„Naš mozak obično preferira poznata, pouzdana rješenja, umjesto da istražuje alternative“, kaže kognitivni psiholog Merim Bilalić.

Taj fenomen poznat je još od 1942. godine, kada je američki psiholog Abraham Luchins provodio eksperimente s vrčevima vode različitih kapaciteta.

Od sudionika eksperimenata tražilo se da nađu način kojim bi mogli prenijeti tekućinu između vrčeva tako da im ostane 100 jedinica vode u jednom vrču.

Rješenje tog zadatka uključivalo je tri koraka.

Kada su im naknadno dani jednostavniji zadaci za rješavanje, oni su i dalje nastavili primjenjivati to kompliciranije rješenje od tri koraka.

„Istraživači su proveli slične eksperimente s igračima šaha“, kaže Bilalić.

U tim eksperimentima šahovskim stručnjacima predstavljena je situacija u kojoj su mogli upotrijebiti dobro poznatu sekvencu od pet koraka („ugušeni mat“). Igračima je također dana opcija da pobijede primjenjujući manje poznatu sekvencu koja uključuje samo tri koraka. Većina igrača odabrala je poznatiju, dulju sekvencu. Tijekom naknadnih intervjua nije se moglo odrediti zašto su zanemarili jednostavniji način.

Bilalić i njegov tim odlučili su pratiti kretanje očiju kod igrača uz pomoć infracrvene kamere. „Tako smo ustanovili da su oni doslovno bili slijepi za alternativna, bolja rješenja“, kaže Bilalić.

Pogledi igrača nisu se micali s kvadrata koje su identificirali kao dio sekvence „ugušenog mata“, iako su tvrdili da su tražili alternativna rješenja. Alternative koje su istražili očito su bile samo varijacije već utemeljene sekvence od pet koraka.

Prema Bilaliću, ta sklonost je problem na mnogo razina. Einstellung-efekt posebno problematičnim čini to što većina ljudi jednostavno nije svjesna tog fenomena.

„Mi mislimo da većinu vremena prilazimo problemima s otvorenim umom. Ipak, mozak nesvjesno usmjeruje našu pozornost prema prije uskladištenom znanju. Svaka informacija koja se ne slaže s rješenjem ili teorijom koju smo već internalizirali obično se zanemaruje ili maskira.“

To, primjerice, može dovesti liječnike do toga da postave pogrešne dijagnoze, a suce da presuđuju na temelju prethodnih slučajeva.

Bilalić stoga zaključuje:

„Moramo biti svjesni svojih grešaka ako uistinu želimo poboljšati svoje razmišljanje“.

Izvor:

http://www.sciencedaily.com/releases/2015/03/150326082703.htm