Popularan autor kriminalističkih romana i trilera James Dover Grant, poznatiji pod književnim pseudonimom Lee Child, u razgovoru sa svojom biografkinjom Heather Martin, iznosi svojevrsnu poslanicu o ulozi obrazovanja u suvremenu svijetu, kao i o vrijednosti učiteljskoga posla u današnjem društvu, koja je za njega neprocjenjiva i nezamjenjiva, ključna da bi svijet uopće mogao kročiti u budućnost.

J. D. Grant ne dolazi iz učiteljskih krugova. Studirao je pravo, u tome je polju magistrirao, a kasnije je na matičnome Sveučilištu u Sheffieldu primio i počasni doktorat iz književnosti. Prije negoli se posvetio pisanju, glavninu je radnoga vijeka proveo na televiziji.

Pisati je i objavljivati počeo u svojim četrdesetima; već je njegov prvi roman [Killing Floor, 1997.] doživio velik uspjeh, osvojivši čitatelje, ali i nekoliko književnih nagrada od kojih i dvije posebno ugledne [Anthony Award te Barry Award, koja se dodjeljuje za najbolji prvoobjavljeni kriminalistički roman]. Svjetsku je slavu zadobio nizom romana, među kojima se izdvaja serija o Jacku Reacheru, nekadašnjem američkom vojnom policajcu, koji se upušta u brojne pustolovine koje čitatelju ne dopuštaju da knjigu ispusti iz ruku…

I, kako se po tome opisu lako može zaključiti, iako je njegova knjževnost ponajprije zabavna, a tako i sâm određuje roman kao književnu vrstu [„Pisanje i čitanje romana najčišći su oblici zabavljanja.“], u književnosti, ali i u obrazovanju, i među životnim vrijednostima općenito, ne vidi mjesta – pukoj trivijalnosti. Upravo u nedopustivu premreživanju obrazovnoga sustava trivijalnim sadržajima i zadaćama prepoznaje veliku opasnost, najvećim dijelom i stoga što je obrazovanju namijenio ključnu ulogu u općoj dobrobiti, pa i u pretpostavci održive budućnosti čovječanstva.

TRIVIJALNOST U SUVREMENU OBRAZOVANJU

Tekst kojim progovara o današnjem obrazovanju podlogu ima u osobnom iskustvu, kao i u bogatoj refleksiji društva, što su uostalom i temeljne odrednice [auto]biografskih zapisa iz kojih je tekst i preuzet.

Vidljiva  je zabrinutost za razvoj današnjega svijeta, za položaj mladih ljudi u tome svijetu te za stranputice kojima lutaju obrazovni sustavi. Očito je da mu je jasno da današnja djeca ne uče ono što bi željela učiti, što bi im služilo u životu i što bi ih izazivalo da se dalje razvijaju i napreduju dok istodobno školski programi postaju sve prošireniji i sve sveobuhvatniji, ali sa sve manje učinka na stupanj uvježbanosti i znanja kod mladih ljudi kojima su primarno namijenjeni.

Vezano uz to, Grant zapaža: „Razumijem ideju širokoobuhvatnoga nastavnoga programa, ali nastavni je program danas širok na trivijalan način.“

Ono što je svakomu djetetu potrebno danas, kao što mu je bilo potrebno i u prošlosti, a bit će jednako tako i u budućnosti, nisu naširoko rastegnuti prenatrpani programi, edukacije, aktivnosti, i raznorazna „izmišljanja tople vode“. Potrebno mu je, kao i djetetu otprije stotinu, dvjesto ili i tisuću ili dvije tisuće godina, da u primjerenoj dobi nauči – držati olovku, sricati slova i povezivati ih u smislene i razumljive rečenice te brojiti i računati. O tome J. D. Grant kaže: „U osnovnoj školi u središtu moraju ostati matematika i materinski jezik.“  

Kaže i ovo: „Obrazovanje ima dvije glavne uloge. Ono ti treba pružiti upute u osnovnim znanjima i mora te naučiti kako samostalno razmišljati.“ Te dodaje: „Moja me država primarno naučila pisati i računati i da po završetku osnovne škole nisam imao ni jednog jedinoga dana daljnjega obrazovanja, sa svojim bih životom nastavio dalje jednako dobro kako sam i nastavio.“

BIJEG OD PREOPTEREĆENOSTI U NEKORISNU HIPERKORISNOST

Na jednome mjestu ipak, rekla bih, upada u zamku suvremene „hiperutilitarnosti“ [pretjerane,i zapravo nekorisne korisnosti] obrazovnih zadataka i ciljeva [ishoda] koja je danas jako moderna i [lažno?] poželjna, a razlog zašto se mogla pojaviti i nametnuti kao poželjna upravo su školski programi zatrpani svakojakim trivijalnim sadržajima, dobi neprimjerenim sadržajima ili s općim i temeljnim znanjima, kakva bi se trebala stjecati u primarnom obrazovanju, neusklađenim sadržajima. Grant naime spominje potrebu stjecanja financijske pismenosti kao jedne od bitnih zadaća školskoga sustava.

Iako ne treba bježati i od takvih znanja i vještina, osvjedočena sam [teorijski i u praksi] da tâ znanja i vještine nastaju kao posljedica dobro usvojenih matematičkih i ostalih znanja, apstraktnoga mišljenja i zatim njegove konkretnom svrhom usmjerene primjene u svakodnevici, a ne nešto što se stječe na posebno ustrojenom nastavnome predmetu [ili, još gore, svaštarskom međupredmetu] i to u upitnom razdoblju djetetove spremnosti na takav sadržaj.

To je velika zamka koja samo zamagljuje ono što bi djeca u određenoj dobi uistinu trebala naučiti i znati.

A da je uistinu zamka i stranputica, potvrđuju i primjeri koje kao sličice i sjećanja iz vlastita života spominje i Grant; jer financijska pismenost – osobito tako primijenjeno zamišljena kakvom se promovira po današnjim hrvatskim školama i na živopisnim edukacijskim powerpointskim uradcima – nije samo stvar matematike, nego i – uvjerenja. Pa dok mu otac, u dobi kad je već bio četrdesetogodišnjak – na prekretnici života, po gubitku posla na televiziji i pri odluci da se otisne u nepredvidljive književničke vode – savjetuje da „svaki novčić položi u mirovinski fond“, prisjeća se i znatno šeretskijega savjeta svoga djeda, Irca, koji poručuje upravo suprotno: „Potroši svoj novac prije negoli se sâm potroši.“

Valjda zbog takvih suprotnih savjeta zamišlja da bi financijska pismenost odnosno znanje kako upravljati novcem mogli biti osigurani i svima ravnomjerno dostupni kakvim službeno ovjerenim školskim programom…

A upravo zbog toga [što su u nju upetljani i očevi i djedovi, i razni drugi faktori] financijska se pismenost ne može naučiti, osobito ne praktično naučiti, na istoimenu nastavnome predmetu, ili – još gore – u dijelu nekoga već postojećega predmeta; uglavnom, tako kako to danas zamišljaju suvremeni kurikularni tvorci postavljajući takve sadržaje [i ishode] kao najnoviji obrazovni doseg već u niže razrede osnovne škole; jer u toj dobi cijeli se taj „program“ [„međuprogram“] svodi na širenje uvjerenja i stavova, uz poneko papagajsko jednosmjerno predstavljanje pojedinih pojmova iz bankarskoga i financijskoga svijeta, a gotovo neznatno na svoju matematičku utemeljenost i njoj pripadajuću pismenost – jer te pismenosti u toj dobi još u dovoljnoj mjeri i nema.

ODLUČIMO SE – ŽELIMO LI U ŠKOLAMA STRUČNOST I ZNANJE ILI ĆEMO SE IGRATI ŠKOLE?

Tako postavljena, tzv. financijska pismenost znatno je sličnija nekom nauku, negoli na znanosti utemeljenom nastavnom predmetu; ali za razliku od, primjerice, učenja utemeljena na vjerovanju, ona nije [vjerski] nauk po svojoj namjeni i bîti, jer, uostalom, i svaki takav nauk ima svoju metodologiju, razvoj, sustav i ustroj; i zato se takva – [ne]promišljena i improvizirana, ne bi smjela ni uvoditi kao dio službenoga i stručnoga nastavnoga programa. Jer se svodi na to da nestručni ljudi nešto „nabadaju“ o sadržaju o kojem, najblaže rečeno, blage veze nemaju. Igraju se škole i poučavanja.

Upravo nasuprot tako postavljenom pričanju priče o „korisnosti uvođenja financijske pismenosti“ kao još jednoga uzvišenoga međupredmeća u današnjoj obrazovnoj reformi, stoji ona – matematika, pa ako je zastupljena dovoljnim brojem nastavnih sati i s programom razrađenim prema dobi i mogućnostima učenika, i kao obvezna, i kao dodatna i izborna – itekako se može i naučiti, i uvježbati te na temelju takva rada i takve realne i primjerene nastavne discipline mogu se stvoriti pretpostavke za daljnji razvoj apstraktnoga mišljenja kao i praktične primjene tih mišljenja i temeljne pismenosti; ujedno time i proširiti vidike i stvoriti temelje i za tu buduću, kada dođe na red – financijsku pismenost.

To je razlika između prodavanja magle i poučavanja znanja. Zato, u odličnom tekstu koji slijedi, imam potrebu preispitati spominjanje financijske pismenosti, osvjedočena kako takva praktičnost i korisnost nema uporišta u temeljima nastave, osobito ne u mlađoj dobi, i osobito kada si baš svatko, komu se to, eto, učini zgodnim, uzima slobodu pružati vlastite interpretacije i viđenja te pismenosti.

A to nije znanje; to su priče, bajke, i pomodnosti, na pogrešnome mjestu; o temi koja se predstavlja vrlo konkretnom i životno nasušnom. Koja bi, da ne bude zabune, takva trebala i biti, ako ćemo ozbiljno. Ovo danas – nije ozbiljno. I bilo bi smiješno, da nije tužno…

No, vratimo se Grantovu tekstu.

Pisan živo, slikovito, ali i refleksivno izazovno i precizno, vjerujem da će vam se svidjeti, čak ako se i ne složite sa svime o čemu govori.

Treba li uopće spomenuti, tekst je naišao na veliko odobravanje čitatelja i učitelja na obrazovnome portalu TES, odakle ga i prenosimo.

Prije koji dan čuo sam jednu priču – siguran sam da nije potpuno istinita, no utoliko bolje.  Govori o djevojci iz Japana koja je stigla u Sjedinjene Američke Države sudjelujući u  međuučeničkoj razmjeni američkih i japanskih srednjih škola. Radila je kao mahnita, bez kraja i konca, jer je po povratku kući željela položiti strog i vrlo kompetitivan prijamni ispit za upis na učiteljsku akademiju.

Nešto kasnije, njezini su američki domaćini saznali da nije uspjela. Gorko razočarana, teško se pomirila s upisom na svoj drugi izbor: medicinski fakultet.

Obrazovanje je sve što imamo od pomoći u današnjemu svijetu

Govorimo o učiteljskoj profesiji, no taj je naziv otužno nategnut. Da je po mom, učitelji i profesori bili bi plaćeni više od liječnika. Omogućio bih da učitelji budu najbolje plaćeni profesionalci, najcjenjeniji članovi društva kako bi se najumniji i najbolji natjecali za učiteljske kvalifikacije.

Suočavamo se s brojnim poteškoćama, a obrazovanje je sve što imamo od pomoći u njihovu rješavanju. Moramo stvarati okolnosti u kojima djeca znaju da će, kao učitelji, biti nagrađeni najvišim položajem i poštovanjem te gomilama novca.

Učinio bih da cjelokupno obrazovanje bude besplatno

Prvorazredno obrazovanje dobio sam u Školi kralja Edwarda u Birminghamu, što je u to doba bila gimnazija [srednja škola] koja se izravno upisivala dodjeljivanjem po završetku osnovne škole, a danas je to neovisna škola.

Nisam imao, a nemam ni danas, pritužaba, ali rastužuje me način na koji naše najbolje škole podliježu mitu o Oxfordu i Cambridgeu, kao da su to jedini vrhunci ljudskih dostignuća i kao da njihovi učenici nemaju potreba ni za čim većim od toga. Školu kralja Edwarda osnovalo je u 16. stoljeću nekoliko mjesnih poduzetnika. Volio bih da ona kanalizira njihovu dinamičnost i energiju i ostane vjerna tom poduzetničkom duhu.

Sada financiram jedno pomoćničko mjesto u Školi kralja Edwarda u ime svojih roditelja čija je jedina ambicija, vezana uz četvoricu sinova, bila da ih vide dobro obrazovanima, što sebi, s obzirom na okolnosti, nisu mogli priuštiti. Sretan sam što to mogu učiniti. No, ja ne bih trebao plaćati ni za čije obrazovanje. To je posao vlade.

Učinio bih da cjelokupno obrazovanje bude besplatno, i kao dodatak tomu, vratio bih stare tehničke škole i koledže te platio djeci da ih pohađaju kako bi se „zapalila“ i međusobno nadmetala za ta mjesta. Potrebni su nam ljudi koji znaju kako stvari funkcioniraju, koji znaju napraviti takve stvari i koji ih znaju dobro napraviti.

Volio bih vidjeti preokrenutu staru ljestvicu vrijednosti. Ja sam pisac. Volim riječi i etimologiju. Dušu dajem latinskom i grčkom. Grčka kultura i grčki jezik i dalje bi trebali biti tu za sve one koji ih žele proučavati, ali ne vidim razloga zašto bi morali imati povlašteno mjesto. Prvenstvo bi trebalo pripadati djeci koja žele učiti kako postati radnik u preciznoj mehanici. Osigurao bih mjesta za inženjerske naučnike [šegrte] u industriji, ali istodobno utvrdio uvjete da poduzeća razumiju da je to dvosmjerna ulica. Rekao bih im, poslušajte tu djecu: Ona su vaš unutarnji put u budućnost.

Zaštitite knjigu!                                                               

Razumijem ideju širokoobuhvatnoga nastavnoga programa, ali nastavni je program danas širok na trivijalan način.

Obrazovanje ima dvije glavne uloge. Ono ti treba pružiti upute u osnovnim znanjima i mora te naučiti kako samostalno razmišljati. Moja me državna osnovna škola naučila pisati i računati i da, nakon što sam napustio Osnovnu školu Cherry Orchard [Višnjik], nisam imao ni jednog jedinoga dana daljnjega obrazovanja, sa svojim bih životom nastavio dalje jednako dobro kako i jesam.

U osnovnoj školi u središtu moraju ostati matematika i materinski jezik. Osobito matematika. Matematika ti pomaže razumjeti kako svijet funkcionira, kako donositi racionalne odluke i predviđati duge utakmice.

Djeca bi trebala učiti kako upravljati financijama. Moj je otac radio za agenciju Inland Revenue [danas Carinska i porezna uprava Velike Britanije] i kada sam počinjao svoju književničku karijeru, nakon 18 godina provedenih na televiziji, njegov je savjet bio: „Ne zaboravi da stiže poreznik, s lopatom u ruci.“ i „Uloži i posljednju kunu u svoj mirovinski fond.“ [Bilo je to suprotno onomu što mi je predložio moj djed Irac: „Potroši svoj novac prije negoli se sam potroši.“]

Izgradio bih više knjižnica i zaštitio knjigu. Kao dječak, odlazio sam svakoga tjedna u mjesnu knjižnicu i gutao knjige s tolikom glađu da su moji roditelji preuzeli još jednu, dodatnu iskaznicu na ime mojega psa Timmyja – ime je dobio prema televizijskoj, na knjizi utemeljenoj seriji Pet prijatelja [The Famous Five] autorice Enid Blyton – kako bi utažili moju glad i žeđ za čitanjem.

Nitko ne stiže na sveučilište ako kao trogodišnjak ili četverogodišnjak nije bio u knjižnici. I naši politički lideri imaju veće šanse biti pristojnim ljudskim bićima kada su ujedno i čitatelji. Sjećam se da je Bill Clinton svojedobno izjavio kako mu čitanje knjiga pomaže „naučiti kako bolje postupati“. Isto je i s Barackom Obamom, uvijek čita.

Knjiga na glavnoj ulici pod neviđenim je pritiskom jer su vladari iznajmljivanja povisili cijene najma do neuhvatljivih visina. Nije istina da ljudi ne vole knjige – vole ih – ali ne mogu ih kupiti dovoljno brzo da bi se natjecali s kozmetičkim proizvodima i dizajnerskim torbicama. A nema ništa bolje nego izgubiti se u knjizi: cijeli je svijet u tvojim rukama.

 Promatranje cijeloga svijeta kao svoje učionice

U školi sam bio lijen, kao i moj knjižni alter ego, Jack Reacher. Reacher vidi školu kao jurišno polje. Ako je prag prolaznosti 60 %, on će postići 61 %. Čemu trošiti energiju? Ili tako, ili potpuno priznanje – ništa između ne dolazi u obzir.

Cijeli svijet promatra kao svoju učionicu i, kao i ja, voli prikupljati informacije. Ima fantastično pamćenje. U romanu Make Me [Natjeraj me] zaluta u knjižaru u trenutku kada je ozlijeđen, a u Prošlome vremenu [Past Tense] provodi vrijeme družeći se u knjižnici. Tako da je neizbježno pretpostaviti da između svojih godišnjih pustolovina, poprilično i čita.

Citira Balzaca i Marcusea u Spaljivanju eha [Echo Burning], a u Nothing to Lose [Nema se što izgubiti] s policajkom Vaughan raspravljao Zenonu Kitijskome i stoicizmu. Dok se priprema za borbu u pustinji, pokušava proniknuti u etimologiju riječi „xerox“ – od grčkoga „xero-“, u značenju „suh“: pa, zaključuje, bez vlažnih tvari – jer je okružen suholisnim, ili kserofilnim, biljkama.

No moj omiljeni štreberski trenutak nalazi se u romanu Bad Luck and Trouble [Loša sreća i nevolja] kada se Reacher negdje na Tihome oceanu prisjeća pedantnoga učitelja koji mu je jednom objasnio da najprije dolazi suton, pa sumrak, i zatim noć, a kada mu zatreba izvedeni izraz za odvajanje dana od noći, neka upotrijebi „večernji smiraj“. Što on propisno, i poslušno, i učini.

Ponešto i u tome možete naučiti od Reachera. Ne samo kako udarati šakama.

■ NAPOMENA ■ izabrala, pripremila i napisala: Snježana Mostarkić ■ engleski tekst: književnik Lee Child [James Dover Grant] u razgovoru sa svojom [auto]biografkinjom Heather Martin ■ UJEDINJENO KRALJEVSTVO: TES – The Times Educational Supplement – najveća mrežna zajednica međuučiteljske potpore na svijetu koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■ photo by GettyImages  ■