Još donedavno prvi dan škole bio je – prvi dan škole. Nova torba, nove bilježnice, možda nove tenisice, malo treme, puno pitanja i ono neizbježno pogledavanje prema vratima učionice. Učiteljica bi nas dočekala, pokazala gdje ćemo sjediti i školska bi godina počela.

Danas, čini mi se, prvi dan škole sve više nalikuje na spoj rođendana, dječje igraonice, scenografije za fotografiranje i male dodjele nagrada.

Posljednjih dana gledam objave u učiteljskim grupama. Učionice su ukrašene do posljednjeg centimetra. Baloni, girlande, zastavice, natpisi, poruke dobrodošlice, personalizirane oznake, kutci za fotografiranje, slatkiši, olovke, gumice, privjesci, narukvice, vrećice iznenađenja…

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ. | učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska

I pitam se: jesmo li možda malo pretjerali?

Razumijem prvašiće. Njima je prvi ulazak u školu velik životni događaj. Dobrodošlica, mala uspomena ili simboličan dar mogu ublažiti strah i poručiti: „Ovdje si dobrodošao.“ I sama volim da učenike dočeka ugodna, vesela i poticajna učionica.

Ali kada su pokloni za prvi dan postali obvezni i za drugi, treći ili četvrti razred?

Kada smo počeli osjećati da učenika ne možemo jednostavno dočekati osmijehom, razgovorom i zanimljivim prvim danom, nego mu moramo nešto dati?

Jer tu negdje počinje ono što me pomalo brine.

Učiteljske grupe trebale bi biti mjesto razmjene ideja. I jesu. Ali društvene mreže imaju neobičnu sposobnost da ideju pretvore u trend, a trend u nepisanu obvezu. Jedna kolegica napravi prekrasan znak dobrodošlice. Druga pripremi olovčicu s porukom. Treća složi vrećice iznenađenja. Četvrta doda čokoladicu. Peta personalizirani privjesak.

I odjednom učiteljica koja u nedjelju navečer nije, rezala, vezala mašnice i punila dvadeset vrećica može steći dojam da se nije dovoljno potrudila.

Možda se čak potrudila više – samo na način koji se ne može fotografirati.

Možda je razmišljala kako će dočekati učenika koji se boji povratka u školu. Kako će posjesti djecu koja se često svađaju. Kako će ohrabriti dijete kojemu čitanje teško ide. Kako će novom učeniku pomoći da pronađe prijatelja. Možda je pripremila dobar razgovor, igru, priču ili aktivnost zbog koje će djeca otići kući govoreći: „Baš nam je danas bilo lijepo.“

Samo što takva priprema nije toliko fotogenična.

I tu dolazimo do pitanja koje si možda ne postavljamo dovoljno često: uređujemo li učionice za djecu ili za fotografiju učionice?

Učionica treba biti lijepa, uredna i poticajna. Naravno. Ali ona nije izložbeni prostor. Ona je radni prostor djece. Zidovi se tijekom godine trebaju puniti njihovim radovima, njihovim idejama, njihovim pitanjima i tragovima njihova učenja.

Možda bi poneki zid čak trebao ostati prazan.

Neka  ga ispune učenici.

Slično razmišljam i o darovima. Nije problem u jednoj olovci, bombonu ili lijepoj poruci. Problem nastaje kada djecu, sasvim nesvjesno, učimo da svaki novi početak mora doći s materijalnom nagradom.

Zašto?

Prvi dan škole već jest događaj. Susret s prijateljima je događaj. Nova knjiga je događaj. Nova prilika je događaj. Razgovor o ljetu je događaj. Učitelj koji se iskreno veseli što ponovno vidi svoje učenike – i to je dar.

Možda čak jedan od važnijih.

Ponekad imam osjećaj da smo, želeći djeci školu učiniti što ljepšom, počeli uklanjati svaku običnost iz njihova života. Sve mora biti „wow“. Svaki događaj mora imati dekoraciju. Svaki uspjeh nagradu. Svaki početak poklon. Svaki završetak poklon. Svaki rođendan nešto posebno. Svaka aktivnost mora biti iskustvo za pamćenje.

A što ćemo učiniti kada „posebno“ postane svakodnevno?

Morat ćemo smisliti još posebnije.

Djeci ne trebaju učitelji koji će ih svakoga rujna impresionirati količinom ukrasa na vratima učionice. Trebaju im učitelji koji će ih primijetiti.

Ne trebaju dvadeset savršeno složenih paketića na klupama. Treba im netko tko će primijetiti da je jedno dijete tog jutra neobično tiho.

Ne trebaju učionicu koja izgleda savršeno na fotografiji. Trebaju učionicu u kojoj se smiju pogriješiti, pitati, pokušavati, posvađati se pa pomiriti, nešto ne znati i polako naučiti.

♦ Zato možda ove godine ne moramo podići ljestvicu još više.

♦ Možda je možemo malo spustiti.

♦ Manje balona, više razgovora.

♦ Manje plastificiranja, više slušanja.

♦ Manje poklončića, više zajedničkih trenutaka.

♦ Manje pitanja: „Što ću im pripremiti za prvi dan?“, a više: „Kako želim da se osjećaju kada toga dana odu iz učionice?“

♦ Jer djeca će gumicu izgubiti, čokoladicu pojesti, baloni će se ispuhati, a ukrasi će prije ili poslije završiti u kutiji.

♦ Ali osjećaj da ih je njihov učitelj dočekao s iskrenim veseljem – taj bi mogao potrajati.

♦ I možda je upravo to najljepši poklon za prvi dan škole. A ne treba ga ni kupiti, ni isprintati, ni plastificirati.