Za one koji ne znaju, ocjenjivanje temeljeno na standardima popularan je sustav ocjenjivanja smišljen kako bi olakšao poučavanje, učenje i procjenu. Učenikovu ocjenu svodi na njegovu sposobnost da zadovolji zadani standard. Ideja je da će učenik lakše učiti ako učitelj ocjenjuje na temelju vrlo eksplicitnih i jasnih standarda.

Nadalje, standardiziranjem procesa ocjenjivanja svaki se učenik, neovisno o učitelju, ocjenjuje identično čime se eliminira pristranost i neopravdano davanje prednosti jednom učeniku ispred drugih.

Da budemo pošteni, postoji nekoliko vrijednih sastavnica u ocjenjivanju temeljenom na standardima. Imućnim učenicima oduzima mogućnost da povisuju svoje ocjene opskrbljivanjem učionice kutijom s maramicama kako bi zaradili dodatne bodove. Ocjenjivanje temeljeno na standardima staje na kraj sitnim, neozbiljnim brigama oko toga trebaju li „uši“ na pismenom uratku utjecati na ocjenu te pomaže učitelju usmjeriti njegove upute. Ipak, ocjenjivanje temeljeno na standardima mora umrijeti.

Učitelji odani ocjenjivanju utemeljenom na standardima ustraju u razmišljanju da ono, ako  se pravilno provodi, čini proces učenja tako jasnim i konciznim da se učenici jednostavno zaljube u njega i željno upijaju standarde. To je možda tako, ali to nisu standardi do kojih je djeci stalo.

Učitelj koji ulaže herkulijansku količinu vremena u svoje učenike, taj je do kojeg je učenicima zaista stalo.

Ocjenjivanje utemeljeno na standardima prepolovljuje vjeru u obrazovanost [učenje] kao krajnji cilj. Vrijednost učenika određena je njihovim rezultatima. Obrazovanju pristupa kao slijepoj ulici zanemarujući povezane ulice. Namjera mu je pružiti jednake šanse, ali to ne postiže.

U stvarnosti, slijepo pridržavanje ocjenjivanja utemeljenom na standardima kontraproduktivno je i vodi snižavanju očekivanja. Ovdje se konkretno prisjećam Carlosa. Carlosa sam poučavao u sklopu izbornog predmeta u jesenskom razdoblju njegova jedanaestoga razreda. Carlos i ja sprijateljili smo se odmah i on je dobro napredovao. Želio sam ga vidjeti na satu Napredne ekonomije u sljedećoj godini.

Carlos nije bio ni na čijoj listi za nastavu Napredne ekonomije, ali sam mu ja predložio tu ideju. Namrštio se. Ustrajao sam i nakon nekoliko mjeseci uvjerio sam ga da pokuša. Da sam strogo slijedio standarde i držao se propisanih uvjeta, Carlos nikada ne bi vidio nastavu Napredne ekonomije.

U svjetlu toga, Carlos nije bio spreman za prvi ispit iz Napredne ekonomije. Nije istinski razumio što ga očekuje. Unatoč svim našim pripremama, nije bio potpuno spreman.

Kada sam, dakle, ocjenjivao, Carlosov prvi ispit, mogao sam se držati standarda. Time bih ga uništio. S obzirom na to da je u našoj državi ekonomija obvezna za polaganje mature, vrlo lako sam ga mogao gurnuti da padne predmet. Moje poštivanje zadanoga standarda ne bi mu, međutim, nimalo pomoglo. Stoga sam ga malo prevario. Nije dobio peticu, ali nije ni pao predmet. On je opstao, dobio je dvojku na ispitu i nastavio raditi više nego ikad prije.

Pouka priče je da su učitelji u poslu ljudskog napredovanja, a ne upravljanja anonimnim strojevima za učenje. Za Carlosa i druge učenike bit nije u pohađanju nastave ekonomije ili zadovoljavanja standarda bilo kojeg drugog predmeta. Oni nisu mjera vrijednosti bilo kojeg djeteta ili škole.

Učenje i poučavanje procesi su guranja učenika u nepoznat teritorij, a to se neće dogoditi kada je na prvome mjestu zadovoljavanje standarda.

Dogodit će se kada na prvo mjesto stavimo dijete.

Neki su skloni razmišljanju da bi Carlosu bilo korisnije pohađati nastavu standardne ekonomije jer bi to odgovaralo njegovoj razini razvoja. Ali taj stav proturječi dosljednim rezultatima istraživanja koji upućuju da je najvažniji čimbenik učenikova uspjeha – učitelj.

Arogantno smatram da sam bio najbolji izbor za poučavanje Carlosa ekonomiji te godine bez obzira na razinu strogoće propisanih standarda. I, da citiram Carlosa, on je „cijenio trud uložen u poučavanje“.

Proces učenja određuju ljudi koji u njemu sudjeluju, a ne standardi koji se proučavaju.

No, ne dajmo se smesti pričom o Carlosu i meni jer je to priča koja nadilazi jednog učitelja i njegova učenika.

Ako želimo mjeriti uspjeh učenika i učitelja standardima i sposobnošću demonstriranja znanja, u redu. Za to postoji standardizirano testiranje. Međutim, oslanjanje na takva ispitivanja u procjeni procesa učenja mnoge uzrujava. Zamislite da je, umjesto jednom ili dva puta godišnje, mentalitet standardiziranog testiranja ugrađen kao svakodnevna pojava. Iako se ocjenjivanje utemeljeno na standardima pravda govorom o jednakosti i poštenju, to je ono što ocjenjivanje utemeljeno na standardima zapravo teži ostvariti: dnevnu pojavu standardiziranog testiranja.

Problem obrazovanja nije u činjenici da nam nedostaje standardizacija, već da je ima previše.

Učenje je beskonačan, cjeloživotni proces. Izvan škole nema ispita. Jednom kad učenici napuste školovanje, njihov testovi će se sastojati od toga umiju li ili ne upravljati procesom suočavanja s novim problemima procjenjujući informacije s kojima raspolažu i iznalazeći najbolje rješenje. To je proces. Ocjenjivanje utemeljeno na standardima zanemaruje proces što znači da ocjenjivanje utemeljeno na standardima mora umrijeti.

■ NAPOMENA ■ piše: Adam SUTTON, učitelj društvenih znanosti, u ovome trenutku predaje u 8. razredu, u Baltimoreu, država Maryland, SAD; autor brojnih članaka te knjige u nastajanju Učitelji se ne umaraju ■ SAD: The Educators Room – obrazovni portal čiji je glavni cilj podići svijest o ulozi učitelja u društvu i založiti se za obrazovne reforme čiji glavni nositelji bi trebali biti učitelji ■ izvornik: theeducatorsroom.com ■ photo by Shutterstock  ■