Dobro došli u Mongoliju, zemlju u kojoj dišeš punim plućima. Ne znaš točno kad se to dogodi, možda već u avionu MIAT Airwaysa dok gledaš kroz prozor i pod sobom vidiš samo beskonačnu tamnu ravnicu bez ijednog svjetla.

Nas devetero u grupi spojila je suluda akcija aviokarata – let iz Istanbula za dvjestotinjak eura, prilika koja se jednostavno nije mogla propustiti. I tako smo se našli tamo, na aerodromu Chinggis Khaan u tri ujutro, gdje, kad izađeš iz aviona, zrak te udari — hladan, čist, bez mirisa grada. Možda tek tad shvatiš da si prešao tisuće kilometara da bi stao tamo gdje nebo počinje od tla.

Piše: Maja MAČINKO, učiteljica, izvrsna savjetnica tehničke kulture | OŠ Ivana Cankara, Zagreb

Inače smo ekipa koja na ovakvim ‘zelenim’ destinacijama najradije renta auto i istražuje na svoju ruku. Međutim, Mongolija je sasvim druga priča. Brzo nam je postalo jasno da nam ovdje vlastiti kotači ne vrijede mnogo – cesta doslovce nema, navigacija ne pomaže, a do nomadskih obitelji vjerojatno nikada ne bismo sami našli put. Zato smo ovog puta preskočili rent-a-car i angažirali lokalnu agenciju, što se pokazalo kao najbolja moguća odluka.

​Mongolija. Šesnaesta po veličini zemlja na planetu, a jedva tri i pol milijuna ljudi na cijeloj toj površini. Manje od tri osobe po kvadratnom kilometru. Za razliku od Zagreba gdje stotine tisuća ljudi živi u manje od sto kvadrata, ovdje se može voziti satima i ne sresti nikoga. I to nije tuga ili žalost. To je sloboda.

​♦ ULAANBAATAR ♦  

​Ulaanbaatar u tri ujutro. Grad od milijun i pol ljudi, pola cijele populacije Mongolije, stisnut u jednu dolinu, ali noću tih poput stepe. Na izlazu nas dočekuje naša vodička Luna sa širokim osmijehom i par toplih riječi dobrodošlice. Slijedi kratka vožnja do hotela u centru i brzi odlazak na spavanje.

​Program nam počinje u podne. Luna nas vodi u Nacionalni muzej povijesti: dva sata prolazimo kroz dvije tisuće godina. Gledamo brončanodobne nomade, mongolske ratnike, tradicionalni deel i unutrašnjost jurte.

Zatim odlazimo na Chinggis Khan Square: golem trg, još golemiji kip. Čovjek koji je vladao četvrtinom svjetskog stanovništva gleda te s postamenta s mirom onoga tko zna da je pobijedio. Navečer smo na Tumen Ekh showu: ples, kontrakcije, overtone pjevanje — jedan čovjek proizvodi dva tona istodobno, jedan u grlu, jedan negdje dublje.

♦ NP GORKHI-TERELJ ♦

​Drugog dana odvozimo se iz grada i Mongolija počinje ozbiljno. Krećemo prema istoku u Nacionalni park Gorkhi-Terelj, udaljen 54 kilometra — svuda oko nas borove su šume, livade pune divljih cvjetova i granit koji je erozija milijunima godina oblikovala u forme koje nalikuju životinjama, licima, brodovima. Jedna je postala legenda: Stijena kornjača.

​Malo dalje, uz liticu, smjestio se manastir Ariyaval. Penjemo se po 108 kamenih stuba — u budizmu sve ima taj broj, sveti, ponavljajući: 108 stupa oko hrama, 108 molitvenih kotačića, 144 budistička učenja uz put. Okretanjem kotačića tri puta, svatko od nas pronalazi i bira svoju mantru.

​U povratku put nas vodi do famoznoga kipa Džingis-kana. Čelik, 40 metara, sjaji se na suncu. Dizalom se popnemo unutra, izađemo na platformu na glavi konja i tada u stvarnosti razumijemo kako to izgleda: horizont u svim smjerovima, stepa koja ne prestaje i nebo koje pada na nju s druge strane.

​♦ PRZEWALSKI DIVLJI KONJI ♦

​Nacionalni park Khustai Nuruu nalazi se 180 kilometara zapadno od Ulaanbaatara.

​Luna nam najavljuje da ćemo danas vidjeti divlje konje. Čuješ to i pomisliš: pa dobro, i u Lici ima divljih konja. I na Livanjskom polju. I u Americi, mustang, filmovi, sloboda, zapad. Što je tu posebno?

​Posebno je sve. Jer to nisu divlji konji u smislu u kojem se mi tim izrazom koristimo.

​Livanjski konji, lički konji, mustang — svi su oni domaći konji koji su u nekom trenutku pobjegli, bili pušteni ili napušteni i koji su tijekom generacija naučili živjeti bez čovjeka. Prilagodljivi, otporni, lijepi, ali genetski gledano, to su domaći konji. Pripitomljeni. Ako takvoga uhvatiš i vratiš u staju, može se prilagoditi. To se zove feralna životinja: divlja po ponašanju, ne po podrijetlu.

​Takhi je nešto sasvim drugo. Takhi nikada, ni u jednom trenutku ljudske povijesti nije bio pripitomljen. Nije pobjegao iz staje, nije ni bio u staji. Odvojen od pretka domaćega konja negdje u dalekoj pretpovijesti, evoluirao je sam, u stepi, bez čovjeka. Dokaz nije samo u ponašanju. Domaći konj ima 64 kromosoma. Takhi ima 66. Drukčija vrsta. Original.

​Griva mu stoji uspravno poput četke — bez šiška, bez pada na čelo. Boja mu je uvijek ista, zlatnosmeđa, jer prirodna selekcija ne dopušta eksperimente: svi izgledaju gotovo identično. Jednom godišnje potpuno izmijeni grivu i rep, što domaći konj nikad ne radi.

​Ime „Przewalski“ dolazi od ruskog pukovnika poljskog podrijetla koji je 1878. s ekspedicije u Središnju Aziju donio lubanju i kožu nepoznatoga konja. Zoolog Poliakov proučio ih je u Sankt Peterburgu i 1881. proglasio novu vrstu. Mongolima je taj konj oduvijek bio poznat pod imenom Takhi — što znači ‘sveti’ ili ‘duh’.

​Do 1960-ih nestao je iz divljine potpuno. Posljednji slobodni primjerak viđen je u Gobiju 1969. Ostao je samo u zoološkim vrtovima Europe i Amerike — otprilike 1800 grla, daleko od stepe, daleko od svega što jest.

​A onda preokret u Mongoliji, 1990-ih. Ukupno 84 konja vraćena su kući. Park nije ograđen, jer nije ni trebao biti. Takhi je izrazito konzervativna životinja: pastusi stvaraju harem blizu mjesta gdje su rođeni i ne odlaze daleko. Priroda ih drži unutar granica koje čovjek nije postavio. Danas ih slobodno luta više od 380 samo u Khustai parku.

​Automobili staju, a Luna nam tiho pokazuje da pogledamo ulijevo. Na brijegu stoji krdo. Kratke grive, čvrsta tijela, svi iste zlatnosmeđe boje. Gledajući ih kako ponosno stoje sa stepom iza leđa, potpuno razumiješ zašto su ih prozvali duhovima stepe.

​♦ NAADAM FESTIVAL ♦

​Mnogi misle da su propustili Naadam ako nisu u Mongoliji između 11. i 13. srpnja kad se u Ulaanbaataru održava veliki državni festival s vojnom paradom, povijesnim odorama i desecima tisuća gledatelja. Ali to nije cijela priča.

​Pravi život Naadama nastavlja se tijekom cijelog srpnja i kolovoza. Gotovo svaki aimag, grad i dolina imaju svoj lokalni festival. Mi smo imali nevjerojatnu sreću doživjeti upravo jedan takav, u dolini Orkhon, na mjestu gdje je prije gotovo 800 godina stajala prijestolnica Mongolskog Carstva.

​Ovdje je Džingis-kanov sin Ögedei-kan sagradio Karakorum. U ovaj grad dolazili su izaslanici iz Pariza, Bagdada i Pekinga, trgovci Puta svile, monasi, diplomati i osvajači. Nekada su sve ceste najvećega kopnenog carstva u povijesti vodile upravo ovamo. Nakon pada carstva kineska vojska dinastije Ming 1388. godine potpuno je uništila grad, a nakon njega ostala je samo beskrajna stepa.

​Danas se na tome istom tlu održava Naadam.

​Nema velikih tribina ni turističkog spektakla. Nas devetero sjedimo na travi, samo nekoliko metara od borilišta, i gledamo kako se natječu ljudi iz okolnih nomadskih zajednica.

​Hrvanje bokh ne treba ring, nema težinske kategorije ni vremenskog ograničenja. Dvojica hrvača drže jedan drugoga za jaknu i hlače, strpljivo čekaju pravi trenutak, a gubi onaj koji prvi dotakne tlo bilo kojim dijelom tijela iznad koljena.

​U streličarstvu zajedno nastupaju muškarci i žene. Gađa se tradicionalnim lukovima od rogova i tetive, a meta nije okrugla ploča, nego niski zid od kožnih prstenova položenih na tlo. Kada strijelac pogodi cilj, publika odgovara posebnim zajedničkim povikom koji zvuči kao spoj odobravanja i drevne molitve.

​Osobit su doživljaj konjske utrke. Jašu djeca od pet do trinaest godina, bez sedla, na stazama dugima od 15 do 35 kilometara, ovisno o dobi konja. Ovdje ne pobjeđuje najbrži jahač, nego najbrži konj. Dijete je samo njegov vodič, a pobjednički konj dobiva počasni naziv i pjeva mu se posebna pjesma.

​To nije predstava napravljena za turiste, već tradicija koja ovdje živi stoljećima. Na istome mjestu gdje se nekad odlučivala sudbina najvećeg carstva u povijesti danas djeca jašu konje, odjekuju strelice i hrvači odmjeravaju snage, gotovo jednako kao prije osam stoljeća.

​♦ ERDENE ZUU — „STO BLAGA“ ♦

Prvi budistički manastir u Mongoliji, osnovan 1586., sagradio je Abtai Sain Khan doslovce od kamenja srušenoga Karakoruma — kamenje propale prijestolnice pretvoreno je u zidove novoga duhovnog centra. Na vrhuncu je kompleks imao 62 hrama i 1500 monaha, a prema nekim izvorima, do 1792. čak 10.000 lama.

​Zatim su došli Staljin i 1930-e. Većina je hramova srušena, monasi su pobijeni ili protjerani u Sibir. Manastir je preživio jedino zbog toga što je proglašen muzejom — nije smio biti mjesto molitve, ali je tako barem izbjegao rušenje. Religiozna sloboda vraćena je tek 1990. godine, nakon demokratske revolucije.

​Danas stoje tri originalna hrama posvećena trima fazama Budina života — djetinjstvu, mladosti i odrasloj dobi. Okruženi su impresivnim zidom od 108 bijelih stupa, po 27 na svakoj strani.

​♦ ŽIVOT NOMADA ♦

​Otprilike 30 posto Mongolaca i danas živi nomadskim životom. Generacije prije njih optimizirale su svaki detalj tog suživota s klimom, terenom i životinjama koje im daju sve: hranu, odjeću, prijevoz i toplinu.

​Sele se četiri puta godišnje. Proljeće, ljeto, jesen, zima — svaka sezona ima svoju pašu, svoja brda i svoju dolinu. Jurta se spakira za samo dva sata. Utovari se na kamion ili konjska kola, prebaci na novu lokaciju i za još dva sata dom ponovno stoji. Dom ovdje nije adresa. Dom je tamo gdje stado ima travu.

​Stado je život. Konji, ovce, jakovi, koze, deve — ovisno o regiji. Jakovi su priča za sebe: daju mlijeko bogatije od kravljeg mlijeka, vuku teret kroz planinske usjeke gdje traktor ne može ni priviriti, a njihova dlaka grije bolje od najfinije vune. Nomad bez stada nije nomad. Zato djeca ovdje projašu prije nego što sjednu u školske klupe, a mužnja počinje čim se razdani.

​Nakon dva sata truckanja po stepi bez cesta (ili točnije, po tragovima koje vidiš tek kad ih netko ispred tebe već utaba), stižemo do jedne takve obitelji. Jurta, dim iz dimnjaka i konji posvuda. Domaćin izlazi, tiho kimne glavom i rukom pokazuje prema ulazu. Luna nas odmah podsjeća na važno pravilo: ulazi se isključivo desnom nogom i nikad se ne gazi prag jer je on svetinja.

​Unutra je toplo, a prostor je iskorišten do posljednjeg milimetra. Lijevo je kuhinja, desno sedla i jahaća oprema, a sjeverni je dio počasno mjesto za goste. U sredini je peć. Na njoj krčka süütei tsai, slani mliječni čaj koji se pije u znak dobrodošlice. Prihvaćamo šalice objema rukama jer prihvatiti ih samo lijevom rukom ovdje predstavlja duboko nepoštovanje.

​Popodne jašemo prema slapu. Orkhon nije Niagara. Ima 24 metra, ruši se niz bazaltnu stijenu u kanjon koji je vulkanska aktivnost davno urezala u tlo. Ali nismo išli tamo zbog njegove veličine, nego zbog samog puta. Jahanje kroz otvorenu stepu pruža nevjerojatan osjećaj: rijeka s lijeve strane, planine u zaleđu, a nebo svuda oko tebe.

Proveli smo sat vremena u sedlu bez ijedne jedine građevine na horizontu. Mongolski je konj manji od europskoga konja i ima kraći korak, ali divljinu razumije sam: savršeno zna put, čita teren i uopće mu ne treba vođenje. Pri povratku srećemo simpatičnog dječaka koji je od starih bačava napravio male vagone da bi mogao prevoziti ljude od slapa do auta – genijalan, sirovi povratak u djetinjstvo.

​Navečer nas čeka khorkhog – mongolski roštilj koji zapravo nema nikakve veze s klasičnim roštiljem. Komadi ovčetine ili kozjeg mesa stavljaju se u metalnu kantu zajedno s lukom, solju i riječnim kamenjem koje se prethodno žari u vatri dok ne postane crveno. Kanta se zatim hermetički zatvori. Užareno kamenje kuha meso iznutra, para je zarobljena i svi sokovi ostaju unutra. Nakon sat, sat i pol čekanja kanta se otvara: meso se samo odvaja od kosti, a juha ima intenzivan okus kakav je nemoguće dobiti na štednjaku. Na pladnju nas čeka i ovnov rep. Za nomade to nije otpad, već najveća poslastica i povlastica: čista energija, masnoća i bjelančevine koje zimi, kad temperatura padne na minus četrdeset, znače razliku između života i smrti.

​A onda domaćin vadi bocu: arkhi — destilat od fermentiranog mlijeka. To je njihova domaća rakija, prozirna i specifičnog, oštrog mirisa. Puna čaša ide prvo nama gostima, čime se iskazuje najveća čast.

​Rano ujutro iskušavamo se u mužnji jakova. Gledamo to masivno tijelo, kratke noge i gustu dlaku koja visi gotovo do zemlje. Staneš pokraj ženke, pokušavaš uhvatiti ritam, a ona strpljivo čeka dok konačno ne shvatiš pokret. Domaćica se pritom toplo smije — ne s podsmjehom, nego s onim iskrenim ljudskim prepoznavanjem. Ona, naime, to radi svakog jutra od svoje trinaeste godine.

​Na odlasku, jedno u nama ostaje urezano dublje od svega. Luna im prevodi naše pitanje: što će biti s djecom u budućnosti? Moraju li pod svaku cijenu nastaviti ovakav život?

​Domaćin odgovara da ne moraju: nevjerojatno su liberalni u odgoju. Djeca idu u škole, završavaju fakultete, postaju inženjeri i liječnici u Ulaanbaataru. Roditelji uopće ne očekuju da se vrate niti postoji pritisak da moraju naslijediti tradiciju.

​Biraju potpuno slobodno.

​Što je, na neki način, najmongolskije od svega što tamo doživiš.