Kada je učitelj već izgubio zadnju snagu makar pomisliti o tome hoće li se još nešto dogoditi, u istom tonu, ili nešto novo što bi moglo barem malo popraviti dotadašnje stanje, bezizlazno i zacementirano, jednoga dana, potpuno neočekivano, uslijedilo je nešto veličanstveno, ni od kuda.

Učitelj se zatim odlučio na jedan jednostavan telefonski poziv. Vaš sin je danas nešto učinio u školi… Zar opet? … Ne, ne, nije to što mislite.

I lavina promjena bila je pokrenuta.

Roditelji imaju potrebu čuti nešto dobro o svojemu djetetu.

Više slijedi u nastavku.

Članak Roditelji imaju potrebu čuti dobre vijesti o svojemu djetetu objavljen je na mrežnim stranicama učitelja, autora i predavača Trevora Muira.

U svijetu obrazovanja, koji je u stalnom razvitku, postoje neke stvari koje se nikad ne mijenjaju. Kao što su dobre vijesti.

Jednom sam u razredu imao dječaka koji gotovo nikad nije uspio doći na vrijeme. Otprilike jednom na dan morao bih ga podsjetiti da u školi ne smije psovati. U prvih nekoliko mjeseci nastave predao je točno 0 ispunjenih zadaća. Često su ga pozivali na razgovor u savjetnikov ured s obzirom na to da je opet zajahao uredski stolac galopirajući niz hodnik, kao i pretraživao pogrešne stranice na školskome prijenosnom računalu.

U svojoj sam učionici imao uistinu strašan gramofon na kojem bi učenici slušali glazbu dok bi radili na projektnim zadatcima ili zadatcima tihoga čitanja. Bio je to fantastičan drevni uređaj kojemu su pristupali s dozom začudnosti koja bi ih vraćala u prošla, osebujna vremena.

Malac je nabio nogometnu loptu ravno u gramofon, i razbio ga, kao i ploču Led Zeppelina koja se upravo vrtjela na njemu.

Onaj trenutak koji dođe ni od kuda…

I zatim, jednoga dana, kada više nisam znao što bih više mogao dobiti od njega a da ne bude još gore, razred je raspravljao o filozofima prosvjetiteljstva te sam im postavio jedno zahtjevnije pitanje. Taj je dečko podignuo glavu sa stola, i prvi put te godine, podignuo  ruku. Pitao je smije li napisati svoj odgovor na ploču, što je i učinio nakon što sam mu potvrdio da smije.

I odgovor je bio vrhunski.

To je jedan od onih trenutaka koji dođu ni od kuda, potpuno neočekivano.

Odgovor je bio toliko sjajan da sam osjetio potrebu nazvati dječakovu majku i obavijestiti ju što je njezin sin rekao na nastavi.

Moć jednostavnoga poziva

Telefonski razgovor išao je otprilike ovako:

– Dobar dan, ovdje Trevor Muir, učitelj vašega sina.

♦ O Bože, što je ovaj put učinio?

– Ne, ne…ne zovem vas zbog toga. Zovem vas da bih s vama podijelio i zapravo proslavio što je danas izjavio na nastavi. Bilo je nevjerojatno, i mislim da nikad nisam ni od jednoga učenika čuo da na tu temu izjavi nešto tako duboko i istančano. Smatrao sam da bih vas trebao obavijestiti o tome.

Tišina.

– Molim vas, recite sinu da sam jako ponosan na njega i da bih želio od njega češće čuti njegove misli.

Još malo tišine i zatim –

♦ Gospodine Muir… Nisam naviknuta na ovakvu vrstu poziva. Velika vam hvala. On je doista pametan dječak. Toliko mi je drago da ste to uočili.

Zatim je na koji trenutak zaplakala.

Kako bi se dogodio taj poziv, morao sam od svojega popodneva odvojiti dvije minute.

Toj je majci trebala potvrda da je dobra majka. Da, s kojim se god demonima susreće njezin sin (a i sâm sam upoznao neke od njih i bili su prave zloće), on je i dalje dobar dječak. I dalje pametan. Intuitivan. Kreativan. I sposoban dosegnuti uspjeh. Pa iako još mnogo toga s njim treba proći, njegove su mogućnosti stvarne.

Taj jednostavan telefonski poziv imao je više težine i utjecaja negoli bih to ikada dotad mogao zamisliti.

Kad naučiš da možeš…

A dječak je idućega dana ušao u školu hodajući malo uspravnije. Prvi je put stigao na vrijeme.

Katkad bi u učionici ispalio još poneku verbalnu bombu pa bih morao s njim o tome porazgovarati.

Međutim, ponovno je podignuo ruku nakon što sam učenicima uputio pitanje. Čak je predao i jedan rad koji im je bio dodijeljen na samom kraju sata. Ne znam je li taj njegov napredak bio posljedica želje da od mene primi pohvalu. Ili je volio kada bi ga hvalila njegova majka. Također, moguće je da nije bio vjerovao da išta može postići, no ipak je naučio da može.

Koji god bio dublji razlog učenikove novootkrivene uključenosti, do nje je došlo zbog jednoga jednostavnoga telefonskoga poziva.

Sve me to potiče da zaključim: bez obzira na sve razvojne struje u svijetu obrazovanja – na nove standarde, tehnologiju, metode i prakse, pedagogiju i metodiku – moć telefonskoga poziva upravljen prema učenikovu domu kako bismo javili dobre vijesti jedan je od onih pokretača koji se nikada ne mijenjaju.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Trevor Muir, učitelj i autor koji na svojim mrežnim stranicama objavljuje pod motom: Vjerujem da svaki učenik ima potencijal za nešto veliko. I vjerujem da svaki učitelj ima moć< otključati taj potencijal. ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice namijenjene dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz rad u učionici ■ izvornik: trevormuir.com ■