Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje učenici zagrebačke Osnovne škole Petra Preradovića i ove godine obilježili su susretom sa svojim vršnjacima iz Osnovne škole Vladimira Nazora iz Škabrnje. Susret je održan u utorak, 16. studenoga u obliku videokonferencije i bio je to osmi susret u proteklih devet godina (prošlogodišnji nije održan zbog okolnosti izazvanih pandemijom) pa se slobodno može reći da je već tradicionalan.

Dobra je to prilika da naši učenici vide i osjete kako žive i dišu škole izvan glavnoga grada, kako đaci u tim školama doživljavaju Domovinski rat i prijelomne događaje suvremene hrvatske povijesti i na koji način pokazuju pijetet prema žrtvama rata i čuvaju sjećanje na njih. Kako se sve dobre ideje i inicijative prije ili poslije počnu nezaustavljivo kapilarno širiti, tako su nam se ovaj put pridružili i učenici Osnovne škole Ivana Benkovića iz Dugog Sela.

Naši domaćini iz Škabrnje za ovaj su se susret posebno potrudili, jer navršava se okruglih trideset godina od tragedije koja je zadesila njihovo mjesto, i u suradnji s našom profesoricom Alemkom Miklić, idejnim začetnikom prvog takvog susreta, osmislili su zanimljiv kolaž učeničkih literarnih radova, glazbenih točaka i sjećanja sudionika škabrnjske tragedije. Učenicima je posebno zanimljivo bilo čuti svjedočenja sudionika koji su u to vrijeme, prije trideset godina, bili djeca, a danas su primjerice roditelji djece u škabrnjskoj školi.

Dječja vizura pripovijedanja i doživljavanja kao da dokraja ogoljuje apsurdnost zla koje se tih godina valjalo Hrvatskom. Naš prilog programu bili su literarni radovi inspirirani stradanjem Vukovara i Škabrnje koje su učenici pisali posebno za ovu prigodu, a koje možete pročitati u nastavku. Sve u svemu sat vremena zanimljivoga druženja prošao je u hipu, ali će sasvim sigurno svima osmašima ostati kao drago sjećanje i poučno iskustvo.

JEDAN GRAD | Ana Leutar, 8.a

Pala je bomba. Jednoj je duši bio potreban mir. Jednoj je obitelji bio potreban zagrljaj pun topline. Jednoj je rani bila potrebna njega.

Čuo se hitac. Jednom je vojniku bila potrebna kap vode. Jednoj je baki bila potrebna zadnja slika njezina sina. Jednom je psu bio potreban dom.

Tenk je prošao ulicom. Jednom je svećeniku bila potrebna crkva. Jednoj je ženi bio potreban muž. Jednom je djetetu bila potrebna majka.

Nemir je završio. Jednom je gradu potrebno sjećanje.

DA SAM ŽIVJELA ZA VRIJEME RATA | Veronika Delić, 8.a

Da sam živjela za vrijeme rata,

da sam živjela u toj strahoti,

moje društvo bi se razbježalo.

Iščeznuo bi osmijeh s mladih lica

i cvrkut ptica, širok i radostan.

Procvali cvijet venuo bi

zajedno s mojom mladosti,

oduzetom od strane uma okupanog u otrovu,

od strane tijela prekrivenog tuđom krvlju,

od strane srca koje ne osjeća,

koje nema suosjećanja ni milosti,

već uživa u našoj bespomoćnosti

i raduje se tuđoj patnji.

A ja i moja mladost

skrivali bismo se u hladnim podrumima

i čekali što će biti s nama.

NAPUSTILI SMO VUKOVAR | Loris Borković, 8.b

Lutke, medvjedići i lopte još jučer korištene u igri danas leže napuštene na cesti među ruševinama zgrada i kuća. Brojalice, rugalice, lovice i druge igre nestale su s ulica i zamijenjene su strkom odraslih. Smijeh i dječja galama utihnuli su i zamijenjeni su nekim  drugim zvukovima.

Što se to događa? Zašto se to događa? Ne znam! Ali ipak nešto znam, želim ono staro, vratite mi to! Ako zažmirim i nabrojim do deset, možda…

Otvaram oči, ništa se nije promijenilo. Opet strka i metež i ljudi koji bježe na sve strane. To su moji susjedi, to su moji prijatelji. Mrak je i čvrsto se držim za ruku svoje majke. Hladno je i sve više, drhtim, ali se ne usuđujem to ni spomenuti. Nema vremena za to, moramo brzo hodati. Nitko ništa ne govori, i ne treba, sve znamo. Udaljavamo se, grad je već daleko iza nas, ništa se ne čuje. Sigurni smo, ali ne čuje se uzdah olakšanja, samo jecaji i plač.

Napustili smo Vukovar.

VUKOVAR | Dario Samardžija, 8.a

Opet čujem iste pjesme.
Ovih dana samo tuga,
jedan glas u meni silno
traži ono zrno pažnje:

„Hej, grade moj,
vjetar ti miris nosi,
Dunav ti pjesme pjeva,
mostovi te vežu dokle pogledi sežu,
a jedan se list koprca.“

I pjevaju krošnje da zakažu sreću,
jer ne mogu više ovako;
pjevam i ja i pjevaju sa mnom,
dok vjetar listove nosi polako:

„Hej, grade moj,
vjetar ti miris nosi,
Dunav ti pjesme pjeva,
jedan je naziv kao Biblija star –
Vukovar.“

ZAPALIMO SVIJEĆU | Arwen Regušić Popović, 8.a

Zapalimo svijeću za sve pale,

poginule i nestale.

Zapalimo svijeću sjećajući se rata,

za djecu i mlade iza podrumskih vrata.

Zapalimo svijeću za izgubljene,

za majke i njihove ljubljene.

Zapalimo svijeću za Škabrnju selo,

jer njezino krvavo ruho više nikad neće biti bijelo.

• 

• 

• 

IZ DRUGIH IZVORA | Osnovna škola Petra Preradovića, Zagreb