Pristupiti djetetu u teškim životnim okolnostima svakako je nužno. To je potrebno i njemu, a i vama. Odnose s djetetom gradimo korak po korak, pažljivo, s razumijevanjem i na duge staze. Pristupajmo otvoreno i iskreno, a dijete će to prepoznati i uzvratiti istom mjerom.

Kao što znamo, nisu sva djeca ista, nekima treba više vremena da vam nešto priopće ili povjere, dok su drugi razgovorljiviji, no to ne znači da će odmah izložiti svoje emocije o kojima bi bilo dobro, s pažnjom, iskrenim poštovanjem i prihvaćanjem, progovoriti. Osobito nakon stanja šoka izazvana neočekivanom prirodnom nepogodom, ili i katastrofom. No ni u kojem slučaju ne smijemo tjerati dijete na ono na što još nije spremno.

Ključno je znati slušati i čuti

Slušati te čuti (razumjeti) dijete od iznimna je značenja u svim dionicama djetetova odrastanja, ne samo u kriznima. U krizi se pak svi odnosi produbljuju, oni dobri mogu postati još boljima, ali i svi nepotpuni ili narušeni odnosi mogu postati još krhkijima. Zato je uspostava odnosa s djetetom trajna potreba u svakom vremenu.

Roditelj koji zna slušati što mu dijete govori, na najbolji mogući način pokazuje iskrenu ljubav i prihvaćanje te je sposoban pomoći djetetu koje se nalazi u određenim dvojbama i nedoumicama.

U kontekstu kriznoga stanja, slušanje dobiva dodatnu ulogu. Kako djeca na različite načine odgovaraju na neugodne okolnosti i događaje kojima svjedoče, ključ kako im najbolje pristupiti treba tražiti u onome što vidimo da već znaju, kako tumače događaje i kakvu pomoć traže od odraslih osoba u svojoj okolini.

Nakon što dijete zagrlite i omogućite mu dovoljno vremena da se umiri, dopustite mu da vam pritom kaže što se dogodilo, što je doživjelo i koja ga pitanja muče.

Nemojte ga prekidati dok vam povjerava svoje viđenje događaja, ma kakve pogreške u tumačenju činjenica pritom zapazili. Nikako ga nemojte ušutkavati, ili – još gore – ismijavati odnosno na neki drugi način ponižavati i umanjivati ono o čemu govori.

Tko postavlja okvir razgovora?

Uobičajeno je da djecu obuzmu strahovi na temelju nepotpunih ili i pogrešnih informacija. Zbog toga je najbolje najprije čuti što dijete opterećuje i muči, a tako ćete ujedno omogućiti da ono postavi okvir u čijim ćete se granicama u tome razgovoru kretati kako biste ga poštedjeli daljnjih zastrašujućih i za njegovu situaciju nepotrebnih detalja. U takvim razgovorima itekako vrijedi: Manje je više. – To znači: Držite se onoga što vas se neposredno tiče. Dajete li upute kako se ponašati pri određenim nepogodama, govorite jasno, jednostavno i ponovite rečeno koliko je god puta potrebno dok niste sigurni da je dijete shvatilo o čemu govorite. Ne zamjerite mu ako ponavlja svoja pitanja, a vi iznova i iznova izgovarate isti odgovor kao da je svaki put prvi. Svakako izostavite nervozu ili podizanje tona. Ako uočite da vas dijete ne sluša dovoljno pozorno odnosno da nije zainteresirano, svrnite razgovor na ono o čemu bi ono u tim trenutcima željelo razgovarati i za što ste sigurni da ga uistinu zanima, a zatim, kada ponovno uspostavite dvosmjernu komunikaciju, vratite se na upute s kojim ste ga željeli upoznati.

Nemojte širiti razgovor i temu na pretjerano produbljivanje spoznaja o različitim opasnostima, ugrozama, drugim oblicima katastrofa i sličnomu. To je u tome kontekstu potpuno nepotrebno i beskorisno, a u pravilu i štetno jer produbljuje i potencira strah i tjeskobu. Čak da je dijete pritom odnekud iznjedrilo i osmijeh, ili da se svemu tomu počne smijati, to ne znači da je smijeh odraz onoga što uobičajeno izražava smijehom i da njime zapravo ne suzbija dodatnu nelagodu uslijed nagomilana straha i tjeskobe na koje reagira kako najbolje zna i može. Stoga je bolje promijeniti temu, nego izići iz okvira koji je dijete već postavilo i koji ste samo trebali prepoznati.

ZAPAMTITE:

Dijete nije tu da sluša vas, nego ste vi tu da saslušate njega.

Nemojte zamijeniti te uloge.

Poštujte ono što zna i ono što pita i odgovorite mu u tim okvirima.

Nemojte širiti razgovor iznošenjem vlastitih strahova i nepotrebnim gomilanjem uznemirujućih činjenica ili, još gore, njihovih neizmjernih interpretacija.

Ne zaboravimo; ako igdje vrijedi, ovdje vrijedi: Manje je više.

Kada iznese što je doživjelo, kada vam postavi pitanja vezana uz događaj, ne zaboravite ga pitati i onu najjednostavniju rečenicu: Kako si? Kako se osjećaš?

Dok ga to pitate, budite iskreno zainteresirani za njegov odgovor. Budite spremni otkriti i slojeve značenja iza riječi, uočiti jesu li riječi stvarni izraz onoga što osjeća ili krinka za ono što nije spremno izgovoriti. Ma što od toga bilo, poštujte to što vam nudi. Nemojte ga tjerati da izgovara ono što biste željeli čuti. Potaknite ga da se izrazi, ali – tu stanite. Nipošto ga nemojte siliti.

Po potrebi, ohrabrite dijete još ponekom rečenicom: Zajedno ćemo ovo prevladati. Želiš li da nešto učinim za tebe?

I dajte mu onoliko zagrljaja koliko mu je potrebno.

Vlastiti emocionalni teret podijelite s pravom osobom

Zašto je bitno postaviti i poštivati okvir (granice) u razgovoru koji se vodi s djetetom?

Zato što se preko toga okvira lako spotaknuti.

Nemojte vlastiti emocionalni teret istovariti djetetu.

Doduše, kada biste to i učinili, ono vas zasigurno ne bi ometalo, ni zaustavljalo u tome, štoviše – poslušalo bi vas bez prekida i vrlo vjerojatno i razumjelo bolje negoli to znamo i zamisliti, ali dijete nije spremno da mu dodijelite takvu ulogu.

To nije njegova uloga u vašem životu; to je vaša uloga u tome dijelu njegova života.

Ako se i sami ne osjećate dobro, što je potpuno razumljivo, nemojte hiniti da ste dobro, niti izgovarati riječi koje ne odgovaraju istini ili pak potpuno skrivati kako se osjećate. Djeca precizno razaznaju istinu i laž, a laž ih dovodi do pogrešnih zaključaka, da nešto s njima nije u redu ili da zbog nečega nisu dovoljno dobri da bi se s njima dijelila istina.

Potpuno je prihvatljivo reći djetetu da ni vama nije bilo ugodno, da ste se i sami preplašili, odnosno podijelite dio sebe u mjeri za koju ste sigurni da dijete može primiti (ne razumjeti umom, nego umjeri da ga vaše riječi neće opteretiti i dodatno povrijediti) i tu stanite. Nikako nije dobro sve detalje i opsege svojih strahova analizirati i dijeliti s djetetom ma koliko vam se činilo da biste to mogli; sjetite se da ga želite utješiti i umiriti, a ne suprotno tomu.

Kako biste se i sami osjećali bolje, i vama je zasigurno potreban razgovor. Stoga potražite odraslu osobu kojoj vjerujete i s kojom možete otvoreno razgovarati i dijeliti svoje osjećaje te taj teret koji i sami nosite, podijelite u tom razgovoru, sa sugovornikom ili sugovornicom koji su vam ravnopravni.

Ako nemate s kim razgovarati, a osjećate da je teret koji nosite prevelik, nemojte se ustručavati potražiti razgovor na telefonu za psihološku pomoć ili na kojem drugom ovlaštenom mjestu za pružanje takve pomoći. Razgovori su iznimno bitni prije negoli emocionalno opterećenje postane preveliko da biste njime više mogli vladati. S time se ne suočava tek pokoji čovjek, nego većina ljudi najveću životnu snagu, kao i muku, crpi iz svojih emocija i emocionalnih reakcija na ono što se oko njega događa. Emocije je potrebno izraziti, i to se može učiniti na mnoge načine, a najkraći i najlakši put bi bio da se može razgovarati u pravo vrijeme s pravom osobom, no to nije uvijek u potpunosti moguće. Zato je na stvaranju takvih mogućnosti katkad potrebno svjesno poraditi i priuštiti si taj razgovor ma kako dalek u nekom trenutku izgledao. Neka to bude s nekim bliskim, primjerice prijateljem ili prijateljicom, ali ako iz nekoga razloga oni nisu u blizini ili nisu dostupni, potpuno je u redu obratiti se i dotad nepoznatoj stručnoj osobi.

Kako pomoći djetetu da izrazi što osjeća?

Kada dijete pitate što se dogodilo, kako je nešto doživjelo, što misli o tome i kako se osjeća, moguće je da kao odgovor dobijete tek koju riječ ili i – odgovor bez riječi. Mogli biste do odgovora doći tako što ćete se zadržati u njegovoj blizini, sjedite uz njega ili nedaleko od njega dok ono crta, slaže kocke ili se igra svojim igračkama. Pritom će vrlo vjerojatno progovoriti ili na neki drugi način izraziti kako se osjeća, premda toga neće biti ni svjesno.

Djeca najmlađe dobi

Malena djeca uglavnom ne mogu pronaći sve prave riječi kojima bi izrazila ono što osjećaju. Ponudite im stoga moguće riječi tako što ćete im reći da nema ništa loše u tome da se osjećamo tužno, uznemireno ili zbunjeno, da nam je teško ili da nas nešto boli. Pokažite im i vlastitim primjerom pa im ispričajte kako se vi osjećate i što činite da biste se osjećali bolje. Primjerice, možete im reći da vas je zabrinulo to što se dogodilo i da niste znali što biste mogli učiniti da to popravite, ali ste se sjetili koliko volite topli čaj i zato ste ga pripremili, evo ga u čaši ili šalici, već njegov miris čini da se osjećate mnogo bolje. Želiš li i ti jednu šalicu čaja? Ili ste sjeli na trenutak, uslijed velikih vječnih poslova kojima nema kraja ni konca, i nešto i sami nacrtali i to vas je oraspoložilo. Hoćemo li zajedno nešto nacrtati? Pa makar crtali i prstom po rasutoj vrećici šećera, ili po prašini… i to je crtanje. Dapače, to će dijete u pravilu još više zainteresirati i oraspoložiti nego papir i olovka, osobito kada vidi da se i vi tomu iskreno predajete i uživate u tome. Što su djeca manja, neka i vaši razgovori s njima budu što više utemeljeni na nečemu konkretnom, opipljivom ili na nečemu sazdanom u mašti, u pričama, pjesmama, brojalicama… na taj način ćete se povezati s djetetom.

Kada imate istinsko djetetovo povjerenje, priča i razgovor odjednom će nezaustavljivo poteći…

Tada – slušajte, prepoznajte riječi i sve ono uz riječi. No, budite oprezni s obzirom na ono što i sami osjećate; nemojte iz vlastita straha i nesigurnosti upisivati u djetetovo ponašanje ili izričaj ono čega nema, jer i to se zna dogoditi, osobito u kriznim trenutcima.

Djeca i adolescenti

S nešto većom djecom i adolescentima vjerojatno ćete moći razgovarati o svemu što se dogodilo, no i tu poštujte granice. Nemojte zato što su preko noći izrasli u prave momke i djevojke za glavu više od vas, pomisliti da im cjelokupno svoje životno iskustvo trebate sasuti u naručaj. Fizički su možda jako visoki, ali još uvijek odrastaju.

Nećete ih učiniti ni boljim, ni sretnijim, ni otpornijim ljudima ako ste se namjerili upozoravati ih na sve nedaće svijeta zanoseći se pritom da ćete ih time pripremiti za život. Tako ih možemo samo zastrašiti za život, a to zasigurno nije cilj.

U adolescentskoj dobi, u kojoj dolazi do prirodne potrebe djetetova odvajanja od roditelja, razgovor se često zna povesti na način da će vam oni, umjesto o sebi, govoriti o nekom iz svoje okoline. To bi moglo izgledati ovako: „Sjećaš se moje prijateljice Marte? Rekla mi je da stalno prati svoju mamu. Znači, kamo god ide mama, i Marta ide za njom. Kaže da se ne želi nikad odvojiti od mame! Pa zar je to normalno? Meni je to groznooo…“ Nemojte ni u kojem slučaju uzvratiti ovakvim ili sličnim riječima: „A prava se javila!“ / „A ti, ne činiš li i ti isto?“ / „Sigurna sam da i ti osjećaš jednako prema svojoj mami.“ – Ma koliko slutili ili i znali da je to istina.  Time biste dijete primorali da se emocionalno izloži u trenutcima kada za to očito nije spremno, a ujedno i izgubili taj razgovor zauvijek. I ne samo taj.

Umjesto toga, porazgovarajte s djetetom o prijateljici o kojoj govori. Pitajte što misli, što bi Martina majka mogla učiniti da se Marta osjeća bolje, sigurnije i neovisnije. Shvaća li Marta što čini, prepoznaje li zašto ima potrebu biti stalno sa svojom mamom ili to čini bez razmišljanja? Pitajte svoje dijete kako ono vidi razloge takva Martina ponašanja.

Govoreći o Marti, sasvim je izvjesno da će ujedno govoriti i o sebi. Bez obzira na to poistovjećuje li se sa svojom prijateljicom ili izražava odbojnost prema njezinu ponašanju.

Uostalom, kada govorimo o drugim ljudima, uvijek najviše govorimo o sebi.

Na vama je, kao i u slučaju manje djece, da prepoznate što vam govore, i riječima, i onim što stoji iza riječi. Ili, jednostavnije rečeno, da osjetite kako se dijete osjeća. Kada to možete, tada i šutnje mogu biti dovoljne, odnosno razumijevanje u šutnji. Produktivnoj, suosjećajnoj šutnji. (Jer postoje, kako zasigurno svi znamo, i vrlo teške i ucjenjivačke šutnje, no o njima ovdje nije riječ.) Ako niste sigurni kako se dijete osjeća i ako je prigoda, a to znači situacija ispunjena povjerenjem kako bi se razgovor mogao pokrenuti, uvijek je dobro i razgovarati i dopustiti emocijama da teku kroz izgovorene riječi.

Nikada, pa ni tada, nemojte umanjivati ili poigravati se djetetovim osjećajima. Naravno da se smijete našaliti pa i nasmijati, ali nemojte to činiti ako razlozi za smijeh nisu primjereni, a razumijevanje šale obostrano.

Dijete ne može govoriti na silu

Bit će djece koja će se ponašati kao da ih se sve to što se oko njih događa, nimalo ne tiče. Niti su osobito zainteresirani, niti ih se dojmio cjelokupan metež. Drže se nekoga svojega kutka, zaokupljeni su nečim što su odabrali. Izgleda da im je to jedino bitno na cijelome svijetu.

Nemojte dijete koje se tako ponaša prisiljavati da vam se otvori i povjeri. Recite mu: Kako si? Ako želiš, možemo razgovarati. – Ako vas pogleda iznenađenim ili i tupim pogledom, ili vas uopće ne pogleda, recite mu: Samo da znaš, ako želiš razgovarati, ja sam tu. – I zatim ga prepustite njegovu miru i njegovu svijetu. Naime, vrlo je moguće da ono baš stoga što je iznimno duboko pogođeno svime što se dogodilo, nije spremno o tome govoriti, nego odlazi u svoj svijet kako bi si priuštilo mrvicu normalnosti i obnovilo snagu. Umjesto da svu svoju pozornost usmjeravate na dijete te da pritom od njega tražite da vam uzvrati na isti način, što će ga još više udaljiti od mogućnosti da se otvori, jer će mu dodatno iscrpljivati ionako narušenu snagu, učinite sljedeće: Ostavite ga da radi ono što mu najbolje odgovara, ali nemojte ga pritom zaboraviti ili zanemariti, budite svjesni gdje se nalazi i kako je. No neka vam to ne postane preokupacijom. U međuvremenu, obnovite život koliko je god to moguće, počnite uspostavljati određene rutine te se pritom povežite s drugim ljudima, razgovarajte sa svojim ukućanima, prijateljima i susjedima, budite iskreni te, ako možete, budite realno optimistični, što znači – kako je već spomenuto – nikako nemojte ustrajavati na razgovorima o katastrofama, a ako drugi kreću u tome smjeru, mirno ih zaustavite. No slobodno izrazite drugima kako se osjećate, podijelite to. Ne govorimo pritom o onim teškim i dubokim razgovorima koji su vam moguće iznimno potrebni, nego o svakodnevnim razgovorima, u kojima također možete sudjelovati na iskren i vjerodostojan način a da pritom ne idete u dubine koje bi nekoga mogle opteretiti. Uostalom, znate i sami da nisu svi razgovori za sve ljude jednaki, da postoje oni intimniji, i oni svakodnevniji.

Svojom iskrenošću, vjerodostojnošću i spremnošću da čujete druge i da s njima podijelite svoje osjećaje i doživljaje, bit ćete najbolji primjer i ohrabrenje da i vaše dijete učini isto.

Kada provale osjećaji

Potpuno je normalno i prihvatljivo, bez obzira na to je li riječ o djetetu ili odrasloj osobi, da osjetimo buru osjećaja; da se oni miješaju i mijenjaju, od ljutnje, boli i ogorčenosti do zbunjenosti i nemoći, i obratno.

Ako je netko nekomu nanio zlo, zapitat ćemo se (i pritom vjerojatno generalizirati): Kako ljudi mogu biti tako okrutni?! To nisu ljudi, to su neljudi! Čovjek više nije čovjek.

Ako je riječ o prirodnoj nepogodi, još je teže usmjeriti ljutnju i bol, jer nema konkretne osobe na koju bi se odgovornost za ono što se dogodilo, mogla direktno usmjeriti. No ljudski je duh maštovit, i u radosti i u boli, pa će moguće izgovoriti nešto nalik ovomu: To je kazna za sva zla koja je čovjek nanio prirodi! Da smo se barem bolje pripremili za to. Trebali smo graditi jaču kuću. Trebali smo se odseliti. Vlada nas nije dovoljno zaštitila. Bog nas je napustio.

Tako govoriti nakon pretrpljena izvanrednoga stanja, nije ništa neobično, a često je i potrebno. Izraziti, pa i izbaciti ljutnju, povrijeđenost, zebnju, frustraciju, ogorčenost… Ako vam to govori bliska osoba odnosno osoba koju poštujete i kojoj želite pomoći, imajte razumijevanja za to. Ako vam kaže: Vlada je kriva za potres; ili – Bog nas je napustio. / Nema Boga… i tomu slično, a vi se ni s jednim od toga nimalo ne slažete, ako vam je stalo do osobe koja to govori, dopustite joj da izbaci to iz sebe, nemojte takve riječi shvaćati osobno i ulaziti u raspravu o postojanju Boga ili o ulozi vlade u nastanku potresa. Samo budite ondje za nju ili njega. Kada se vaša sugovornica ili sugovornik smiri, vjerojatno će i sama imati potrebu opozvati mnoge riječi koje su izišle iz nje, možda će se i ispričati; iako, i ne bi trebala, prijatelji tomu služe.

Da si kažu i da razumiju.

( Nastavit će se. )

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ dijelom prema tekstu How to Support Your Childs Resilience in a Time of Crisis koji možete naći na ovoj poveznici ■