Da bismo se mogli pobrinuti za druge, osobito za one koji se ne mogu skrbiti sami za sebe – najmlađe i najstarije među nama, ljude u potrebi, bolesne ili onemoćale, moramo se pobrinuti i za sebe; ne samo egzistencijalno, nego i psihički i duhovno, učiniti nešto da obnovimo unutarnju snagu i osjećaj sigurnosti i povjerenja.

Bez obzira na to jesmo li ostali u svojoj kući, ili smo privremeno utočište našli u mobilnoj nastambi u svojem dvorištu, ili smo se, možda i na dulje vrijeme ili i za stalno, preselili u koji sigurniji dio zemlje, bez obzira na to jesmo li pet, pedeset ili stotinu kilometara udaljeni od epicentra, potresi kojima smo svjedočili, nikoga nisu ostavili netaknutim. Osim velikih materijalnih razaranja, uzeli su nepovratno i ljudske živote; ljudske su sudbine dijelile i životinje u stajama i kućni ljubimci, a nema čovjeka koji nije doživio osjećaj neizvjesnosti, nesigurnosti i barem donekle straha i zabrinutosti. Postalo je očito da ono što se gradi godinama, pa i desetljećima, može nestati u nekoliko trenutaka.

Potres nije protresao samo zgrade i kuće…

Na hipu se brijeme vrti… jedan hip je sve do smrti, ne blijede riječi pjesnika Dživa (Ivana) Gundulića. Ako su komu doskora i bile nejasne, ili su pak uzimane olako, kao izraz barokne zaigranosti dokona pjesnika nad temama prolaznosti, nakon samo 20 sekunda toga 29. prosinca 2020., zasigurno više ništa nije nejasno u tim, više od tri stoljeća starim stihovima. Šok da je to upravo tako, da toliko živòta, a – na još veću žalost – i živóta, može nestati u samo jednom hipu, na neko nas je vrijeme ostavio bez riječi, u nevjerici pa i očaju.

No jednako brzo i snažno, nezaustavljivo i bez odgode vratile su se i vjera i nada; postalo je očito i na sve strane vidljivo da je, osim života kada se jednom ugasi, sve ostalo moguće obnoviti, pa i učiniti i ljepšim i boljim. Također, postalo je bjelodano i to je ujedno najveća vrijednost koju su nam stradanja i strahovi ostavili – da je u ljudima mnogo unutarnje snage i iskrene želje da pomažu, da izlože i svoj život kako bi nekom u hladnom zimskom danu popravili krov ili dimnjak i omogućili grijanje. Stotine su pohrlile pružiti pomoć, i iz zemlje, i iz susjednih zemalja, dovozeći kućice, kontejnere, deke, odjeću, hranu, higijenske potrepštine, hranu za stoku i životinje, pa i igračke za najmlađe; još više od sve te pomoći, mnogima se srce dodatno slomilo od radosne nevjerice kada su ugledali poruke od dalekih i dotad potpuno nepoznatih ljudi koji nastoje pružiti riječ iskrene utjehe, ohrabrenja i suosjećanja s onima koji su izravno pogođeni; nije bilo prijevare i himbe, proračuna i računa; osjećaji su progovorili duboko iz srca ljudi koji su se mogli poistovjetiti s nesrećom i nevoljom drugih, ma koliko oni bili prostorno udaljeni od sigurnosti njihova doma.

I kako to obično biva u trenutku kada se nešto gubi, sigurnost svakoga doma u zemlji, a zasigurno i u drugim zemljama u bližem okružju, odjednom je postala stvarna, nikad nismo bili toliko svjesni te sigurnosti i blagodati; kao i mogućnosti da se sve to u trenutku može promijeniti; a iz svega toga potekla je živa potreba da se, koliko je god to moguće, pomogne onomu tko je tu sigurnost upravo izgubio.

Potres nije protresao samo Zemljine slojeve, zgrade, ceste, prirodu i ljude kao tjelesna bića; potres je duboko protresao ono što jesmo, ili barem ono što smo do tada bili.

Teško je i kad se u Americi događa, a kamoli ne kod nas

Svi stručni savjeti na temu prirodnih i drugih nepogoda govore da se treba odmaknuti od vijesti i izvještaja, da ne treba ostati zarobljen u nizu priča o stradanju, nego gledati prema onomu konkretnom što se može napraviti sada i slijedom toga, što se eventualno može planirati sutra.

Ipak, neke priče koje su posredovanjem medija i privatnih zapisa doprle do šire javnosti, a bile su tek one izdvojene među mnogima koje nisu uspjele tako daleko doprijeti, koliko god nas pogađale do suza, donosile su poruke ohrabrenja i nevjerojatnu potvrdu koliko je čovjek snažan i nepobjediv u preživljavanju najtežih trenutaka. Tako se medijskim i internetskim mrežama pronijela iznimno optimistična i poticajna fotografija, uz koju smo svjedočili široku osmijehu gospođe Vesne iz Majskih Poljana dok kuha kavu na dvije-tri cigle složene oko otvorene vatre u dvorištu ispunjenom ruševinama. Dok je sve oko nasmijane kuhačice poleglo u blato i orošeno zimskom izmaglicom i kišom, ona u čizmama, jakni, s kapom na glavi, pripravlja tu vruću kavu kao da je sve na svome mjestu, u najljepšem i najsigurnijem dvorištu na svijetu.

U jednoj drugoj reportaži, u istome selu baka Dušanka, koja je u kuću prvih dana ušla tek da se ugrije kod kaljeve peći, dvije je noći spavala u autu, jer drugdje nije imala gdje, a nakon što je dobila montažni kontejner, kao da je cijeli svijet dobila, toliko joj to znači, kao i svima koji su u istim nevoljama. Na kraju dodaje: „Pa gadno ti je da se ne znam gđe desi, a kamoli ovi naši krajevi… Reci… Nek je i Amerika, krivo ti je, téško, a kamoli ne ovđe, gđe sam evo i ostarila…“

Pitanje svih pitanja

Kada malo zastanemo i razmislimo, možda smo uslijed, u najmanju ruku „neobične“ 2020. godine, uvelike zaboravili da u našim životima potresi ipak nisu svakodnevna pojava, pa ni mjesečna, godišnja, na sreću, u pravilu, ni desetljetna; iako, istina, s obzirom na proteklu godinu, teško se prisjetiti da zapravo – nisu. Mnogi prožive cijeli svoj život na ovim meridijanima i paralelama a da ne dožive veliki potres. Živimo u dijelu svijeta koji nije izložen stalnim i velikim prirodnim nepogodama, iako se povremeno suočavamo i s poplavama, i s požarima, pa i s potresima, a, na žalost, i drugim teškim događajima. I naravno, u ljudskome je životu i jedan takav događaj – previše.

Postoje brojni mnogo izloženiji i nestalniji dijelovi svijeta gdje ljudi također svakodnevno žive, rađaju se, rastu, školuju svoju djecu, stvaraju, vesele se ili tuguju, i sve to suočeni s velikim i čestim prirodnim nepogodama. Nismo jedini na ovome svijetu, nismo ni najugroženiji, i samo trebamo napraviti bolje i sigurnije domove, škole i crkve, sve građevine, negoli su neke od onih dosad sagrađenih i obnavljanih, a to svakako i možemo.

No, istodobno s materijalnom obnovom, pitanje svih pitanja je kako obnoviti sebe.

Vratiti unutarnji mir i povjerenje u život, glavna je potreba nakon što smo se odjednom našli uslijed okolnosti promijenjenih do neprepoznatljivosti.

To naizgled nisu veliki koraci, nisu ni izvanjski, ne možemo ih kupiti, naručiti ili narediti; i nitko ih ne može učiniti za drugoga. Iako na prvi pogled neveliki, ključni su i zapravo su preduvjet svemu ostalome.

Tekst koji slijedi u nastavku napisan je nakon velikih prirodnih nepogoda u Sjevernoj Americi (SAD-u i Meksiku) i na zapadnoindijskom (srednjeameričkom) otočju. U Meksiku se 19. rujna 2017. godine u 20 sekundi velikoga potresa do temelja izmijenio život za tisuće obitelji. Na takvo što nikad nitko ne može biti potpuno spreman, ma u kojem području živio i ma koliko iskustva imao; ali može naći izlaz kako se nositi s onim što je uslijedilo.

Što učiniti i kako si pomoći da nakon potresa raščistimo ne samo cigle, šutu i prašinu, nego i sve one unutarnje pukotine i okrhnutosti – slijedi u tekstu Sedam savjeta kako si pomoći u oporavku i obnovi nakon prirodne katastrofe (7 Tips For How To Cope If You Are Rebuilding After A Natural Disaster) s novinskoga portala The Huffington Post.

 „Nema nam druge nego prihvatiti da je pred nama razdoblje koje neće biti lako i u kojem se povremeno smijemo i slomiti, rasplakati i osjećati da ne možemo više“, savjetuju stručnjaci.

U drugoj polovici 2017. Sjevernu su Ameriku pogodile velike prirodne nepogode i katastrofe. Teksas, Karibe i Floridu poharali su uragani jačine 4 i 5, veliki požari opustošili su Sjevernu Kaliforniju i dijelove Montane, a dva velika potresa pogodila su Meksiko.

Stotine ljudi smrtno je stradalo u tim nepogodama, nebrojeni su domovi i zgrade zbrisani s lica zemlje, tisuće obitelji preseljene, a milijuni primorani suočiti se s posljedicama razaranja koje ih okružuju.

Posljedice prirodne katastrofe utječu na ljude u fazama, kaže dr. Josh Klapow, klinički psiholog, savjetnik za krizna stanja i suurednik radijske emisije Mreža (The Web).

„Potpuno je uobičajeno doživjeti stanje potpunoga šoka kao reakciju na prirodnu katastrofu“, govori J. Klapow objašnjavajući da se tomu može pridodati i stanje ošamućenosti, zbunjenosti i emocionalne obamrlosti kao potpuno normalnih obrambenih mehanizama uslijed takva iskustva.

Kada se početna zbunjenost i izgubljenost povuku, može nastupiti stanje akutnih stresnih reakcija i snažnih, nepredvidljivih osjećaja.

„Javljaju se promjene raspoloženja, u rasponu od nervoze i uznemirenosti do potištenosti i beznađa pa natrag u normalu. Strpljivost, prishvaćanje i ponašanje uobičajeno za određenu osobu u normalnim okolnostima mogu se svesti na vrlo kratka razdoblja ili na neko vrijeme i izostati“, dodaje.

Emocionalna uznemirenost odražava se i na mentalne procese. To se očituje u poremećaju spavanja, poteškoćama u održavanju koncentracije, otežanu pamćenju bitnih pojedinosti ili i potpunu zaboravu nekih informacija i događaja, neodlučnosti i izgubljenosti pri donošenju odluka. Nadalje, J. Klapow govori i o tjelesnim simptomima kao što su glavobolje, mučnine, umor i grčevi u mišićima.

Sve su te pojave potpuno normalan i očekivan odgovor organizma na traumatično iskustvo te mogu trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana pa i mjeseci.

S obzirom na to da nema brzih rješenja i ekspresnoga izlaza iz stanja šoka i traume, treba se usmjeriti na niz manjih, ali konkretnih koraka koji bi mogli biti od velike pomoći da se oni izravno pogođeni mogu nositi s novonastalim životnim okolnostima, da mogu naći svoje mjesto i ulogu u novome poretku te svakim danom smoći novu snagu i nov poticaj za ponovni doživljaj ispunjenoga, sretnoga i sigurnoga života.

1. Prihvaćanje svega onoga što nakon katastrofe više nije isto…

Prihvaćanje nije brz proces i nemojte biti prestrogi prema sebi ako istoga trenutka ne možete sve prihvatiti.

Naravno da ne možete.

Ako ste se na neko vrijeme odselili iz mjesta u kojem živite, ili ako ste ipak ostali, i živite okruženi svime onim što se promijenilo u samo nekoliko trenutaka (iako su trajali cijelu vječnost), posljedice katastrofe koje ćete ugledati po povratku odnosno koje vas neprestano okružuju zasigurno u vama bude neočekivane snažne osjećaje koje ne možete kontrolirati. – U pravilu, i ne trebate.

„Potpuno je prihvatljivo da se čovjeku srce stegne ili da osjeti grčeve koji će ga doslovce presaviti od boli; da ga navala osjećaja slomi te počne plakati, jecati, otežano disati…“, svjedoče o takvim stanjima stručnjaci.

Tragovi razaranja koje je snašlo vas, vaše bližnje i cijelu zajednicu nikoga ne može ostaviti netaknutim. Potrebno je određeno vrijeme da bi se procesuiralo sve što se dogodilo, a zatim i kanalizirali (preusmjerili, proslijedili) osjećaji izazvani doživljenom traumom. Stoga je izražavanje boli suzama, glasnim plačem, osjećajem nemoći, emocionalnom otupjelošću ili na bilo koji drugi način koji spontano dolazi, potpuno normalno i potrebno ga je prihvatiti, ne kao znak slabosti, nego kao znak iskrene privrženosti svemu što je nesretnim događajem pogođeno i svima do kojih vam je stalo; izražavanje te boli na način koji vam je najbliži i najjednostavniji ujedno je prvi korak k osnaživanju i iscjeljenju.

Potrebno je izraziti svoje osjećaje, a osobito je dobrodošlo da ih imate s kim i podijeliti.

Djeca ih mogu dijeliti sa svima u koga imaju povjerenja; odrasli neka ih podijele s odraslim osobama od povjerenja, koje su sposobne suosjećati i razumjeti. Naravno, mogu ih u određenoj mjeri podijeliti i s najmlađim članovima obitelji, ali ipak je pritom potrebno zadržati granicu i procijeniti koliko toga djeca, s obzirom na dob, smiju preuzeti. Djeca će to rado učiniti, ali to nije njihova uloga u životu odraslih. Stoga, budite obzirni. Namjera je djeci olakšati u takvim stanjima, a ne dodatno ih opteretiti vlastitim emocionalnim teretom. Pronađite ravnopravnoga sugovornika, a ako vam oni najbliži iz nekoga razloga nisu dostupni, potpuno je u redu obratiti se stručnjacima na telefonu za psihološku pomoć.  (Brojevi se nalaze na kraju članka.)

2. Dopustite si tugu.

Česta je pojava, nerijetko poticana i od okoline, da se nakon velikih traumatičnih događaja osjećaji što snažnije i što prije nastoje potisnuti kako bi se odmah i sada osigurao privid normalnosti.

Ali to tako ne ide.

Tugovanje je proces i njegov je sastavni dio mogućnost da se osjećate potreseno.

„Nužno je priznati da je pred vama teško razdoblje i da je potpuno u redu doživjeti izljev osjećaja, pa i svakodnevno“, kaže J. Klapow. „Osjećati se loše dio je postupka iscjeljenja koje je vašem tijelu, umu i duhu potrebno.“

3. Govorite o svojim osjećajima.

Kako je već prethodno rečeno, iznimno je iscjeljujuće izraziti i podijeliti svoje osjećaje. To možete učiniti na različite načine. Primjerice, ako ste skloni pisanju, slikanju, glazbi, pa i kuhanju, pečenju kolača ili nekom drugom obliku rada i stvaranja koji vas ispunjuje i donosi vam radost, mir i osjećaj sigurnosti, izrazite i podijelite svoje osjećaje na taj način (ako vam okolnosti to dopuštaju).

Kod velikoga broja ljudi ipak ostaje i potreba verbaliziranja onoga što se dogodilo, stoga, ako osjećate da vam je potreban razgovor, neka to bude osoba s kojom možete dijeliti svoje misli i osjećaje, koja zna slušati, koja ne produbljuje dramu, ali zna razumjeti vašu bol, nemoć ili zabrinutost bez osude i nepotrebna poučavanja; neka to bude odrasla osoba s kojom na ravnopravnoj osnovi možete dijeliti sve što vam je potrebno kako biste umanjili emocionalnu težinu koja se, potpuno opravdano i očekivano, stvorila.

Osim prijatelja, prijateljice, muža, žene, partnera, rođaka, svojte ili neke druge bliske osobe od povjerenja, to može biti i psiholog, savjetnik, nepoznata osoba na telefonu za psihološku pomoć, a možda biti i terapeutska grupa ili grupa za pomoć ako je dostupna u mjestu gdje živite. Naravno, možete razgovarati i u grupama na društvenim mrežama, ili osnovati i vlastitu grupu, no budite pritom oprezni da vas one više ne opterete negoli odterete. Pristup jedan na jedan kao i neposredni kontakt mogu u ovakvim okolnostima imati nezamjenjivu dodatnu vrijednost iako i pristupi na daljinu mogu biti produktivni, kada su stručni, ispravni i dobronamjerni. Pokušajte naći sugovornika koji vam najviše odgovara i nemojte odustati od toga. Razgovori su bitni, razumijevanje druge osobe neprocjenjivo. Ustrajte na tome u svojem životu, u krizi, i uvijek.

4. Obratite pozornost na tjelesno zdravlje.

Istodobno s emocionalnim oporavkom, jednako je potrebno zauzeti se i za svoje tjelesno zdravlje. Stres izazvan prirodnom katastrofom i njezinim posljedicama jako brzo može narušiti fizičku dobrobit, osobito ako ju uslijed brojnih događaja i novostvorenih obveza potpuno zanemarimo.

Nastojte poštivati uobičajen raspored dnevnih obroka, pijte dovoljno (nemojte zaboraviti popiti čašu vode ili biljnoga čaja tijekom dana prije negoli osjetite potpunu iscrpljenost), omogućite si dovoljno sna kako bi se vaše tijelo obnovilo. Ako si možete priuštiti, napravite svaki dan nekoliko korisnih vježbi ili iziđite, samostalno, ili u društvu prijatelja, djece ili kućnoga ljubimca, na barem pola sata šetnje. Ne, ne nekoliko koraka do susjeda ili nekamo kamo morate otići i nešto obaviti; nego na pola sata luksuzne, neobvezne, ničim izazvane šetnje. Time ćete zasigurno pomoći i svome tijelu, i svome umu, i ukupnoj dobrobiti.

5. Pronađite ohrabrenje u uspostavljanju rutine.

Bez obzira na to jeste li u svojem dvorištu, starom ili novom domu, jeste li na privremenom smještaju u hotelu, odnosno – gdje god da jeste, nastojte uspostaviti dnevni obrazac ili rutinu kao blagi raspored koji će vas voditi kroz dan.

„Red i određena struktura od velike su koristi pri oslobađanju od stresa i nelagode“, kaže Klapow.

Nisu potrebne nikakve komplicirane rutine – mogu to biti sasvim male sastavnice uobičajenoga života koje će u nove okolnosti unijeti dozu mira i sigurnosti, kakvo je primjerice određeno vrijeme za ručak, jutarnja šetnja, popodnevni susret s prijateljicom ili susjedima, čitanje knjige prije spavanja.

6. Utišajte vijesti i senzacionalističke objave.

Možete biti i pomalo ovisni o tome da budete informirani 24 sata dnevno sedam dana u tjednu, ali slušanje svake pojedinosti o stradanju ili o dogovorima vezanima uz obnovu, može biti vrlo uznemirujuće i dodatno umanjiti kvalitetu vašega sadašnjega života.

Ako vas nešto iznimno zanima, pratite to, bez osjećaja krivnje, ali isto tako nemojte se bez granica iscrpljivati u nečemu na što ne možete izravno utjecati, osobito ako se to prenosi i na druge bliske osobe u vašoj okolini, kojima je, kao i vama, potreban mir i određena količina realnoga optimizma, a to ćete u vijestima i na portalima u pravilu teško naći. Sjetite se da se mnogo toga može samo od sebe riješiti i prije negoli ste se trebali oko toga namučiti i nasekirati. Oko nas je mnogo senzacionalizma, više negoli objektivnoga informiranja, a možda u ovome trenutku niste dovoljno snažni da se probijate kroz takvu šumu medijske buke.

Stoga, nastojte se svakodnevno isključiti s napajanja vijestima barem na nekoliko sati. Otiđite u šetnju, pročitajte nešto poticajno, slušajte glazbu, nacrtajte štogod sa svojim najmlađima ili izradite figuricu od „ostataka“ koje nalazite na dohvat ruke… Upustite se u razgovor s nekim od povjerenja, na kraju krajeva rekli ste da ćete na tome ustrajati.

Usredotočite li se na nešto što je u vašoj neposrednoj blizini, što vas zanima i ispunjava, znači da živite u sadašnjosti i jačate onaj dio emocija koji vas osnažuje i potiče u smjeru dobrobiti.

Dopustite si da budete informirani, ali ako vas te informacije na bilo koji način oslabljuju, iskušajte dio dana, ili i više, ostaviti ih po strani i živjeti bez njih, na način i s aktivnostima koje vam se čine najboljim izborom za vlastitu dobrobit.

Nemojte robovati „informiranosti“ na račun vlastita zdravlja i ukupne kvalitete života, osobito u vremenu koje nam je na svaki, pa i najteži način pokazalo što je najvrjednije i čemu se u prvome redu trebamo posvetiti.

7. „Preuredite“ svoja očekivanja.

Život se ne može u trenutku preokrenuti u oblik kakav je imao prije nevremena.

Stoga J. Klapow govori kako bi bilo potrebno „prevrednovati svoja očekivanja vezana uz postignuća i uspjehe“.

Vjerojatno ćete morati donekle ili i potpuno odstupiti od donedavno ustaljenih poimanja uspjeha – možda su to bila postignuća vezana uz svakodnevno vježbanje u teretani, a možda i uz nekoliko poslova koje ste obavljali odjednom ili u vrlo kratkome roku – kao vrhunska primjenjivačica višezadaćnosti, primjerice.

Sada je vrijeme da postavite nježnija očekivanja. Umjesto da tugujete za svim velikim naporima koje ste morali i mogli ulagati u prethodne poslove i aktivnosti kako biste život održali na tračnicama, možda je ovo pravi trenutak da svoj put nađete u stvaranju na nov način, koji će donijeti još veća i postignuća i zadovoljstva.

Za prvu ruku, sam čin prikupljanja dokumenata o kući koju treba obnoviti ili raščistiti kako bi se sagradila nova, čišćenje prostorija i zgrada koje su i dalje uporabljive, organiziranje doma u novome prostoru, skrb za svoje bližnje i drugi konkretni dnevni koraci mogli bi biti razlog da se osjećate uspješno.

„Vaš će um pritom željeti ubrzati kako bi se što prije sve vratilo na staro“, govori Klapow, ali bitno je da se prisjetite da se ne mora sve vratiti na isto jer uvijek ima prostora da bude i bolje. A prema tomu idete u novim okolnostima, korak po korak.

„Proslavite i čestitajte si na onome što ste ostvarili tijekom dana, pa bile to naizgled i male stvari te zamislite što biste sve mogli ostvariti sutra“, kaže Klapow. „Jer to su jedine izvjesnosti koje možete koliko-toliko kontrolirati.“

— — — —

Osobe koje su doživjele prirodne nepogode i katastrofe često trebaju psihološku prvu pomoć, dodaje Klapow. „Takvu pomoć mogu pružiti mnogi ljudi, ne isključivo stručnjaci, a njezina je svrha dati potporu osobama pogođenima nepogodom i omogućiti njihovim urođenim, duboko umreženim mehanizmima za preživljavanje kriznih situacija da se pokrenu i budu učinkoviti.“

Ako su vaši bližnji ili vaši poznanici izravno pogođeni prirodnom nepogodom, uključite se pružiti im takvu prvu pomoć tako što ćete najprije provjeriti jesu li zadovoljene njihove primarne potrebe, imaju li dovoljno odjeće, toplo mjesto gdje će se skloniti te hrane i vode.

Istodobno, u tim prvim koracima, možete im pomoći da se ne osjete izoliranima tako što ćete suosjećajno slušati što vam imaju reći te im omogućiti da obitelji ostanu, koliko god je to moguće i u skladu s njihovim željama, na okupu.

Pa ako na trenutke izgleda da se sve ostalo raspada, od velikoga je značenja to što ste vi tu uz njih.

„Već time što ste im dali do znanja da netko misli na njih i da je bezuvjetno tu za njih tako da se mogu bez osude isplakati ako im je to potrebno, kao i dobiti bocu pitke vode, u prvim je trenutcima neophodan faktor stjecanja osjećaja stabilnosti i povratka u sigurnost“, zaključuje Klapow.

Telefonski brojevi za psihološku pomoć:

■ Hrvatski Crveni križ – psihosocijalna potpora – 24 sata dnevno: 0800 1188

■ Zavod za javno zdravstvo Sisačko-moslavačke županije: 044 567161

■ Hrvatsko društvo psihologa Sisačko-moslavačke županije: 091 7813627 i 098 7964177

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga teksta: Paige Smith, suradnica portala The Huffington Post, autorica tekstova na temu zdravlja i kvalitete života ■ prevedeni tekst prilagođen je te mjestimice dopunjen; originalna objava toga teksta nalazi se na poveznici među izvorima ■ SAD: HuffPost (The Huffington Post) – američko novinsko poduzeće i mrežni portal, pokrenut 2005. godine; prvo komercijalno digitalno medijsko poduzeće koje je nagrađeno Pulitzerovom nagradom ■ izvor: www.huffpost.com ■ izvor telefonskih brojeva za psihološku pomoć: televizijska emisija  Nedjeljom u dva ■