Zdravlje je, u svakom smislu te riječi, danas postalo javni prioritet. Sve je više djece koja imaju emocionionalnih poteškoća. Treba reći i da se samopouzdanje gradi u prvih nekoliko godina života. Škola je odgojna ustanova pa joj je, uz ostalo, zadatak osnažiti mlade ljude.

Mi, učitelji, sve se teže snalazimo u novim izazovima. Emocionalne poteškoće učenika sve su izraženije pa pronalazimo razne načine kako pomoći djetetu, roditelju i sebi. Nisu dovoljne edukacije ni pročitana literaratura, sve češće trebamo imati individualni pristup svakom pojedincu i skupini.

Tako se rađaju i nove ideje, radionice, načini rada, projekti… Na početku smo 4. razreda dobili ideju da u razred dovedemo svog najboljeg prijatelja: utjehu, potporu, podršku. Predložila sam učenicima da svakodnevno nose svog najdražeg plišanca na nastavu.

Rezultati su se pokazali iznimno uspješnima, čak i više od toga. Na satima su se grlili, stiskali igračke, igrali se s njima tijekom odmora, razgovarali o njima.

♦ Na satu su Informatike osmislili igricu u kojoj je njihov plišanac glavni lik.

♦ Na satu su Engleskoga jezika razgovarali s njim na engleskome jeziku: opisivali ga, glumili.

♦ Na satu su Tjelesne i zdravstvene kulture trčali s njim, nosili ga, puzali, provlačili se.

♦ Kad im je bilo teško, taj je zadatak preuzeo njihov plišanac koji nam je umjesto učenika objasnio što ga muči.

Pokazalo se da su djeca otvorenija kada glume da se to događa nekom drugom. Na satima SRZ-a osmislili smo radionice tijekom kojih smo, zajedno s lutkama, razgovarali o svojim osjećajima i empatiji pri čemu su nam pomogle kartice sa zadatcima.

Bilo je tu puno iskrenosti, suza, smijeha, zagrljaja, toplih riječi, uočavanja odnosa, koji do sad možda nisu bili na zavidnoj razini, jačanja veza, međusobne suradnje, razumijevanja.

Neki ljubimci ,,su rekli” što pozitivno misle o svojim kolegama.

Nakon niza takvih aktivnosti uskoro se  moglo jasno zaključiti da su nam plišanci ojačali razrednu zajednicu.

Učenici se empatičnije i prisnije ponašaju jedni prema drugima.

♦ Dva učenika, koja su često bila plačljiva, prestali su plakati.

♦ Učenik, koji se od nervoze ljuljao pred pločom, bio je miran sa svojim ljubimcem.

♦ Učenica, koja je mucala odgovarajući, tečno je pričala držeći plišanca.

Uspjesi na ispitima, što je vrlo zanimljivo, bili su puno bolji jer se otklonio strah od neznanja i neuspjeha, bilo je manje nervoze, ružnih riječi, negativnih vibracija.

Moji su školarci bili opušteniji i spremniji za nove izazove.

Uz sve to, na predavanjima nam je bila i psihologinja iz Zdravstvene i veterinarske škole dr. A. Štampara Sara RIMAC koja je, uz niz radionica, sve to potvrdila i zaključila da je razred kompaktan, složan i zadovoljan.

Ovakve neobične i naizgled bezazlene aktivnosti donijele su mnoge dobrobiti. I danas poneko dijete i dalje ponese svog plišanca ili je u mislima s njim pa mu je lakše. Dozvolimo djeci da ostanu djeca, da se raduju svakom malom cvijetu, da šire osmijehe, da se vole i šire pozitivne vibracije. Mi ćemo nastaviti putevima koji su pozitivni i poticajni.

■ Napisala: Branka GALE, diplomirana učiteljica razredne nastave, učiteljica mentorica | OŠ Ivana Gorana Kovačića, Vinkovci ■