Učiteljica je najposebnije zanimanje na svijetu. Moja posebna ljubav prema djeci, prije tridesetak godina, odredila je posao koji sam odabrala. Na samome početku svoga rada bila sam mlada, nesigurna, puna straha – s bezbroj pitanja o tomu kako ću uopće raditi.

Kako ću stati pred 20 malih glava? Što ću im prvo reći? Što će me oni pitati? Ali samo uz veliku ljubav prema njima i uz njih izvrsno sam se snalazila u tom predivnom zanimanju. Dječja iskrena ljubav uvijek mi je bila uzvraćena.

Nema boljega osjećaja od užitka promatranja svojih malih učenika kako pišu prva slova, čitaju prve rečenice, računaju prve zadatke, kako crtaju, vježbaju, smiju se, vesele i odrastaju četiri godine uz učiteljicu.

Isto tako, nema veće tuge od trenutka kada se moramo zagrliti i rastati s njima na kraju 4. razreda. Oni odlaze od učiteljice spremniji, snažniji, sigurniji i zreliji za onaj početni temelj znanja.

Učiteljica je ona koja širi ruke i prima u zagrljaj, koja veže vezice, otvara torbe, zakopčava jaknu, briše nos, pomaže napisati slovo i broj… Jer roditelji su joj s punim povjerenjem prepustili ono najvrjednije što imaju – svoju djecu.

• 

• 

I danas, nakon dugo godina rada, veselim se novim naraštajima učenika, spremam se za rad kao na početku – čak i više.

Cijeloga radnog vijeka učim.

Težim prenijeti znanje i omogućiti svojim učenicima da postignu najbolji mogući uspjeh. Uvijek se prilagođavam djeci, pratim njihove potrebe, interese i mogućnosti. Svako je dijete posebno, prekrasno i jedinstveno sa svojim potrebama i mogućnostima i ono me gura naprijed u želji za napredovanjem i učenjem, ono me motivira, puni mi baterije.

Biti učiteljica sada u ovome trenutku zahtijeva posebnu odgovornost. Sada treba raditi na posve drukčiji način, na daljinu. I sada se prilagođavam djeci.

Sama tražim načine kako se usavršiti, biti što kvalitetnija i kreativnija učiteljica u radu. Napravila sam razrednu mrežnu stranicu za što bolju komunikaciju sa svojim učenicima. Radim prezentacije, razne igre, smišljam zadatke da im bude što zanimljivije i raznovrsnije. Trudim se dati sve od sebe, radim mnogo više nego inače.

Po cijeli dan sam za računalom jer nastava na daljinu provodi se svakoga dana, nastavni sadržaji odrađuju se, sve je tu, ali nedostaju mi moji učenici.

U ovakvim uvjetima rada, u ovoj nastavi na daljinu, najviše mi nedostaje živa komunikacija s učenicima i njihova vesela i nasmijana lica kad me vide kako se spuštam niza stube do našega 2. a razreda.

Nedostaju mi njihova pitanja, odgovori, smijeh, razgovor, igra, školsko zvono… nedostaje mi biti učiteljica s početka ove priče. Jer ljubav prema djeci i živa komunikacija u radu jedne učiteljice na prvome su mjestu.

■ Piše: Katija NIKOLIĆ, učiteljica RN ■  OŠ ” Josip Vergilije Perić” Imotski ■ Diplomirana sam učiteljica u zvanju mentora. ■  Komunikativna sam i kreativna osoba. Mislim da je ovo najljepše najljepše zanimanje na svijetu. Ono nam pruža tako puno radosti i zadovoljstva koje nam samo djeca mogu dati. ■