„Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.” Obično se te izreke s nostalgijom prisjetimo godinama kasnije i postanemo svjesni kako su nam ti prvi školski koraci ucrtali velike životne putove.

Prva četiri razreda osnovne škole izuzetno su važno razdoblje za učenike i njihove roditelje. Trenutak rastanka nakon četiri godine jake, gotovo obiteljske povezanosti, duboko je emotivan. Zbog toga posljednji nastavni dan organiziram u zajedničkom druženju učenika, roditelja, knjižničarke i učitelja koji su predavali u mome razredu, kao osvrt na proteklo razdoblje i kao kreiranje jedne nove, vrijedne uspomene.

Pripreme su dugotrajne. Većinu materijala za radionicu pripremala sam s knjižničarkom u školskoj knjižnici. Ovdje ću opisati jedan integrirani nastavni dan u kojemu sam se družila s učenicima i njihovim roditeljima nastojeći vrijednosti, znanja i vještine stečene tijekom četiriju godina pokazati u jednome danu.

Poučena iskustvom nastave na daljinu, pokušala sam dio aktivnosti predvidjeti u virtualnom okruženju, a da pri tome ne izgubim na emotivnosti i smislu samoga rastanka koji bi ostao u trajnoj pozitivnoj uspomeni.

RASTANAK OD MOJIH ČETVRTAŠA / Kako bi izgledala virtualna inačica

Dan je započeo u restoranu s predivnom terasom i dvorištem uz rijeku, zajedničkom molitvom i jutarnjom tjelovježbom. Svaki je učenik predvodio po jednu vježbu uz glazbu, redoslijedom kako smo radili u školi. Tako pripremljeni rasporedili smo se za likovno – literarnu radionicu.

• 

• 

U virtualnoj situaciji, dan bi započeo u Zoomu druženjem i pozdravom učenika i roditelja. Učiteljica bi objasnila dnevni plan. Učenici su sa svojim roditeljima izrađivali okvire za slike od pripremljenoga rebrastog papira. Dobili su sve potrebne materijale: klamerice, kolaže, ljepila, flomastere, ukrase … Zatim su jedni drugima napisali poruke za uspomenu na ovaj dan, poruke podrške, ljubavi, razumijevanja…
Nastali su predivni radovi. Slijedila je aktivnost razgledavanja svih uradaka i razmjena mišljena o izradi uspomene.

• 

• 

• 

U virtualnoj situaciji radili bismo istu temu u Wordu, Canvi ili nekom drugom programu u kojemu mogu napisati jedni drugima poruke i lijepo ih oblikovati. Radove bismo stavili na Padlet i svi bismo mogli pogledati sve radove.
Nakon ručka učenici su individualno, u paru ili u skupinama prezentirali znanja i vještine stečene u školi. Svatko je odabrao ono u čemu je osobito dobar: gluma, sportske vještine, pantomima,
recitiranje, pjevanje… Učenici su se pripremali i dogovarali za ovo predstavljanje roditeljima i jedni drugima. Sve se odvijalo u opuštenome i zabavnome ozračju.

• 

• 

U virtualnoj inačici: Nakon dogovorenoga vremena ponovno bismo se svi našli u Zoomu. Učenici koji žele pokazali bi neku svoju vještinu na zabavan i ovomu obliku prilagođen način. To treba prepustiti učenicima i njihovoj domišljatosti i kreativnosti. Najnapetiji, a ujedno najzabavniji dio bila su sportska nadmetanja, natjecanje u trčanju, graničari (mame protiv mama), štafete (roditelji jedna, a učenici druga ekipa), mali nogomet (kombinirano)…

• 

• 

Umjesto ovakvoga dijela uživo, u online inačici dogovorili bismo tri aktivnosti: zabavni Kahoot kviz koji rješavaju svi istovremeno, slaganje puzzli, tko će najbrže složiti sliku poslanu poveznicom u istome trenutku svima uz poveznicu za anagram u kojemu je pobjednik tko prvi vrati složenu riječ ili rečenicu.

Tematski bi sve trebalo biti vezano za razred.

Pobjede su se komentirale uz tortu, kolače i pjenušac.

Ovaj dio teško je, na žalost, izvesti virtualno! 🙂

• 

Zahvalila sam roditeljima na iznimnoj suradnji, predivnome putovanju te im poželjela zdravlje, ljubav, ustrajnost, plemenitost, hrabrost i, naravno, malo šašavosti u budućem životu.

Darovala sam im DVD s fotografijama i videozapisima naših školskih situacija u proteklim četiri ma godinama. U online inačici, za kraj učiteljica roditeljima i učenicima daruje zahvalnicu koju mogu isprintati i zadržati kao trajnu uspomenu. Na samom kraju vidi se kako rastanak uživo, topli zagrljaj i suzu u oku, ipak ne može zamijeniti klik mišem i odjava, ali može barem ublažiti rastanak i ostaviti trag u ovom jedinstvenom i emotivnome trenutku.

Zbog ovakve zahvalnice vrijedi svaki trenutak učiteljskoga poziva!

■ Pišu: Ana ĆALETA, učiteljica razredne nastave i Marija ČELAN MIJIĆ, dipl. bibliotekar ■  Osnovna škola Trilj ■