velik broj aktivista smatra da se, umjesto isticanja samo simptoma, trebamo posvetiti rješavanju glavnih uzroka krize mentalnog zdravlja kod adolescenata.  

Lekcije o otpornosti, vršnjačko mentorstvo, kampanje za svjesnost i dostupnost rane intervencije mogu biti vrijedne inicijative. Međutim, sve ovo nije dovoljno da bi se riješili glavni uzroci mentalnih bolesti – koji su zapravo integralan dio neoliberalne ekonomije, a uključuju siromaštvo, globalnu nesigurnost i veliki pritisak na obrazovni sustav. 

Britansko psihološko društvo nedavno je objavilo izvještaj naslovljen „Power Threat Meaning Framework”, koji također podržava ovo stajalište. U izvještaju se mentalni poremećaji smatra manje individualnim medicinskim problemom, a više razumljivim odgovorom na društvene, materijalne i kulturološke pritiske s kojima su ljudi danas suočeni.

Dobar dio svog iskustva stekla sam kao pripovjedačica i umjetnica, a trenutačno radim kao koordinatorica mreže Things As They Are, koja je namijenjena mladim umjetnicima s mentalnim poremećajima. Otkrila sam da mladi ljudi s raznim mentalnim problemima često imaju dobru percepciju o tome kako mediji, ekonomija i društvo pridonose njihovim problemima. Ova velika pitanja često su izvan školskih mogućnost, ali bi uz promjenu fokusa obrazovno okruženje moglo igrati mnogo važniju ulogu.

VIŠE VREMENA ZA IGRU

Ključni bi prvi korak bio zaustavljanje smanjivanja onoga što bi se moglo nazvati „javnom sferom mladih”. Pod time mislim na prostor i vrijeme dopušteno za dijalog, samoizražavanje, zaigranost, istraživanje, razvoj osobne inicijative i jednostavnu komunikaciju između mladih ljudi i brižnih odraslih.

To omogućuje mladima da razumiju svijet koji ih okružuje te potiče uspjeh unatoč nedaćama. Ali te su mogućnosti opasno načete specificiranim kurikulumom, edukacijskim sustavima usmjerenima na testiranja te nestankom raznih službi za mlade.

Jedinice za upućivanje učenika, u koje se šalje sve više učenika – zbog toga što se ne mogu nositi s problemima u redovitim školama – čine zanimljiv kontrast. Ove su jedinice često kritizirane, ali dopuštaju prostor za dijalog i odgovor na potrebe i interese mladih.

Svjedočila sam razgovorima između mladih koji su previše tjeskobni da bi pohađali školu, koji jedni drugima dijele savjete o tome kako da dobiju službenu preporuku za Jedinicu za upućivanje učenika – zbog toga što se, kako kažu, ondje prema njima ponašaju kao prema ljudskom biću, za razliku od javnih škola.

PROSTOR ZA RAST

Također želim spomenuti vlastito iskustvo, odnosno svoj frustrirajući pokušaj da utemeljim pripovjedački klub sa skupinom voljnih, ali ranjivih mladih ljudi u lokalnoj srednjoj školi, koji bi se održavao za vrijeme ručka. Učitelji su nam pružili podršku – mi smo željeli osmisliti prostor u kojem bi različita „plemena” mladih ljudi mogla pronaći prijatelje i međusobno kreativno surađivati izvan ograničenja kurikuluma koji dopušta vrlo malo mjesta za kreativno pisanje ili grupni rad.

Ipak, s obzirom na to da su pauze za ručak skraćene na 35 minuta kako bi se maksimiziralo vrijeme za lekcije i bolje upravljalo ponašanjem, pokazalo se nemogućim izgraditi stabilnu skupinu, a učitelji nisu imali dovoljno vremena podržati ideje za učeničke projekte.

Opće je poznato da obrazovni sustavi koji su usmjereni na testiranje uvelike opterećuju mlade ljude, ali manje je poznat njihov sekundarni učinak, odnosno njihova tendencija da preoblikuju svaku razmjenu između učitelja i učenika u nešto što je usmjereno samo na ocjenjivanje.

Takvi obrazovni sustavi iz školskog dana također odstranjuju sve što ne pridonosi rezultatima testiranja. Umjetnost i sportske aktivnosti polako nestaju iz kurikuluma, a učitelji su sve rjeđe u neslužbenim ulogama mentora i voditelja.

U međuvremenu su, izvan škola, zbog mjera štednje klubovi za mlade postupno zamijenjeni ciljanim mjerama za poboljšavanje ishoda za one koji odbijaju pohađati školu ili roditelje tinejdžere – a u nekim mjestima čak i te mjere izostaju. Mentalno zdravlje i blagostanje također se učinkovito pretvaraju u ciljeve koje mladi ljudi moraju individualno postići putem strategija za učenje.

 VRATITE UMJETNOST I SPORT

Da bi živjeli emocionalno bogatim životom, mladi trebaju vlastito vrijeme i prostor, koji nije isključivo usmjeren na određene ishode. To bi trebala biti arena u kojoj različite skupine mladih mogu formirati svoje identitete i planove – bez prisilnog nadzora suosjećajnih odraslih osoba, a u tome ključnu ulogu ima i umjetnost.

Da bi se pozabavila izazovima s kojima su mladi suočeni, vlada bi mogla početi od toga da u školama odredi vrijeme i mjesto za istraživačke, neslužbene i na učenike usmjerene aktivnosti. To bi se moglo napraviti ponovnim uvođenjem dužih pauza za ručak i dopuštanjem izvannastavnih aktivnosti tijekom tih pauza. Također treba ponovno uvesti satove umjetnosti i sporta tamo gdje su unutar kurikuluma reducirani.

Obrazovni sektor trebao bi obratiti pozornost na moguća rješenja krize mentalnog zdravlja koja dolaze upravo od mladih – mislim primjerice na skupinu studenata koja je u Londonu prosvjedovala protiv isključenja učenika iz sustava koji je usmjeren na rezultate ispita, a ne na suosjećanje i podršku.

Aktivistica za mentalno zdravlje Natasha DEVON istaknula je da mladi samoozljeđivanjem često privlače pozornost. Pomognemo li mladima da pronađu druge kreativne ispušne ventile, možda ćemo lakše čuti ono što nam pokušavaju reći.

………………….

NAPOMENA

• Portal The Conversation neovisni je izvor vijesti i stavova iz akademske i istraživačke zajednice. Naš tim profesionalaca surađuje sa sveučilištima i istraživačkim institutima te stručnjacima koji svoje znanje žele podijeliti sa širom publikom.
• Izvor: theconversation.com
• Photo by Mike Petrucci on Unsplash