… koje nam jamče prilagodbu na sve očekivane promjene i nude odgovore na pitanja koje pred nas postavlja bliža ili dalja budućnost.

STEM područje, digitalizacija, e-škole… sve odreda novi pojmovi i zvučni termini! I moja škola (OŠ Vladimira Nazora Nova Bukovica), u kojoj već godinama obavljam častan posao učitelja, u svakom pogledu ide ukorak s najnovijim obrazovnim trendovima. Upravo početkom ove školske godine priključili smo se sustavu e-Dnevnik, koji nama, našim učenicima, ali i njihovim roditeljima daje mnoge mogućnosti u smislu evidentiranja, vrednovanja i praćenja svih učeničkih postignuća. Velika je to promjena u načinu dokumentiranja svega odrađenoga i postignutoga pa sam osobito sretna jer, uz svoje mnogobrojne mlade kolege, ispisujem novu stranicu povijesti naše škole. Pojedini su učenici zbog toga manje sretni jer će sada, više nego ikad prije, na snazi biti narodna poslovica: „Ako laže koza, ne laže rog!“ te će njihovi roditelji brzinom svjetlosti moći doznati i one nepopularne ocjene koje bi najradije svi odreda izbacili iz sustava vrednovanja i ocjenjivanja, i to zauvijek!

Škola je, dakle, poprimila novo obličje. No jedno se u cijeloj toj priči, nasreću, nije promijenilo: LJUDI su i nadalje ključni čimbenici našega obrazovnog sustava, a najiskrenije se nadam da će tako ostati i ubuduće!

Jer, unatoč svoj tehnologiji i čudima tehnike i svim digitaliziranim, pa već i pomalo robotiziranim naprednim pomagalima i novotarijama, bez pravih entuzijasta, vrsnih prezentatora, vještih motivatora i sposobnih moderatora nastavnog procesa – znanja koja bi suvremeni sustav nudio, bila bi samo blijeda slika koja bi tek kratkotrajno ispunjavala umove naših učenika.

Svake godine 5. listopada, na Svjetski dan učitelja, posve očekivano, više nego ijednoga drugog dana u godini, poziv učitelja dolazi u fokus javnosti. U skladu s tim, toga dana svi nađu lijepe riječi za nas učitelje i za naš odgovoran i zahtjevan posao. I HVALA SVIMA NA TOJ LIJEPOJ GESTI!

No već sutradan, pod naletom nekih drugih događaja i prigodnih datuma, učiteljska profesija neizbježno pada u drugi (pa i u treći) plan! Mi učitelji i sami se, počesto uz osjećaj rezignacije, pitamo: „Zašto je tako?“. Čini nam se katkad da nas svi doživljavaju kao one koji se jednostavno podrazumijevaju.

No postoje trenutci koji nas u tome demantiraju i posrame nas zbog takvih negativnih primisli. Jedan takav doživjeh baš danas!

Upravo moj današnji dolazak u školu bio je trenutak koji se ne zaboravlja. Svih mojih deset učenika dočekalo me s velikim uzbuđenjem i uglas čestitalo Dan učitelja – iskreno, toplo, s posebnim sjajem u očima i s osmijesima na licima.

Uz cvjetni buket kojim su me namjeravali (i uspjeli) obradovati stajala je i poruka koju su, u znak poštovanja i zahvalnosti, ispisali njihovi roditelji.

Sadržaj poruke bio je melem koji bi okrijepio dušu svakog učitelja. I vjetar u leđa koji pomaže umanjiti posljedice svih stresova i pritisaka kojima smo neizbježno izloženi u svakodnevnom radu.

Takvi iznimni trenutci poput su goriva kojim s vremena na vrijeme valja dopuniti rezervoar ili dobar vjetar u leđa i razlog su naše slijepe privrženosti ovomu zahtjevnomu, ali predivnomu i plemenitom pozivu.

S posebnim osjećajem zadovoljstva i zahvalnosti vratila sam se kući nakon odrađenoga nastavnog dana. Osjećaj da u tako važnom poslu kao što je odgoj i obrazovanje mladih naraštaja nismo sami i spoznaja da smo u tom procesu svi podjednako važni i nužno povezani ne da se izmjeriti ničim, ponajmanje novcem!  

Jer i pticama na grani već je odavno jasno:

POZIV UČITELJA NE ODABIRE SE I NE OBAVLJA ZBOG NOVCA, NEGO PONAJPRIJE ZBOG LJUBAVI I ZADOVOLJNOG OSMIJEHA NA LICU SVAKOG OSNOVCA! 

 ………

Jasminka STOŠIĆ, učiteljica RN U PŠ MIljevci