Sva su moja sjećanja vezana uz ovaj grad. Grad Vukovar. Sva lijepa sjećanja, ona bliska, kao i ona koja je trebalo malo potražiti. Sjećanja u kojima sam, boraveći u Vukovaru, sanjala snove o dalekim krajevima i ona kad sam u nekim drugim i dalekim mjestima, sanjala svoj grad. Vukovar je mjesto gdje sam rođena, mjesto mojih korijena, mjesto kojemu pripadam, zato uvijek grlim ovaj grad ljubavlju kojom on uvijek ispuni mene kada mu se vraćam i čežnjom koju osjetim kada iz njega, bar na kratko, odlazim. I danas je povratak u svitanje, nakon noći provedene na putu, okupano izlazećim suncem i grad, koji izranja iz ravnice, najljepša slika doma i pripadanja.

Moja sjećanja su tako živa i tako jasna.

Ona prva opisuju radosti igre prvom lutkom, koju sam dobila na dar od rođaka, baletnu haljinicu, koju bih nosila preko bilo koje odjeće, a koja bi me čudesnom brzinom pretvarala u zvijezdu pozornice u nekom samo nama, mojoj sestri i meni, poznatom kazalištu. Bilo je to vrijeme kada su se obitelji i susjedi okupljali oko poslova kao što su čišćenje kukuruza, svinjokolje, gradnje ili kuhanja zimnice.

Posebno su vesela bila okupljanja oko pečenja kolača za svatove. Dok je sve unaokolo mirisalo na med i vanilin šećer, susjede i rođake, bliže i dalje, koji su pjevali strogradske pjesme i prepričavali priče svojega djetinjstva, mi smo ih iz prikrajka slušali i divili se svemu što su znali.

Nagrada za našu dobrotu i pomoć redovito bi bili okrajci kolača nakon što su oni izrezani i poslagani na tacne. A kada bi mladenku ili mladoženju kum poveo iz kuće k oltaru, skupila bi se cijela hrpa djece iz susjedstva i pred kumom zavikala iz svega glasa: „Kec, kec, kume, izgori ti kesa.“ Kum bi onda posegnuo rukom u džep i u zrak bi poletjelo mnoštvo novčića koje bismo mi, djeca, pratili pogledom. Blistali su na suncu kao da su pravi zlatnici, a za nas to i jesu bili. Brže bolje skupljali bismo ih po tlu oko kumovih nogu, a onda juriš u slastičarnu po sladoled, limunadu ili, možda, traubisodu za one kojima je „ulov“ bio izdašniji. Bake su me vodile u crkvu. I one, ali i ja, bile smo sve ponosnije kako se povećavao broj molitvi koje sam, ponekad ih i ne razumijevajući,  ponavljala za njima. Danas znam kako su tada izrečene riječi postale moje sidro za izazovne godine koje su dolazile, ali i za cijeli život.

Posebna me sjećanja vežu uz nedjeljne odlaske na kinomatineju: film u 10:30 sati. Bila su to vremena kad su teška tapacirana vrata, koja su vodila u tamni prostor kinodvorane, bila vrata u svijet čuda. Iza tih smo vrata na stolicama poredanim u 21 red po 30 mjesta (15 s lijeva i 15 s desna), koja su u pravilu uvijek bila u potpunosti ispunjena, sanjali putovanja u daleke zemlje ili u daleke svemire, bili očarani junaštvima Supermena, plakali uz nesretno zaljubljenu Malu sirenu ili se tajno zaljubljivali uz Groznicu subotnje večeri ili Briljantin, potajno se nadajući da će i naše maturalne svečanosti biti jednako glamurozne, a prve mladenačke ljubavi prave i jednako vječne. Na kinoplatnu smo upoznali junake čija smo lica željeli imati na posterima u svojim sobama, a njihova smo imena upisivali u leksikone i spomenare koji su skrivali naše najveće tajne. Filmovi su diktirali modu. Odjeću i frizure najdražih nam zvijezda imitirali smo osobnim kreacijama koje su nam šivale naše mame ili tete, krojačice iz našega susjedstva.

Ona malo kasnija sjećanja vežem uz polazak u školu, prve simpatije, školske priredbe, natjecanja i veselice koje su razredi priređivali subotom prijepodne. Za veselice su se izrađivali plakati s temom, oznakom razreda kao i programom koji će organizatori veselice izvesti prije nego započne ples za sve. Naše su razredne veselice imale i prodaju kolača ili sendviča i sokova, a prikupljenim bismo novcem pomagali platiti izlete učenicima čiji roditelji to nisu mogli.

Često smo i istraživali. Kotači naših bicikala (očevih ili majčinih, ženskih ili muških, nije nam bilo previše važno) znali su sve staze našega grada. Bicikli su bili sredstva putovanja u istraživanja svjetova  naše mašte. Ako bismo vozili jedan iza drugoga, pretvarali smo se da su vlakovi s mnoštvom vagona; ako smo se utrkivali asfaltiranim cestama, bili bi trkaći automobili, a ako bismo, pak, odlučili jurcati Adicom ili Đergajem (šumama), bicikli bi se pretvarali u konje, a mi u kauboje ili indijance iz filmova koje smo gledali. Sjećam se mirisa asfalta po tek uređenim cestama i tople ljetne kiše skupljene u baricama na rubovima cesta po kojima smo gacali i skakali prskajući unaokolo. Uz smijeh na sav glas izvikivali smo dječje brojalice i širili malene radosti djetinjstva po cijeloj ulici i dalje, dalje.

U srednjoj smo školi svi željeli imati iste tenisice kao znak našega pripadanja generaciji, nosili smo traperice donesene iz Trsta i kupljene u komisionima, radovali smo se žvakaćim gumama s okusom cimeta i pili Coca-Colu iz limenke pa to smatrali vrlo jasnim znakom kako smo značajno odrasli te u svojim godinama pripadamo svijetu koji nadilazi granice našega grada, pa i više. U tim se godinama druge obale nisu nikada činile bližima, pa tako ni one dunavske, uz koje smo sjedili u dugim toplim ljetnim večerima. Samo bi se oni uistinu hrabri doista i otisnuli u avanturu hvatanja druge obale plivanjem, a mi ostali hrabrili smo ih povicima podrške sanjajući kako smo i sami dio velike pustolovine koja će se godinama pamtiti i zauvijek prepričavati.

Potom je došlo vrijeme sazrijevanja, a vrlo brzo i neočekivano neko čudno vrijeme u kojemu ljude, koje sam do jučer poznavala, više nisam prepoznavala. Počeo je rat. Rat za svaku kuću, rat za svaku obitelj, za slobodu govora, rat za san koji su generacije prije nas sanjale. Rat za Hrvatsku. U početku sam sav bijes, mržnju, strašnu agresiju smatrala u potpunosti nemogućom. Kojem je čistom umu ili dobronamjernom srcu pomisao na rat na pragu 21. stoljeća uopće bila moguća? Vrlo sam se brzo uvjerila kako je stvarnost ponekad puno strašnija od svega što ljudsko srce može zarobiti.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

I Vukovar se kao blistava kapljica kiše pod udarom te strašne munje raspršio u tisuće sićušnih kapi na sve strane svijeta. Vukovarci su morali u progonstvo. Prigrlila je Hrvatska Vukovar i Vukovar  Hrvatsku, ali nigdje nebo nije bilo tako beskrajno kao nad slavonskom i srijemskom ravnicom i uvijek je pogled na njega nešto priječilo: šume, planine ili samo redovi nebodera koji se uzdižu duž beskrajnih ulica velikih gradova. I nekako smo svi bili sigurni da se jednoga dana moramo vratiti u svoj grad, na svoj ravnjak jer samo na tom komadiću beskrajnoga svijeta možemo ponovno ugledati onu dugu koja u velikom neprekinutom luku može spojiti nespojive daljine i sve ono loše svojom svjetlećom čarolijom pretvoriti ponovno u dobro.

Ponekad mislim kako je strašno trnje rata, koje je probadalo naše kuće, naše ulice, ljude – junake znane i neznane i naš grad, na kraju, ipak, zaliveno suzama i nahranjeno ljubavlju izraslo u vazdazelenu škrinju koja čuva naše najveće blago – grobove onih koji su za našu današnju slobodu, za našu sutrašnju budućnost dali najviše što su mogli, svoje živote.

Toj žrtvi klanjamo se i klanjat ćemo se zauvijek.

Radi te žrtve mi nemamo pravo na mržnju. Mržnju čine okovi straha, nevjere, laži i ljudskog cinizma, sumnje koja nam nevidljivim silnicama isprazni život. Umjesto mržnje radije izabirem nezaborav. Sunčano je to mjesto na koje poput šahovske ploče razmještam sjećanja na drage ljude, svakoga u svoj red prema nekoj samo meni znanoj važnosti, ali istovremeno nezamjenjivim ulogama u igri koju nazivam sretnim životom. Neke davne ljubavi i one vječne, prijatelje i poznanike, kule na koje sam se uvijek oslanjala, uporne i toliko prisutne pješake iz prvoga reda, lovce koji su znali riješiti sve moje nedoumice. Kraljeve i kraljice u koje sam gledala kao uzore i nadahnuća. I svi oni, iako nijemi, u mojemu se sjećanju smješkaju. Smješkaju se meni i Gradu zadovoljni što mržnja nikada neće pobijediti ono što smo od nje tako dobro skrili u svoja srca.

Iz razorenoga i poniženoga grada niknuo je jedan novi, no ne posve novi jer mudro je graditi na čvrstim temeljima, a najčvršći su oni satkani od ljubavi i odanosti.

A Dunav? Dunav teče i pamti.

Drevne doseljenike koji su prvim kolima na četiri kotača stigli na Vučedol odakle se najbolje vidi nebo s obzorom i na njemu Orion. Rimljane koji su na njegove obale donijeli mirise slatkih grozdova. Najezde osvajača od turskoga vremena sve do našega doba. Dame sa šeširima kako šetaju uz njegove obale i vesele zabave vukovarskih obrtnika. Alase na Dunavu, ribare pogrbljenih leđa i grube ruke ratara s plodnih slavonskih polja.

Pamti Dunav noći bez zvijezda i dane bez sunca, ali i one blistave, pune cike i radosnog žamora kupača na svojim pješčanim sprudovima. I čuva ta sjećanja jer Dunav ih može podijeliti jedino s gradom u koji gleda i kojemu se divi, a ploveći dalje i dalje sve do mora, Vukovar čini gradom na svakoj obali svijeta, baš kao što ga takvim, nezaboravnim, čini i njegova hrabrost.

Stiglo je 21. stoljeće. Stigla su nova vremena i neka nova djeca odrastaju u Vukovaru. Često im potajno poželim onakvo bezbrižno i bezmobitelno djetinjstvo u kakvom sam ja odrastala. Poželim da se svatko od njih može popeti na visoko stablo u nizu uz cestu oslanjajući se na snagu vlastitih ruku i nogu, snagu koja nas može podići do neslućenih visina. Želim da na tom drveću osjete vjetar na obrazima, koji će ih tjerati zatvoriti oči, i prepuste se mašti koju za njih neće stvarati kreatori virtualne stvarnosti i videoigrica, nego oni koji to najbolje mogu – oni sami.

Poželim da i oni zagrle svoj grad i da, kao i mi nekada, osjete kako ovaj grad bezgraničnom ljubavlju i njih grli. Ova je malena priča zagrljaj za moj Vukovar!

■  Piše: Lidija Miletić, prof. | ravnateljica | OŠ Dragutina Tadijanovića Vukovar  ■