„Kult se razvio u svetoj igri. U igri se rodilo i pjesništvo koje i dalje iz njezinih oblika crpi svoju najbolju hranu.

Glazba i ples bijahu čista igra.

Mudrost i znanje izraziše se u posvećenim nadmetanjima.

Iz običaja jedne društvene igre proizišlo je i pravo…

Stoga nam valja zaključiti: u svojim prvobitnim fazama kultura se zbiva u igri.

Ona ne potječe iz igre onako kao što živi plod potječe iz majčine utrobe, već se razvija u igri i kao igra.”                                                                                                                                                                                                                             Johan Huizinga: Homo ludens

Igra i stvaralaštvo pojmovi su koje je teško razdvajati. Jednom je igra uvod u stvaralačko reagiranje, trenutak pripreme, opuštanje prije prelaska iz uobičajenih oblika mišljenja i ponašanja u njihove mogućnosti, a drugi put je sama bit stvaralačkog akta i rezultata, kad nam njezin tijek otkriva neku univerzalnu zakonitost ponašanja u fizičkom i duhovnom svijetu. Oba se aspekta najčešće događaju istodobno.

Psiholog D. W. Winnicott u svojem djelu L’enfant et le monde extérieur  (1957. god.) iz igre ili psihičkih stanja koja uvjetuju igru izvodi samu kreativnost. On kaže: Tek kad se igraju, ili možda samo kad se igraju, dijete i odrastao čovjek slobodni su pokazati vlastitu kreativnost. Winnicott naglašava da u igri nije bitan sadržaj, nego određeno stanje koje je dosta slično koncentraciji kao u veće djece i odraslih, stanje koje dopušta upravo stvaranje, poseban transfer između unutarnjeg i vanjskog svijeta, nagona i realnosti.

Igra je prelaženje iz uobičajenih oblika mišljenja i ponašanja u njihove nove mogućnosti.

Na razini igre i spontanosti, koja sadržava dječje bogatstvo dispozicija, trebamo postići svjesno, intelektualno obogaćivanje djeteta. Tako američki psiholog J. P. Guilford razlikuje konvergentno i divergentno mišljenje.   

Konvergentno mišljenje je ono koje se kreće po uhodanim shemama, ograničenim normama, mišljenje koje vodi do jedinstvenog rješenja.

Divergentno mišljenje zbiva se u širokim okvirima Ono pogoduje isticanju maštovitosti i originalnosti pojedinca. Dominira u posebno kreativnih pojedinaca. Prepušta se samo slučaju i avanturi. Takva je vrsta mišljenja karakteristična za dijete predškolske dobi i općenito u slobodnim djelatnostima djeteta kada nije sputano disciplinom.

Stavljanje težišta na konvergentno mišljenje u postupcima učenja, a zanemarivanje divergentnog mišljenja, vodi prema ograničavanju kreativnosti i u djeteta i u odraslog čovjeka.

Stvaralačka igra vrata su prema nevidljivoj realnosti iz koje se stalno obnavlja naše biće, odnosno vidljiv i opipljiv svijet.

Igra, sloboda u njoj, sloboda u čovjeku, stvaralački impuls koji se tada oslobađa uvjet su i temelj humanijeg i radosnijeg društva u materijalnom i duhovnom smislu.

Zlatka Bakotić, prof.