bosni, austrijskoj pokrajini Gradišće, Mađarskoj…

Voditeljica i osnivačica kazališta Branka RUDMAN govori nam da je djeci glumcima ipak najveća nagrada to što svojim predstavama razveseljavaju druge mališane. Taj emocionalno-socijalni trenutak, kad odlaze u različite krajeve domovine, gdje se susreću i s djecom koja nemaju prigode sudjelovati u takvim vrstama doživljaja, neprocjenjiva je, ističe Rudman:

– Svi mi Zagrepčanci pogrješno mislimo da je Zagreb model za življenje učenika, djece i mladih u Hrvatskoj. Zagreb jest takozvani plafon, ovdje klinci imaju sve što požele. No u mnogim su mjestima u Hrvatskoj djeca željna i sportskih aktivnosti, i kazališta, i kina. Kad odemo samo 50 kilometara od Zagreba, nevjerojatno nam je koliko su djeca tri, četiri, pet koraka od standarda na koji su naviknuli zagrebački mališani. To je, po mom mišljenju, velika nepravda.

Prisjeća se tako naša sugovornica gostovanja u jednome selu Vukovarsko-srijemske županije. Kad su odigrali Malu sirenu, djeca su u publici ostala sjediti, nisu izlazila. U tišini. To se u Zagrebu ne može dogoditi. Tad su ih pitali: „Hoćete li da mi vama odigramo još jednom ovu predstavu?” Svi su oduševljeni viknuli – da, pa su mali striborovci za svoje nove prijatelje dvaput zaredom odigrali tu predstavu.

Jednostavno, primjećuje Rudman, nemaju sva djeca iste uvjete odrastanja u Hrvatskoj, što je jako tužno. Kao primjer ističe i otok Korčulu, gdje djecu predškolske dobi zapravo nitko ne može odvesti u Split na neku predstavu. Pa su jednom u korčulanskome mjestu Blato odigrali Ježevu kućicu šest puta zaredom. Došli su ih gledati mališani od predškolske dobi do učenika osmog razreda, koji su i sami dobili ideju osnovati nekakvu lutkarsku skupinu u svojoj školi.

✿ Druženje bez mobitela

I voditeljicu i same striborovce upravo takvi nastupi i taj element kazališta najviše veseli, što mogu uvijek dati nešto lijepo, pružiti drugoj djeci nešto novo. A kad glumci vide kako su prihvaćeni svagdje, rastu u svojim očima. I samopouzdanje, ta zdrava vjera u svoj talent, raste im do neba.

U Stribor ulaze u petom razredu i ostaju do kraja osmoljetke. Uvijek postoje dvije skupine učenika, kad osmaši odu iz škole da nema rupe, već da mladi talenti odmah popunjavaju mjesta odnosno uloge svojih starijih vršnjaka.

– Oni tijekom te četiri godine sazru, postanu drukčije osobe. Osnaženi su, ne boje se treme ni javnog nastupa. Imaju iskustvo pokreta, razvijaju osjećaj za glazbu, za ritam, budući da su i songovi jedna od bitnih odrednica lutkarskoga kazališta. Čuvamo toplinu izražavanja. U dječjem lutkarstvu nema vulgarizama, nema grubosti, sve predstave imaju neku nježnu pouku i poruku. Stribor je s godinama postao malena oaza mira i emocionalne osviještenosti, u ovoj eri tehnologije i otuđenosti – objašnjava nam Rudman.

Prosvjetari jako dobro znaju da je sudjelovanje u bilo kakvoj umjetničko-kreativnoj aktivnosti, a posebice kazalištu, najbolji način da se djecu odmakne od silnih ekrana kojima su okruženi. To se pokazalo i u Striboru, pogotovo kad idu na gostovanju. Ulaskom u autobus predaju mobitele učiteljici „na čuvanje” i onda se druže, uvjetno rečeno – staromodno. Ponavljaju tekst dva, tri puta, međusobno puno razgovaraju, zezaju se. Bez mobitela. I kada dođu na odredište, prije spavanja svi mobiteli opet su kod učiteljice. Djeca su tako okrenuta jedan drugome, komunikaciji, miru.

– Bili smo nedavno i u kazalištu Žar ptici, kad sam također u autobusu od djece skupila mobitele. Kad sam ih predala mobitele gospođi iz kazališta na porti na čuvanje pitali su me smiju li fotografirati tu našu praksu i objaviti je na svojim mrežnim stranicama kao uzor i model kako se djecu vodi u kazalište. Mislim da je na nama odraslima pomoći djeci da budu djeca, a ne da su stalno u tim nekim virtualnim svjetovima.

Budući da Stribor postoji već dva desetljeća, učiteljica Rudman zna da će svakim prelaskom učenika u peti razred dobiti mnogo zainteresiranih. Pa čak mora napraviti audiciju, da bi u Stribor dobila samo najbolje i najzainteresiranije. To, jasno, moraju biti djeca koja dobro, tečno i izražajno čitaju. Lutkar, nadalje, mora biti izvrstan učenik, jer se od njega očekuje učenje teksta, razna gostovanja, sudjelovanje u svim ostalim kazališnim aktivnostima. Pa ako ima problema sa svladavanjem nastavnoga gradiva teško da će imati vremena i koncentracije za lutkarstvo.

✿ Rad s djecom je izazov

Dvadeseta obljetnica kazališta bio je golem zadatak, i za voditeljicu Rudman, za učenike i za samu OŠ Ivana Cankara. Napravili su kolaž s dijelovima pet različitih predstava. I to u Zagrebačkome kazalištu lutaka, cijenjenoj kući dječjeg lutkarstva. Namjera je bila okupiti sve generacije.

Pa su tako glumili svi lutkari, od prve generacije prije dvadeset godina, do ove najmlađe. Trebalo je okupiti sve te mlade ljude, jer neki studiraju, neki su na putovanjima, neki imaju svoje obitelji, djecu. Ali uspjeli su i proslava je prošla u najboljem redu.

Sad Stribor ima novu generaciju, petaši kojima predaje počeli su s iščitavanjem i pripremom Ježeve kućice i do kraja godine bit će premijera.

Učiteljica Rudman u prosvjeti je 32 godine i govori nam da nikad, ni na tren nije požalila što je izabrala ovaj poziv. Rad s djecom je izazov, veliki užitak, kaže, naročito kad osjete da su im predani i posvećeni.

Budući da je doktorirala na teatrologiji, imala je dvaput priliku promijeniti posao, no nije se mogla zamisliti bez svoje djece, bez svojih malih lutkara. Na radost svih dosadašnjih i budućih striborovaca i brojne, svake godine sve brojnije publike. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]