Gadno podcjenjujemo informalno učenje. „Ljudi koji se uglavnom stručno usavršavaju na raznim seminarima obično na kraju zaključe da su više naučili za vrijeme druženja tijekom pauze za kavu nego tijekom formalne obuke“, veli Jay Cross u odličnoj knjizi Informal Learning: Rediscovering the Natural Pathways That Inspire Innovation and Performance (2006.)

Informalno je učenje svako ono učenje u kojem nikakvi vanjski autoriteti ne upravljaju ni tijekom našega učenja ni našim procesom stjecanja znanja. Ono se spontano događa našim odabirima onoga što čitamo, gledamo, slušamo, surfamo, mjstima na koja odlazimo, temama o kojima razgovaramo s ljudima… Na sve te načine zapravo stvaramo svoja osobna okruženja za učenje (PLE – Personal Learning Environments) u kojima često nesvjesno sve oko sebe činimo svojom učionicom, a svaki svoj socijalni kontakt – lekcijom…

Benjamin Samuel Bloom 1956. godine sistematizirao je tradicionalne teorije učenja u sustav kojeg zovemo Bloomova taksonomija. I danas se još mnogi učitelji u dizajnu poučavanja u velikoj mjeri vode Bloomovim aktivnim glagolima.  Problem je, međutim, u tome što je digitalno doba donijelo drastičnu promjenu u načinu na koji nove generacije uče. Mnogi su učitelji obeshrabreni problemima koji su posljedica upravo tog sraza tradicionalnih načina poučavanja i novih načina učenja. Naime, u tradicionalnim načinima poučavanja uloga učitelja je da učeniku pomogne svladati propisane sadržaje i vještine te ga dovede o zadanih ishoda i postignuća. A digitalno doba traži učitelja koji će učenika naučiti razmišljati, odlučivati i samostalno učiti tako da sam odabire sadržaje i vještine koje su mu potrebne te da njima samostalno ovlada kako bi postigao ono što želi.

Zapravo, cijela priča o novim načinima na koje učenici uče mogla bi se ukratko opisati kao pomak prema načinima na koja su tradicionalno (informalno) učili odrasli. Malcolm S. Knowles je još davne 1970. u knjizi The Modern Practice of Adult Education, Andragogy versus Pedagogy opisao nekoliko ključnih andragoških principa. Ukratko: odrasli sami planiraju što im je potrebno naučiti, sami odabiru kako će to naučiti i sami procjenjuju koliko su u tomu uspjeli; uče pokušavajući i izvlačeći pouke iz svojih pogrešaka; koncentrirani su samo na znanja i vještine kojima će riješiti konkretni problem. Moderne tehnologije omogućile su i djeci da uče onako funkcionalno kako su nekad učili samo odrasli. I djeci se to doista sviđa.

Šarm novih tehnologija (pritom mislim poglavito na web 2.0 alate i društvene mreže) upravo je u tome što svakome tko to želi omogućuje da se od običnog konzumenta ponuđenih sadržaja pretvori u prosumera, otkrije vlastitu kreativnost miksanjem gotovih sadržaja bezbrojnim dostupnim alatima, da doživi iskustvo stvaranja, slast istraživanja, otkrivanja, informalnoga učenja… Ideja konektivizma, učenja karakterističnoga za digitalno doba, upravo je u umrežavanju, socijalnom učenju i dijeljenju znanja. Dakako, konektivizam pretpostavlja i one ključne kompetencije osobnoga razvoja bez kojih se danas čovjek ni u čemu ne može dokazati: samopouzdanje, vještinu postavljanja ciljeva, upravljanja sobom, svojim vremenom i svojim poslovima, vještinu suradničkoga komuniciranja, osobne vještine kritičkoga razmišljanja, procjenjivanja i evaluacije…

Ne kvarimo, dakle, djeci radost učenja time što ćemo im „prenostiti“ znanje, što ćemo se umjesto njih igrati web 2.0 alatima, ni time što ćemo umjesto njih odlučivati kako trebaju učiti. Ne činimo od njih objekte poučavanja jer ćemo time u današnjoj djeci samo izazvati otpor prema učenju. Umjesto toga, naučimo ih razmišljati i potaknimo ih da uče na načine koji su im bliski. Dopustimo im da kombinirajući realni svijet s virtualnim stvore svoje vlastito okruženje za učenje te učenje učine svojom osobnom avanturom.

Sve je ponuđeno, cijeli je svijet švedski stol… Uloga učitelja je neprocjenjiva u tomu što će učenika naučiti kako da uživa u hrani, a da mu na kraju sve ne prisjedne zbog žgaravice i probavnih problema. 

Piše: Dinka JURIČIĆ