Svake se godine obilježava Svjetski dan osoba s Downovim sindromom da bi se podignula svjesnost o potrebama i potaknulo uklanjanje bilo kakvih predrasuda o osobama s Downovim sindromom. Taj poremećaj sprječava normalan fizički i mentalni razvoj djeteta.
U svoje zadnje četiri generacije imala sam u razredu jednog učenika, a zatim tri učenice s Downovim sindromom.
Moram biti iskrena, kad sam prije 17 godina trebala u razred dobiti Jana, učenika s Downovim sindromom, htjela sam pobjeći iz škole, raditi bilo što drugo. Ne zato što ne prihvaćam djecu koja su drukčija, nego zato što me nitko nije učio kako raditi s djecom s teškoćama. Uz potporu ponajprije Janovih, ali i mojih roditelja koji su radili u prosvjeti, krenula sam u najveći izazov u mome profesionalnom radu dotad.
Moram reći da je Jan nešto najljepše što se dogodilo u mome profesionalnom životu. Poslije Jana, u sljedeće tri generacije, imala sam u razredu tri djevojčice s Downovim sindromom. Svaka je od njih drukčija, isto kao što je to i svaki drugi đak. Ne postoje dva ista učenika. Čak ni blizanci nisu isti.
Svaki je učenik poseban. Svaki od mojih učenika s Downovim sindromom posebna je priča. Posebna lijepa priča.
U sklopu obilježavanja tjedna otvorenih vrata Udruge za Downov sindrom održala sam u utorak predavanje Par-nepar na 21.
Teško je riječima opisati energiju koja je vladala u prostorijama Udruge za Downov sindrom u Zagrebu u Hrgovićima 59.
Tijekom svojeg izlaganja spomenula sam sve četvero svojih učenika i primjerima iz prakse pokazala kako smo učili slova, kako smo pisali diktate, kako smo čitali i pisali provjere čitanja s razumijevanjem.
Objasnila sam i na koji smo način radili matematiku te učili prirodu i društvo. Neke sam njihove likovne radove slala na razne likovne natječaje. Neki su radovi osvojili i nagrade.
Na predavanju sam ispričala i neke zgode koje smo prošli tijekom 16 godina našeg druženja. Kad smo radili projekt Voda i važnost vode u svakodnevnom životu, pitala sam učenike u razredu gdje i kad se koriste vodom. Učenici su nabrajali da vodu upotrebljavaju za piće, za pranje salate, za pranje prljavih čarapa, za pranje auta, za kuhanje krumpira… Svi su vodu upotrebljavali za nešto, a moj Jan nije želio odgovoriti na pitanje. Gledao je kroz prozor.
Nikako iz njega nisam uspjela izvući odgovor.
Kad sam već odustala od njegova odgovora, došao je do mene i rekao da vodu rabi u radijatoru.
Moram priznati, oduševio me je odgovorom.
Predavaonica se od srca smijala kad sam ispričala zgodu o pisanju diktata kojim sam željela provjeriti pisanje velikoga i maloga početnog slova.
Učeniku s Downovim sindromom pripremila sam sadržaj diktata na papiru i zamolila ga da označi gdje treba doći veliko slovo.
Kad sam pokupila sve bilježnice, Jan mi je predao listić i rekao da je na listiću sve točno napisano.
I doista je bilo tako. Cijeli sam diktat pripremila za Jana, ali sam ga napisala velikim tiskanim slovima da mu olakšam čitanje. I sve je na listiću pisalo točno.
Predavanje je bilo dinamično i interaktivno. Neke su mame pustile suzu. Na kraju predavanja prišla mi je jedna mama, zagrlila me i rekla: Hvala vam na ovom predavanju. Hvala vam što ste napisali knjigu Budi dobar kao Jan. Znate, kad sam rodila dijete s Downovim sindromom, svijet je stao. Pročitavši vašu knjigu, uvidjela sam da ima šanse za nas.
Ta mama i te njezine riječi toliko su me raznježile, dale mi vjetar u leđa i narasla sam puno, puno centimetara. Ma ne centimetara, narasla sam metar.
Lijepo je biti učiteljica!
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■