Izvješće Timesa citira učitelja viših razreda osnovne škole koji se požalio da sedmaši više ne znaju ispripovijedati priču. „Znaju što je prilog i kako prepoznati uzročni veznik, znaju čak i što je prijedlog, ali kad im zadam da napišu priču, uzrujaju se i kukaju“, kazao je učitelj.

Činjenica da se pripovijedanje obezvrjeđuje frustrira me, i to ne samo zato što se tako malo važnosti pridaje razvoju dječje kreativnosti već i zato što je pripovijedanje također umjetnost i ključna životna i društvena vještina.

Političari bi to trebali znati bolje od nas. Što je: „Glasajte za nas i naša će zemlja postati jaka i stabilna“, ako nije priča? Ili „Učinimo Ameriku ponovno velikom.“  Sve načinjeno od riječi je priča, od priča koje govorimo sebi samima, od onih koje slušamo na TV-u, pa sve do onih pomoću kojih se zbližavamo s kolegama pokraj automata za kavu.

Ova nezainteresiranost za poučavanje pripovijedanja proistječe iz temeljnog nesporazuma. Ne pripadam onima koji smatraju da treba napustiti ocjenjivanje u cijelosti ili ocjenjivanje kreativnog pisanja, jer nije riječ samo o sposobnosti smišljanja priče (iako nekima to dolazi prirodno kao i što neki instiktivno razumiju gramatiku). Ono što obje strane u ovoj raspravi ne razumiju jest činjenica da se pripovijedanje doista može poučavati i ispitivati.

Znam to jer poučavam pripovijedanje. Ljudi kažu da su djeca prirodno pripovijedači, ali to nije istina, kako ni za djecu tako ni za odrasle. Točnije, nije svatko prirodno nadaren pripovijedač. Iako su katkad šarmantne, dječje su priče većinom dosadn je jer je riječ o jednom za drugim nepovezanim događajima. Drugim riječima, nemaju svrhu, smjer, uzrok ili poantu.

Da bi priča to i bila, potrebno je primijeniti niz mjerljivih načela. Djecu ne bismo trebali ispitivati o prilozima, već o strukturi djela i unutarnjim promjena likova priče, preokretima radnje i značajkama protagonista (i antagonista). Koja je razlika između govora i fiktivnog dijaloga? U čemu se sastoji dramatični događaj? Popis je dug. Sposobnost (ne i talent) pripovijedanja može se i naučiti i ispitivati, baš kao i gramatika. To je mnogo korisnije nego primjerice recitiranje dijelova govora.

Dakle, ne gubimo vrijeme bacajući kamenje na vladu tvrdeći da od nas želi napraviti robote bez emocija.

Prijeđimo na njihovo područje i borimo se.

Poručimo im da se pripovijedanje može i poučavati i mjeriti te da je riječ o vještini koja je neizmjerno vrijedna i jednako korisna koliko i sve drugo.

Pripovijedanje priče na vlastiti način jednako je složeno koliko i glazba i matematika. Naša zabluda da je riječ o urođenoj vještini proistječe i dijelom iz romantičnog „mita o nadahnuću“ koje između ostaloga potiču i sami autori. Može se poučavati prema određenim stupnjevima kreativnog pisanja i može se pojednostavniti dovoljno da bi se moglo predavati i školarcima.

Zašto je primjerice Idemo u lov na medvjede tako privlačna priča? I što ona ima s pričom kao što je Macbeth? Istina je da te dvije priče imaju nešto zajedničko, kao i sve druge priče.

Ovo je zadivljujući, plodan predmet i uvelike mjerljiv. Trebali bismo ga ugraditi u kurikul na način koji bi zadovoljio sve strane u ovoj raspravi. To bi bio jedan lijep kraj jedne, dosad, tužne priče.

…………………

NAPOMENA:

• VELIKA BRITANIJA: The Guardian – dnevne novine osnovane 1822. godine, a objavljuje ih Guardian Media Group. Mrežne stranice The Guardiana – guardian.co.uk – ubrajaju se u najposjećenije internetske stranice na engleskom jeziku.
• Izvor: theguardian.com