Sigurno su svi učitelji barem jednom poželjeli u školi neki topli kutak u kojemu bi se sa svojim učenicima osjećali još bliskije i povezanije.  Moj topli, posebni kutak gdje smo moji učenici i ja “dalje od civilizacije ali bliži međusobno” u našemu je popretu [ognjištu.]

■ A kako je sve počelo?

Projekt je počeo kao i sve dobre stvari – slučajno. Tadašnja  knjižničarka u našoj područnoj školi  i ja [ učiteljica razredne nastave]  odlučile smo učenike nižih razreda osnovne škole upoznati s dubrovačkom kulturnom baštinom. Željele smo probuditi njihovu ljubav prema pričama, legendama i običajima našega kraja te im obogatiti rječnik dubrovačkim lokalizmima, kojima se nažalost sve manje koriste. Namjera nam je bila na ovaj način spasiti barem neke riječi i legende od zaborava.

 Nekako u to vrijeme i Grad Dubrovnik je raspisao natječaj za dodatnu nastavu u osnovnim školama. Prijavile smo svoj projekt i tako je sve krenulo.

■ O imenu…

Dok smo razmišljale o imenu, nekako se spontano nametnula riječ popret i naziv knjige Priče oko popreta, naše drage kolegice gđe Tereze Gović, koja je pisala o životu nekih prošlih vremena dubrovačkoga kraja.

Riječ popret asocira na starinu, tradicionalan način života, zajedništvo, toplinu doma, pričanje priča… A baš to je ono što smo mi željele.

■ Rad na projektu

Organizacijski najjednostavnije nam se učinilo u projekt uključiti zainteresirane učenike moga razreda. A zainteresirani su bili svi.

Tako je jednoga jesenskog popodneva na tepihu učionice 2. a razreda zaplamtjela vatra s popreta iz jedne crvene svilenkaste tkanine i razbuktala našu maštu. I krenule su dramske radionice na kojima su nastajale sve naše predstave na dubrovačkome govoru.

Od svih priča u prvoj godini pozornost nam je nekako najviše zaokupila legenda o Arionu i Aretuci, koju nismo prije čuli.

Malo poznata bajkovita legenda o metamorfozi pastira Ariona i pastirice Aretuce u Srđ i Omblu osvojila nas je svojom fabulom, aktualnošću i lijepim porukama.

Završni dio projekta bila je slikovnica Arion i Aretuca koju su s velikim veseljem oslikale vrijedne i maštovite ručice djevojčica i dječaka 2. a razreda.

Kako je sve započelo kao jednogodišnji projekt, mislili smo da je to to. Ali na kraju godine na predstavljanju projekta  netko je od roditelja pitao što je sljedeće jer projekt se ne zove Priča oko popreta nego Priče oko popreta …

I zaista nastavak je uslijedio već iduće jeseni.

Oko našeg su se popreta i te godine ispripovijedale brojne legende. No legenda o postanku crkve Male braće najviše nas je privukla. Priča je to o obitelji, pogrešnim odlukama, sudbini, milosrđu, oprostu i zahvalnosti.

I ljubavi nadasve. I te je godine kao završni dio projekta nastala slikovnica. Slikovnica  Mala braća.

Kako se u trećem razredu uči o prošlosti zavičaja, tako su učenici istražili i naučili mnogo predivnih legendi i priča. Bilo je nemoguće izabrati samo jednu za predstavu i zato smo se u trećoj godini projekta odlučili okušati u novome mediju – filmu. Budući da je ovo bio četvrti razred i mislili smo zadnji u kojemu ti učenici sudjeluju u projektu, bila je ovo prilika da se svi okušaju u glumi.

U suradnji s udrugom AVCD nastao je igrani film za djecu Pax vobis.

Bilo je to novo iskustvo za sve: pisanje scenarija, uvježbavanje, snimanje po ulicama Grada…. I tako su svi učenici iz razreda postali glumci. Zanimljivo je bilo na audiciji za uloge. Svi su se prepoznali baš u onim ulogama u kojima smo ih kolegica i ja vidjele.

Film smo umjesto slikovnicom odlučili popratiti stripom, novom i dinamičnijom vrstom naziva Pax vobis.

Prva generacija popretaša odlazila je u 5. r., ali to nije bio kraj naše suradnje.

 Vatra iz popreta toliko je ugrijala njihova srca i duše, toliko im se uvukla pod kožu da su joj se nastavili i dalje vraćati… I to, većina njih, sve do kraja 8. r.

Sada smo u popretu imali dvije generacije djece. Predivno je bilo gledati to zajedništvo, podršku i uvažavanje starije djece od mlađe. A ovi mlađi bili su oduševljeni svojim „velikim“ prijateljima u kojima  su vidjeli uzore.

Te godine nastaje predstava Priča s popreta u kojoj glume učenici 1. i 5. r. Kako su se propozicije  Lidrana promijenile, opet je dopušteno  mlađim učenicima sudjelovanje na državnoj smotri. Nastupili smo ondje te i sljedeće dvije godine. Našoj sreći nije bilo kraja kada smo pozvani na smotru. A onda, dva dana prije putovanja, naša je glavna glumica dobila  vodene kozice. Mislili smo da je sve izgubljeno… Ali opet su djeca pokazala svoju kreativnost i spremnost. Kako smo zaista mnogo vježbali, svatko je znao tekst cijele predstave. Prihvatili smo izazov, izmijenili podjelu uloga i na državnoj smotri ostvarili zapažen nastup.

Te smo godine sudjelovali i na Nacionalnoj smotri turističke kulture.

Kako se u toj godini u Dubrovniku obilježavala Godina sv. Vlaha, naš prinos ovoj obljetnici bila je slikovnica Sveti Vlaho – Svetac od grla, koju su ilustrirali prvaši.

Sljedeće se godine obilježavalo 450 godina od smrti Marina Držića. Nakon proučavanja Držićevih djela Skup, Dundo Maroje i Novela od Stanca nastaje novi dramski tekst, komedija – Novela od Držića.

Nevjerojatno je bilo kako su tako mala djeca razumjela bit svevremenih djela ovoga velikana i s kojom su lakoćom i razumijevanjem izgovarala njegove poznate rečenice.

Opet kao završnica nastaje slikovnica.

Ovoga puta – Marin Držić po dječju.

Nova godina, novi izazov. Knjižničarka odlazi u drugu školu.

Rad na ovom projektu zahtijeva jako mnogo vremena i rada. Činilo mi se da će biti gotovo nemoguće da sama sve to radim. Razmišljala sam hoću li nastaviti dalje ili odustati od svega. Ali prevladala je opet ljubav. I moja i dječja. I nastavili smo dalje u istim putem slijediti tragove dubrovačke prošlosti. Zadivljeni ljepotama Grada, očarani pričama njegova kamena, ponosni na njegovu povijest, i dalje pišemo, crtamo, glumimo, govorimo dubrovački. Baštinimo Dubrovnik.

Te šeste godine projekta odlučili smo se za bajkovitu legendu o ljubavi između vile i ribara. Vilinska spilja sljedeća je predstava i slikovnica.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

A onda dolazi godina nakon koje osmaši odlaze iz škole, a četvrtaši idu u predmetnu nastavu. Odlučili smo se za snimanje dokumentarnoga filma Prvih sedam o prvih sedam godina našega projekta. Ovoga puta odlučili smo sve napraviti sami – scenarij, snimanje, montažu, glazbu, sve… Svi smo mnogo naučili i uživali u zajedničkome druženju i snimanju. Moj dar iznenađenja učenicima ove godine bila je monografija Prvih sedam.

I evo nas do ove, tekuće, izazovne i posebne godine koja je pri kraju. Mali su popretaši postali veliki petaši, a u popret su opet došli neki novi klinci. Ali, naravno, ni ovoga puta petaši ne odustaju. Planova je bilo mnogo, ali vremena u ovoj drukčijoj nastavnoj godini ipak malo…

Uspjeli smo napraviti predstavu Voda u Gradu, a ostale planove ostavili smo za neka druga, bolja vremena…

Na kraju, moram napisati da sam u provođenju ovoga projekta imala veliku pomoć roditelja svojih učenika, škole, kolegica, moje obitelji, prijatelja, Grada Dubrovnika i mnogih ustanova u Dubrovniku.

Na koja god sam vrata zakucala, otvorila su se.

I evo, zaista je vatra s popreta ogrijala srca svih nas, oživjela uspavane priče i povezala nas trajno. Radosna sam zbog velikoga veselja koje sam ovim projektom unijela u dječje živote. A učila sam i ja od njih. 

Jer uz popret su uvijek sjedale različite generacije. I uvijek se učio Život.

P. S. Sve su slikovnice sada dostupne kao e-slikovnice i njih kao i spomenute filmove možete pronaći na stranici Priče oko popreta.

■ Piše: Gordana ROKOLJ, učiteljica ■  OŠ Lapad, Dubrovnik ■ Žena sam, majka,  učiteljica. Radim već 26 godina u prosvjeti. Obožavam moj posao jer mi nudi jako puno mogućnosti za kreativnost. Svaka generacija je drugačija, a svaki dan nudi nove izazove koje objeručke prihvaćam ■