Ovo je moj mali Facebook-dnevnik s tog putovanja.
………
DAN PRVI
22. dana izbjegličke krize, nas pedeset i šestero je odlučilo krenuti u suprotnom smjeru.
Nakon cjelonoćnog mrcvarenja u autobusu, konačno ugledasmo Skopje. Barem koliko nam je kiša dopuštala. Promrzli, mokri i umorni, na brzinu smo obišli kulturne znamenitosti makedonske metropole. 
Bogatija za novo iskustvo i jedne gumene čizme. 
Pred nama još tri sata do Ohrida. U Ohridu nas je dočekalo sramežljivo sunce i naznake prvog free wifi-ja u zadnjih 20 sati.
Kratak odmor prije večere, uz kupinovac i buljenje u mobitele.
………
DAN DRUGI
Ohrid nas je probudio suncem. Prva jutarnja kava na terasi. Doručak i vožnja do centra grada. Prekrasne vizure, povijesni lokaliteti i preplavo jezero.

Biseri, originalni i lažni. Kažu, zbog lajavih žena, samo muškarci iz dvije obitelji znaju tajnu pravog bisera. 
Vožnja turističkim brodićem. Titova vila, u kojoj je bio čak dvaput, a svejedno je imao ukopani lift, kako se ne bi morao penjati stubama s plaže.
Sveti Naum, centar manastirskog turizma. Pastrva s ražnja. Skopsko pivo. Jedan zaboravljeni mobitel, na sreću pronađen.
Povratak u Ohrid uskom cestom uz Severinu!
Noć je još mlada!
………
DAN TREĆI
Trećega dana, iz Makedonije nas ispraća sivo, tmurno jutro. Pravac Grčka!
Izmjenjuju se tamniji i svjetliji oblaci. Sve sluti na kišu. 
Pred nama, kroz oblake, naziru se Meteori. Kako im se približavamo, nestaju u magli i kiši.
Dvije stotine i četrnaest stuba do Neba. I isto toliko nazad do Zemlje. Kišobrane upotrebljavamo kao padobrane, za svaki slučaj.
Kupujemo suvenire, kako bismo vidjeli kako, zapravo, Meteori izgledaju.
Vrijeme se na ovom putovanju odlučilo našaliti s nama.
U devet na večer, po grčkom vremenu, stajemo na Afroditin izvor vječne mladosti. Iznad nas, iz debelog mraka, prkosno se uzdiže sveti Olimp. 
Puni nade, umivamo umorna lica u čudesnoj vodi. 
Možda se ujutro probudimo mlađi i ljepši.
………
Vjerojatno bi ovaj zapis izgledao drugačije da se nije dogodila noć peta.
Nakon jutarnjeg obilaska prekrasnog Soluna i popodnevnog Sofije, u kojima nam se i vrijeme smilovalo, puni snažnih emocija krenusmo put Vukovara. Pala je noć, umorni prelazimo bugarsko-srpsku granicu. 
Naš vodič Boris zahvalio se na divnom putovanju i poželio da se ponovno susretnemo na putu u Istanbul. Naravno, svi smo odmah pristali na to.
Desetak minuta kasnije, fantastičnom igrom sudbine, ostajemo u kvaru, usred ničega, na ugibalištu za kamione, gdje se nalazi birtija sumnjive kvalitete, imena – Istanbul.
U hladnoj noći, zbijasmo šale na račun putovanja, čekajući drugi autobus da dođe po nas.
Svitanje nas zatiče na ulasku u Hrvatsku. Ljubimo tlo pod nogama, zahvaljujući Nebesima što su nas dopratila do Vukovara.
I na koncu:
2.500 kilometara u četiri i pol dana.
Gradovi koje vjerojatno nikada ne bih niti ću ponovno posjetiti, iz kojih nosim predivne uspomene i nova prijateljstva.
Hvala svima koji su me pratili na ovom putovanju.

………

Vlatka Marošević