■ Četvrtak, 7. svibnja 2020. ■ Dan dvadesetšesti. ■ Kada je djeci u školi nešto teško, razgovor obično povedemo oko nekih primjera iz njihova bogatog šesto-, sedmo- ili osmogodišnjeg životnog iskustva. Razgovaramo o stvarima koje su im bile teške, ali su ih ipak uspjeli prebroditi.

„Tekšo mi je, ali upsjet ću!“ tako sam ja govorila, a zapravo sam htjela reći: „Teško mi je, ali uspjet ću!“ povjerila nam je Ida. „To sam rekla kada sam odmotavala tatin poklon za rođendan i bilo mi je teško, ali sam ipak uspjela.“

Lijepo je s djecom voditi ovakve razgovore.

To su oni razgovori zbog kojih mi nikada nije žao prekinuti bilo koju nastavu u bilo kojem predmetu – razgovori u kojima djeca misle i zaključuju, motiviraju sami sebe ili druge – razgovori od kojih djeca rastu.

Toga sada nema i nema te aplikacije koja može zamijeniti takve spontane razgovore.

Te smo godine napravili malu knjižicu koja se zvala „Tekšo mi je, ali upsjet ću!“.

Svaki je učenik na jednoj stranici te knjižice mogao napisati kako je kao mali pogrešno govorio neke riječi. Dobili smo zanimljiv rječnik pogrešno izgovorenih riječi. Jedinstven i poseban.

Nisam ja to nigdje pročitala da se to radi u prvom razredu, nema toga u uputama „Kako biti učiteljica“ i ne uči se na fakultetu.

To su one stvari koje dođu [ili ne dođu] u neposrednom radu s djecom.

To je ta veza koja se stvori između učitelja i učenika.

Pišući kako im je bilo teško, zaboravili su da im je sada – teško. Pišući kako su pogrešno  izgovarali riječi – naučili su ih pravilno pisati.

I uspjeli su svi – naučiti čitati i pisati.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

A tko nije pokušao naučiti djecu pisati i čitati, ne zna koliko je to teško. Pučko otvoreno učilište Korak po korak ima odlične materijale za učitelje. U zadnjem letku koji sam dobila piše: 

U ovakvim okolnostima za djecu može biti produktivno naučiti slobodno, na svoj način, iznositi misli na papir. Pisanje općenito pomaže u oslobađanju stresa, pruža nam trenutke mindfulnessa ili „usredotočene svjesnosti“ jer tada „gasimo“ mnoštvo podražaja koji nas neprestano ometaju te ostajemo samo sa svojim mislima. Nesvjesno donosimo zaključke i osvješćujemo svoje emocije te osjećamo olakšanje.

Sigurna sam da je to točno.Vidim koliko meni pisanje pomaže srediti misli i ostati pozitivna. Ipak, nisam sigurna koliko djeca sama mogu to primijeniti, bez pomoći otkriti što je to što ih umiruje.

Neki dan srela sam kolegicu koja sada, u višim razredima, Idi s početka priče predaje hrvatski jezik. Kaže da je i u šestom razredu izvrsna – podjednako dobra u književnosti i gramatici. Ona je i kod mene bila takva, iza njezinih petica iz hrvatskog zaista čvrsto stojim. Posljednih dana često se sjetim Idinih riječi: „Tekšo mi je, ali upsjet ću!“ i bude mi lakše. Ako je i vama tekšo, sjetite se svega u čemu ste do sada u životu upsjeli.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■