Prošlo je nekoliko mjeseci od kada se pojavio korona virus. Kao i na svaku novu situaciju, trebalo se i na ovu priviknuti, a za to je potrebno vrijeme. Vrijeme za organizaciju sustava i upoznavanje pravila. Ovo nije prvi put u ljudskoj povijesti da smo morali poduzeti mjere sigurnosti – ali nije ni zadnji. Bit će još događaja s kojima ćemo se morati boriti. Što  ako dođe nešto s čime se neće biti moguće boriti? Nešto za što već odavno znamo, ali rijetko mislimo na to?

Vjerujem da je većina nas upoznata s pojmom klimatskih promjena. IPCC (The Intergovernmental Panel on Climate Change) ovako definira klimatsku promjenu – svaka promjena u klimi tijekom vremena, bilo zbog prirodnih promjena ili promjena koje su rezultat ljudskih aktivnosti. Prirodne su promjene dobre za naš planet.

Priroda djeluje sama na sebe i prilagođava se onomu što joj odgovara. Ako joj je potrebno više kisika/ugljika ili bilo čega drugoga u atmosferi, ona će se sama pobrinuti za to. Problem nastaje kod „promjena kao rezultata ljudskih aktivnosti“. Kao što im ime kaže – nastaju djelovanjem čovjeka. Kako industrija napreduje i svijet se razvija, tako je problem sve veći i sve je vjerojatnije da Zemlja, jednoga dana više neće biti onakva kakva je sad. Siječemo šume, naftom/zemnim plinom koristimo se kao pokretačem gotovo svega, ne upotrebljavamo ponovno čak niti ono što možemo…

Sve te kemikalije oko nas nisu dobre za naš dom: podiže se temperatura, smanjuje se raznolikost živoga svijeta… Dok se tako mijenjaju uvjeti na Zemlji na koje smo navikli, naši se izvori hrane smanjuju.

Logično je zapitati se: ako je to toliki problem, zašto nas nije briga? Zašto na to ne mislimo svakodnevno i zašto ne poduzimamo ništa što stvarno djeluje? Na ta pitanja postoji nekoliko odgovora.

• Strah više ne djeluje

Kako već postoji mnogo stvari kojih se čovjek može i treba bojati, nema mjesta za još jednu. Svakodnevno vidimo prizore koji ih se bojimo. Preko medija dobivamo slike i vijesti o stanju u svijetu; o događajima, prirodnim katastrofama, siromaštvu… Sa strahom je isto kao i s praznom kutijom. Možemo je puniti stvarima onoliko koliko u nju stane, a nakon toga spremamo ju na policu. Međutim, određene stvari ne stanu u kutiju pa ih ostavimo izvan nje (ignoriramo) ili ih bacimo (zaboravimo na njih).

• Poricanje odgovornosti

Tijekom godina nije se priznavalo da je čovjek uzrok klimatskih promjena. U početku su znanstvenici tvrdili kako je to vrlo malo vjerojatno, a onda je postalo vjerojatno pa vrlo vjerojatno i napokon sigurno. Sada kad znamo da smo mi krivi, očekivalo se da ćemo poduzeti nešto u svezi s tim, ali, na žalost, nismo. Poduzete su određene (kratkoročno djelotvorne) mjere, ali premali ih se postotak ljudi drži.

• Interesi vlasti

Kako se gradi sve više „industrijskih carstava“, tako njihovi vlasnici postaju sve bogatiji i moć ih kvari. Njima se više isplati uložiti u svoju tvornicu nego trošiti na obnavljanje Zemlje i popravak učinjene štete.

• Postoje i drugi problemi

U svakodnevnome životu svatko ima svoju ulogu. Netko je majka, otac, školarac, student, voditelj obrta… Također, svi imamo svoje brige i odgovornosti te se „izvlačimo“ na to kako nemamo vremena jer imamo previše svojih problema i kako će se već netko drugi pobrinuti za to. Ne shvaćamo kako su upravo klimatske promjene naš najveći problem i problem cijeloga čovječanstva.

• Govori nam se da budemo smireni

Opasnost klimatskih promjena često se umanjuje. Govori nam se da budemo smireni jer to nije problem koji zahtijeva paniku. U pravu su u svezi s tim da ne treba stvarati paniku (ona ne donosi ništa dobro), ali ne smijemo biti niti previše opušteni. Ne smijemo zaboraviti/ignorirati činjenicu da one prijete nama, našoj budućnosti i budućnosti naraštaja koji dolaze.

Treba znati kako klimatske promjene ne možemo izbjeći – one su već tu. Možemo se samo truditi kako ih ne bismo pogoršali. Možemo reciklirati, koristiti se električnom energijom za pokretanje vozila, upotrebljavati platnene vrećice/staklene čaše umjesto plastičnih (sve je bolje od plastike jer se ona najsporije razgrađuje). Navedeni su postupci samo neki od onih koji će pomoći u očuvanju našega planeta. Veliki broj ljudi ima mnogo različitih i izvedivih ideja kako popraviti našu situaciju.

Primjerice, jedan je od najvećih problema količina CO2 (ugljikova (IV) oksida) u atmosferi. On nastaje izgaranjem fosilnih goriva u automobilima i ostalim prijevoznim sredstvima. Mjera koja bi se trebala poduzeti prelazak je na električna vozila. Dolazimo do problema – kako proizvesti svu tu energiju. Vjetra ni gibanja mora i ostalih voda nema uvijek. Zato nam je najbolja opcija Sunce – njegova energija. Sunčeva se energija u električnu pretvara preko solarnih ploča, skuplja se u njima tijekom dana i može se iskoristiti. Pitanje je kamo ih smjestiti. U Afriku! U cijelome svijetu taj kontinent prima najviše sunčevih zraka. Naime, sedam afričkih država ima najveći broj sunčanih sati godišnje. Ondje bi se mogle izgraditi ogromne solarne stanice koje bi skupljale sunčevu energiju za cijeli svijet. Problem potrošnje električne energije, siromaštvo Afrike i zagađenje okoliša bili bi na taj način velikim dijelom riješeni.

Na žalost, ovakve ideje ne dolaze u obzir: preskupe su, prekomplicirane, neizvedive… To je ono što nam govore, u što nas uvjeravaju. Takve ideje nikako ne odgovaraju ljudima na vlasti jer bi smanjile njihove prihode, povećale troškove. Time bi izgubili tek maleni dio svoje moći, ali oni to nikako ne žele žrtvovati – ne razmišljaju o dugoročnim posljedicama. Zato je potrebno da svaki pojedinac pokuša barem malo pridonijeti svojim primjerom.

Odlično bi bilo kad bi samo dio stanovništva Zemlje, od 7,5 milijarda ljudi, odlučio reciklirati, koristiti se staklom umjesto plastike ili biciklom umjesto automobila. I tako tijekom deset godina.

Stanje Zemlje sigurno bi se poboljšalo.

■ Piše: Anja MAKEK, 8. razred  ■ Osnovna škola ‘Eugen Kumičić’,Velika Gorica  ■ Mentorica: Darija ŽAPER, prof. biologije   ■  Naslovna fotografija Chang Qing on Unsplash  ■