… ali im je tako dobro išlo da ih je pustila cijeli blok-sat. Dani poput ovoga su zakon.

Osim nekih sitnica koje nije primijetila. Poput Haley. Haley je jedna od njezinih učenica. Danas je imala mnogo pitanja, ali nije pronašla trenutak da ih postavi. Ne voli prekidati. Nekoliko je puta umalo podigla ruku, ali netko je drugi već počeo govoriti prije nego ju je uspjela podići.

Robert je u istom razredu. Osjećao se kao idiot cijeli sat. Jedan je dječak stalno spominjao Treći Reich, a Robert nije bio potpuno siguran što to znači. Svakako nije želio pitati.

Nadia je smatrala da je rasprava glupa, mislila je da ljudi previše pojednostavljuju ovu tragediju. Ali nije htjela počinjati svađu i zato nije ništa rekla.

A Becky i Kyle? Dvoje iznimno sramežljive djece? Naravno, bili su tihi. I da, troje je učenika potajno slalo poruke s mobitela cijelo vrijeme. U Gretinu razredu s 28 učenika zapravo ih je samo devet pridonijelo raspravi. Četvero ih je bilo potpuno uključeno, a petero je komentiralo tek jednom. Ostalih 19 samo je sjedilo i šutjelo. Cijelo vrijeme. Zaista.

Greta nije shvatila da pati od sindroma ribljeg oka. To je stanje koje utječe na našu percepciju, kao da gledamo ribljim očima ili kroz „špijunke”, one leće na vratima. Onima s ovim sindromom neki učenici izgledaju veći od drugih. Troše više energije i okupiraju veću pažnju, ostavljajući ostale da izblijede na periferiji. Imamo nejasan osjećaj da su i drugi učenici prisutni i tjeramo se da ih uključimo, ali je onim „uvećanim” učenicima teško odoljeti.

■  NE I JA!  ■ 

Možda mislite da se ovo ne odnosi na vas, pogotovo ako ste naviknuli održavati animirane rasprave sa svojim učenicima. Za razliku od nekih učionica, gdje učenici „spavaju” većinu vremena, vaša je učionica interaktivna i uključuje sve učenike, zar ne? Evo čudne činjenice: to što vaša učionica djeluje živahno možda je znak da stvari gledate ribljim očima.

Bila sam kriva za poučavanje kroz „riblju” perspektivu. I vidjela sam mnoge, dobre učitelje kako rade istu grešku.

Ne mislim da itko od nas to radi namjerno. Radimo to iz navike i zato što je to zadovoljavajuće: postavite pitanje, a jedan od vaših oštroumnih učenika odmah ispali odgovor. To je dobar odgovor, onaj koji pokrene nastavu u pravom smjeru, kako ste se i nadali. A vi pomislite, pa oni zaista uče! Ponovi se to s drugim učenikom, još jednim ekstrovertiranim djetetom. Stvari se pokreću, imate razred pun potencijala, ali zapravo komunicirate sa samo tri ili četiri učenika. Ostali su se odavno odjavili. Ne primjećujemo to, jer smo zadovoljni ritmom koji smo postigli s ova tri ili četiri učenika, pa pomalo i lažemo sami sebe.

Ako imate i najmanju sumnju u to da imate ovaj sindrom, pokrenite malu istragu. Najbolje je snimiti nekoliko lekcija. Drugi alat za dijagnozu može biti grafički prikaz rasporeda sjedenja. Označite učenikovo mjesto svaki put kad pridonese nastavi. Na taj ćete način imati vizualni prikaz uključenosti svakog učenika.

Bilo da imate ovaj sindrom ili ne, želim vam „staviti bubu u uho”, podići razinu svijesti. Sutra kada se sretnete sa svojim učenicima pomaknite fokus na rubna područja i zapitajte se jesu li i ti učenici uključeni onoliko koliko bi mogli biti.

■   ZAŠTO JE PRAVEDNO SUDJELOVANJE VAŽNO  ■ 

Pomislit ćete, naravno, razumije se. Podizanje razine sudjelovanja na nastavi očigledno je dobra stvar. Ali zašto je važno uključiti sve učenike u raspravu? Mogu li učenici imati jednako koristi od slušanja kao i od sudjelovanja u raspravi?

Rasprava je jednaka formativnoj procjeni. Rasprava u učionici jedan je od najbržih, najjednostavnijih i najučinkovitijih alata formativnog ocjenjivanja. Postavljanjem dobrih pitanja u nekoliko sekundi možemo odrediti što učenik zna i koliko dobro poznaje gradivo. Ali ako razvijemo obrazac u kojem samo najsamouvjereniji i najgovorljiviji učenici odgovaraju na pitanja, propuštamo priliku procijeniti razmišljanje ostalih i zavaravamo se smatrajući da su svi sve shvatili, iako to zapravo nije slučaj.

■  TIHI UČENICI MORAJU NAUČITI GOVORITI  ■ 

Svake godine Nacionalna udruga sveučilišta i poslodavaca provodi istraživanje među poslodavcima, postavljajući pitanje koje su vještine najpoželjnije među potencijalnim zaposlenicima. Sposobnost komunikacije s ljudima u organizaciji i izvan nje 2013. je bila među vještinama na samom vrhu popisa. Ako želimo pripremiti učenike za život ili fakultet, moramo im pomoći da se razviju kao govornici. Svi učenici, a posebno oni najtiši, moraju naučiti kako izložiti vlastite ideje na učinkovit način i nijedna količina slušanja ne može se usporediti s izazovom u kojemu morate oblikovati svoje misli u skladne izgovorene rečenice. Iako će se sramežljivi učenici opirati, a mi ćemo ih iz suosjećanja htjeti zaštititi, nećemo im učiniti uslugu ako im dopustimo da izbjegnu praksu.

■  GOVORNICI MORAJU NAUČITI SLUŠATI  ■ 

Ekstrovertirana djeca moraju naučiti kako prepustiti „mjesto pod reflektorima” nekome drugome. U školi, u karijeri, u najvažnijim odnosima u životu, vještina slušanja iznimno je važna. Vaši najbolji govornici vjerojatno ne vježbaju dovoljno parafraziranje tuđih ideja, postavljanje pitanja ili tiho razmišljanje. Ako se potrudite uravnotežiti sudjelovanje na nastavi, pomoći ćete ekstrovertiranoj djeci da se razviju na način koji će poboljšati kvalitetu njihova života.

■   KRAJ POUČAVANJA SA SINDROMOM RIBLJEG OKA  ■ 

Prije svega, cilj nije postići precizno jednaku razinu sudjelovanja svakog učenika, već se treba potruditi uspostaviti bolju ravnotežu.

EVO NEKOLIKO NAČINA KAKO URAVNOTEŽITI POUČAVANJE.

■  UČINITE SVOJE NAMJERE TRANSPARENTNIMA. Razgovarajte s učenicima o problemu i zamolite ih da vam pomognu promijeniti postojeću dinamiku. To će pripremiti vaše učenike da se ne šokiraju iznenadnom promjenom pozornosti.

Ekstrovertiranoj djeci pomoći će da razumiju zašto više ne dobivaju istu količini pozornosti kao prije. Neke se stvari mogu riješiti i „iza kulisa”: najdominantnijim učenicima možete ograničiti količinu komentara na tri po raspravi ili ih nagraditi dodatnim bodovima za parafraziranje tuđih ideja, komentara ili pitanja.

Onima koji se inače suzdržavaju možete ponuditi da unaprijed izaberu pitanje o kojem će se oglasiti, a zatim isplanirati kad ćete ih prozvati da izlože svoje mišljenje.

■  PRODULJITE VRIJEME ČEKANJA. Trebali bismo pričekati barem tri sekunde nakon što postavimo pitanje i prije nego što prozovemo učenika koji će odgovoriti (lakše reći nego učiniti). To će svima dati više vremena da razmisle.

Želite li ići korak dalje?

Uvedite vrijeme bez dizanja ruku. Vi postavite pitanje, svi na trenutak razmisle o odgovoru, a zatim im date zeleno svjetlo da podignu ruku i prozovete nekoga od njih. Iznenadit ćete koliku razliku to čini u broju podignutih ruku.

■  PREDRASPRAVA. Dajte sramežljivim učenicima prednost tako što ćete im unaprijed dati pitanja. Zapravo, možete svima unaprijed podijeliti pitanja. I govorljivi će učenici imati koristi od dodatnog vremena za razmišljanje.

■  MIJENJAJTE OBLIK RASPRAVE. Svaki put kad učenicima date priliku da podijele svoje mišljenje pred manjom publikom, potičete njihovu hrabrost kad je u pitanju javni nastup. Pritom je rasprava u parovima vrlo korisna.

Podijelite učenike u skupine od po dvoje ili četvero učenika. Dajte im vremena da prvo rasprave među sobom, a zatim odaberu predstavnika koji će govoriti u ime skupine. Tu možete ići i korak dalje tako što ćete im zadati da prvo razmisle, zapišu, pronađu para i podijele s njim svoja razmišljanja.

■  UPOTRIJEBITE MASKOTE. Strategija koju opisuje Ruth WICKHAM genijalan je način za postizanje aktivnijeg uključivanja svih učenika u većem razredu. „Isprintala sam četiri skupine sličica, izrezala ih i umetnula po jednu u bilježnicu svakog učenika. Sličice su bile pomiješane tako da je svatko imao različitu sličicu od kolege do sebe. Bile su samo po četiri iste sličice raspoređene u razredu.”

 Iste je maskote zatim uključila u rad na svakoj stranici svoje prezentacije. Kad god bi se maskota (npr. patka) pojavila na ekranu, učenici koji su dobili patku, morali su izaći pred razred odgovarati na pitanja. „Izraz na njihovim licima svaki put kada bi vidjeli svoju maskotu čisti je klasik! Sjajno smo se zabavljali i smijali, čak i u tako velikoj skupini.”

Neki će učenici prirodno biti aktivniji, govorljiviji, življi od drugih. Ne želimo ih tjerati da svi budu isti, samo želimo da budu bolja, snažnija i uravnoteženija verzija ljudi koje viđamo svaki dan. Ako se riješite sindroma ribljeg oka, moći ćete pomoći svakom od njih da se potrudi dostići svoj potencijal. Tad će pravi razgovor tek početi.

………………

NAPOMENA

• Cult of pedagogy – stranica koju vodi međunarodni tim posvećen unaprjeđenju prakse u učionici.
• Izvor: cultofpedagogy.com