„Običavala sam ulagati mnogo energije u to da svojim učenicima budem omiljena učiteljica. To više ne činim,“ piše učiteljica engleskoga jezika Beth Jarzabek u članku objavljenom na portalu WeAreTeachers.

Članak I Don’t Have To Be Your Favorite Teacher objavljen je na portalu WeAreTeachers.

Nedavno je jedan moj učenik neočekivano usred sata pozvan s nastave. Dok je spremao svoje stvari, razmišljali smo što bi mogao biti razlog tomu pozivu. Kada je krenuo prema vratima, našalila sam se: „Možda si dobio zgoditak na lutriji! Nemoj zaboraviti tko je tvoja omiljena učiteljica!“

Nakratko me je pogledao, a zatim ispalio svoj oproštajni metak već napola izašavši kroz vrata: „Vi niste.“

Uslijed zbornoga uzdaha Oohhhhh… koji se proširio učionicom, dramatično sam se zavalila u naslon stolca i odglumila kako vadim bodež iz svojega srca pokazujući koliko je slomljeno. Pojedini su se učenici nasmijali ustvrdivši da će „po povratku biti u problemima“. Drugi su me uvjeravali da uistinu njima jesam omiljena. Čvrsto su bili uvjereni da je moj ego neoporavljivo povrijeđen te da ću se tijekom stanke za ručak zasigurno morati skriti ispod stola i ondje plakati.

Biti omiljenom učiteljicom bila je potvrda moje vrijednosti

Kasnije, dok sam svojim kolegama, a zatim i obitelji, pripovijedala što se dogodilo, počela sam razmišljati o tome kako bi me takav događaj na početku rada u nastavi duboko pogodio. Zašto nisam tvoja omiljena učiteljica? Zar moja nastava nije poticajna? Zar nije (uzdah) zanimljiva i zabavna? Zar ti se ne sviđam? (Taj strah, očito, nije izolirana pojava, a kao na nedavni dokaz pomišljam na video objavljen na TikToku u kojem se učiteljica predmetne nastave shrvana pruža preko stola jer joj je jedan od učenika rekao da nije njegova omiljena učiteljica dok se u pozadini čuje Driver’s Licence Olivije Rodrigo).

Kao mladoj žutokljunki u učiteljskome poslu, i meni je bilo bitno da me smatraju „omiljenom“ kako bih potvrdila svoju učiteljsku vrijednost i kvalitetu nastave koju vodim.  

Od mnogo je većega značenja graditi dobre odnose

Danas, nakon dvadeset godina rada, starija sam… i – nadam se – ponešto mudrija. Na svojem učiteljskom putu polako sam spoznala da nije bitno nositi oznaku omiljene, nego je od mnogo većega značenja graditi dobre odnose i omogućiti učenicima osjećaj da ih netko čuje i cijeni. Vrlo slično kao i u roditeljstvu, nije vrijednost u tome da su vam skloniji negoli ikom drugom, nego u tome da stvarate prostor u kojem se djeca ili učenici osjećaju cijenjeno, potpomognuto i sigurno.

Sve me je to podsjetilo na snažan govor na platformi TED Talk koji je održala Rita Pierson naslovljen Every Kid Needs a Champion (Svako dijete treba prvaka). U tom fantastičnom govoru pripovijeda o kolegici koja joj je rekla da nije plaćena da joj se učenici sviđaju. Ona je u učionici kako bi poučavala. Učenici su u učionici kako bi učili. Konac priče. Ritin odgovor bio je kratak i u središte. „Djeca ne uče od ljudi koji im se ne sviđaju.“

I nastavlja dalje: Ako ne nastojite uspostaviti dobre odnose sa svojim učenicima, svi će vaši napori otići u vjetar. Djeci su potrebni prvaci/zaštitnici. Odrasla osoba (ili odrasle osobe) u njihovu životu koja svim srcem vjeruje u njih. Sigurno mjesto na kojem će odrastati, učiti i činiti pogreške.

I to nastojim biti svojim učenicima.

„Bili ste učiteljica koja nam se obraćala kao odraslim osobama.“

Upravo prije pojave pandemije, s mužem i prijateljima izišla sam na večeru. Pristupila mi je bivša učenica. „Gospođo J.? Ne znam sjećate li me se…“ Sjećala sam je se i to sam i rekla. Bila je mojem prvom 8. razredu, u godini kada sam počela poučavati završne razrede predmetne nastave. Ispričala mi je ukratko o svojem životu i poslu pripominjući kako ona i njezini tadašnji prijatelji iz razreda pune 30. godinu života. Dok smo se pozdravljale, zaustavila me i rekla i ovo: „Znate, moji prijatelji i ja još vas uvijek spominjemo. Vi ste bili prva učiteljica koja nam se obraćala kao odraslim osobama. Voljeli ste nas… i mi smo to znali.“

Dok je odlazila, oči su mi se napunile suzama. Muž se nagnuo prema meni: „I ZATO radiš to što radiš.“

Naravno, bio je u pravu. Činjenica što se i sedamnaest godina kasnije ta mlada dama sjeća kako sam se ponašala prema njoj i njezinim kolegama iz razreda razlog je zašto nastavljam raditi ovaj posao. To je razlog i zašto ću nastaviti graditi povezanost i dobre odnose sa svojim učenicima.

Osigurat ću da znaju da su cijenjeni, da ih se čuje i da su na sigurnom.

Možda neću uvijek biti njihovom omiljenom učiteljicom, ali zauvijek ću ostati njihovim prvakom.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Beth Jarzabek – učiteljica engleskoga jezika u predmetnoj nastavi u američkoj državi Massachusetts ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvornik: WeAreTeachers ■