Koliko puta ste čuli kako nečije dijete ponosno kaže: Mama, pogledaj što sam nacrtao! U tim trenucima ono ne traži savršenu ocjenu niti stručnu kritiku. Traži osmijeh i potvrdu da je njegov pogled na svijet vrijedan pažnje.

I. DIO – STRAH OD LIKOVNOG |  Djeca stvaraju spontano. Ne razmišljaju o pravilima perspektive, proporcijama, bojama ili savršenim linijama. Crtež im je način razmišljanja, istraživanja i izražavanja osjećaja. Upravo zato likovno stvaralaštvo nije samo predmet u školi – ono je prostor u kojem dijete razvija maštu, samopouzdanje i vjeru u vlastite ideje.

Piše: Sanja ŽUPAN, učiteljica mentor u OŠ dr. Ante Starčevića, Zagreb

Ovim člankom započinjem malu seriju tekstova u kojima ćemo zajedno otkrivati kako djeci (i odraslima) približiti likovno stvaralaštvo bez pritiska i straha od pogrešaka. Prvi korak vodi nas u svijet likovne kulture – jer svaki sat i svaka likovna tehnika otvara neka nova vrata dječjoj kreativnosti.

Zašto se toliko bojimo likovne kulture?

Svaki učitelj organizira nastavni proces tako da pokuša obuhvatiti određene relevantne ishode važne za taj nastavni sat. Međutim, kao što ni svaki predmet nije isti, tako ni učenici niti učitelji nisu isti. U neformalnim razgovorima u zbornici često čujem kako kolege zaziru od likovne kulture. Neki učitelji osjećaju nesigurnost jer misle da ne crtaju dobro. Drugi smatraju da bi vrijeme utrošeno na sat likovne kulture bilo korisnije iskoristiti za uvježbavanje sadržaja poput tablice množenja. Treći unaprijed razmišljaju o neredu koji će ostati nakon sata pa određene tehnike jednostavno preskoče.

Sve to može biti istina. Sve to mogu razumjeti. Međutim, važno je reći i napomenuti sljedeće – u jednom prosječnom razredu od 20 učenika, pronaći ćemo tek nekolicinu učenika koji će jednoga dana možda razviti izniman likovni talent.

Ali, cilj nastave likovne kulture nije stvarati buduće akademske slikare. Cilj je svakom djetetu pružiti priliku da razvije kreativnost, maštu, finu motoriku, sposobnost opažanja i samopouzdanje u izražavanju i to na njihov jedinstven način.

I to je sasvim u redu. Ne moraju svi biti slikari, kao što ne moraju svi biti znanstvenici niti sportaši. Tako je i među nama učiteljima.

Kreativnost se ne razvija u savršenom redu

Mnogi od nas boje se likovnosti jer, kako je rekao poznati Henri MATISSE – Kreativnost traži hrabrost.

A mnogi od nas nisu dovoljno hrabri priznati da se zapravo ne bojimo likovnog odgoja, bojimo se izgubiti kontrolu. Likovni sat teško je potpuno isplanirati jer djeca istražuju, eksperimentiraju, griješe, ispravljaju i stvaraju na svoj način unatoč mnogim našim uputama. No, upravo to je njegova najveća vrijednost. Kreativnost ne raste u savršenom redu, nego u slobodi istraživanja.

Možda najveća zabluda koju sam čula o likovnoj kulturi jest da je njezin cilj naučiti djecu lijepo crtati. Nije. Cilj likovne kulture je naučiti ih promatrati, razmišljati, istraživati, stvarati i vjerovati vlastitim idejama. Crtež je pritom samo sredstvo, a ne konačni cilj. Prije nego što dijete  napiše prvu priču, ono će je nacrtati. Prije nego što pronađe prave riječi za svoje osjećaje, pokušat će ih prikazati bojama ne znajući ni za kontrast ni za komplementarne boje. Dijete crta srcem i ne razmišlja.

O meni

Možda se pitate zašto jedna učiteljica piše o likovnoj kulturi i na temelju čega dijeli savjete. Zato smatram da je pošteno ukratko ispričati svoj likovni put u prvom „službenom” obraćanju učiteljskoj populaciji a sada i kao kolumnistica Školskog portala.

Osim što sam majka i učiteljica, u slobodno vrijeme bavim se slikanjem.

Za sebe volim reći da sam slikarica amaterka – prije svega zaljubljenica u umjetnost koja svakim novim platnom i dalje uči. Kreativnost je oduvijek bila dio mene.

Još od djetinjstva voljela sam crtati, istraživati različite materijale i promatrati svijet kroz boje i oblike. Tijekom pandemije bolesti COVID-19 dogodio se svojevrstan zaokret.

Dok su mnogima to bile godine neizvjesnosti i ograničenja, meni su postale prilika za osobni i umjetnički razvoj. Upravo tada odlučila sam ozbiljnije zakoračiti u svijet likovne umjetnosti.

Posljednjih šest godina kontinuirano pohađam različite radionice, edukacije i tečajeve crtanja i slikanja te usvajam nova znanja iz područja likovnih tehnika, kompozicije, teorije boja i metodike likovne kulture. Istodobno svakodnevno stvaram svoje radove, sudjelujem na izložbama i učim od umjetnika čiji me rad inspirira.

Ipak, ne smatram da sam došla do cilja. U umjetnosti, baš kao i u odgoju i obrazovanju, uvijek postoji nešto novo za naučiti. S vremenom sam shvatila da najveći problem nije u tome što djeca misle da ne znaju crtati. Mnogo češće to misle odrasli.

Upravo zato ovaj serijal nije namijenjen samo učenicima, nego i učiteljima koji žele ponovno otkriti radost stvaranja. Ne želim da ova serija članaka bude zbirka gotovih recepata, nego poziv na zajedničko istraživanje, razmjenu iskustava i otkrivanje ljepote likovnoga stvaralaštva – bez straha od pogreške i bez uvjerenja da samo talentirani mogu biti kreativni.

U sljedećem nastavku upoznat ćemo i ponoviti likovne tehnike koje učenicima (i učiteljima) omogućuju da bez straha od pogreške istražuju boje, oblike i vlastitu maštu.

Možda će upravo jedna od tih tehnika probuditi malog umjetnika koji već dugo čeka priliku za stvaranje. A možda će iznenaditi i ponekog učitelja koji je godinama bio uvjeren da ne zna crtati.