Hajdemo pokušati razmišljati sveobuhvatnije. Nudi nam se rijetka mogućnost da preoblikujemo i poboljšamo naš obrazovni krajobraz. Zašto nemamo u planu poučavati daleko manje, ali poučavati tako da učenici stječu znatno veću dubinu umjesto površne širine umjetnoga znanja?

Tako piše profesor, predavač i autor James Williams u članku kojim upozorava na štetnost izrazito zastupljene teze da djeca s obzirom na svoje obrazovanje gube i da su u veliku zaostatku. Kakve dobitke možemo otkriti u novim okolnostima u kojima se našlo obrazovanje, otkriva u nedavno objavljenu, vrlo čitanu članku na obrazovnome portalu TES.

O štetnosti implicitno zastupljena naricanja nad obrazovnim gubitcima u protekloj godini, uz kroničan izostanak razgovora o tome koja dobra možemo učiniti i postići na temelju svega što se dogodilo i još uvijek događa na polju obrazovanja, govori članak Zašto ne postoji „izgubljeno učenje“ koji potpisuje viši predavač na Sveučilištu u Sussexu, u Ujedinjenom Kraljevstvu, James Williams. Pročitajte u nastavku.

Odluka da se nastava održava na internetu nije bez prijepora. Postoje učenici koji žive na mjestima gdje je loš signal, ostaju bez pristupa podatcima ili pak nemaju prikladan uređaj  kojim bi se uključili u internetsku nastavu.

Dok su to poteškoće koje pune glavne naslove i privlače medijsku pozornost, cijelo se vrijeme provlači jedan inherentan narativ koji nanosi mnogo veću štetu negoli je to nemogućnost pristupa internetu i izostanak proučavanja nastavne lekcije kod kuće.

Riječ je o neprekinutu govoru da naša djeca nešto gube i u nečemu zaostaju te da stoga moraju to nadoknaditi odnosno sustići.

Otkako je došlo do prvoga zatvaranja prošloga proljeća, kao i ovoga na kraju godine, pratim intervjue i izvještaje objavljene u medijima i zapažam taj govor zabrinutosti. Dominantna rečenica koja se upućuje roditeljima i djeci je ona o „izgubljenom učenju“.

Takav se izričaj usredotočuje na ideju da djeca imaju samo jednu šansu; da je ono što sada nije napravljeno, izgubljeno, a to je izrazito razorno za njihovo buduće obrazovanje i mogućnosti pri zapošljavanju.

Opasnost je u tome što riskiramo stvoriti naraštaj djece koji će ostati obilježen kao izgubljeni naraštaj.

 No, njihovo učenje nije izgubljeno – zato što ne možeš izgubiti nešto što još nisi ni imao.

Posljedice zatvaranja škola

Mogao bih reći da sam „izgubio“ mnogo znanja iz povijesti, zemljopisa i glazbe jer nisam studirao te predmete na osnovnoj razini. Pa ipak, tijekom godina stekao sam toliko znanja iz tih područja koliko nisam stigao izgubiti propuštajući kolegije iz tih područja u prvim dvjema godinama studiranja.

I to je srž problema.

Ako nastavimo uvjeravati učenike da imaju samo tu jednu prigodu, upravo sada, kako bi pristupili učenju, ili je sve završeno, bit ćemo odgovorni što smo ih uvjerili da su u nepovoljnom položaju za život, ne uzimajući u obzir, niti provjeravajući činjenicu jesu li uistinu u nepovoljnom položaju ili nisu.

Činjenica je da mi – kao zajednica političara, učitelja i stručnjaka u obrazovanju – odlučujemo što svako dijete mora znati, razumjeti i mora biti sposobno napraviti u određenoj dobi, a ne kakav prirodan zakon učenja. Zašto dijete mora znati strukturu stanične membrane do dobi od 16 godina? Nisam to mogao znati kao šesnaestogodišnjak jer tada to još nije bilo potpuno istraženo i opisano. Ali naučio sam u kasnijoj dobi.

Možemo jednostavno promijeniti što zahtijevamo od djece da znaju, razumiju i budu u stanju učiniti, kako bismo to ostavili u miru. Promjena će naravno imati svoje posljedice, ali to su posljedice koje, smatram, možemo prihvatiti i prilagoditi se s obzirom na njih.

Postoji odlična izreka koju mnogi učitelji imaju na umu pri planiranju nastave: „Kreni odande gdje je učenik.“

Umjesto jurnjave naokolo poput bezglavih kokoši i naricanja što je sve propušteno u protekloj godini, hajdemo se usredotočiti na to da utvrdimo što se u učenju i poučavanju postiglo. Na to bi se trebale usmjeriti naše procjene tijekom idućih mjeseci.

Umjesto na gubitak, usmjerimo se na dobitke

Umjesto da smišljamo različite inačice onoga što smo uvijek radili – provjeravanja i ispitivanja – možda nam je potreban novi pristup koji na učenje gleda cjelovito (holistički), smješta ga u kontekst i koristi se time kako bi prilagodilo iduće stupnjeve učenja.

Možemo se poslužiti rezultatima ispita, procjenama rada, pa i – usuđujem se to reći – zapažanjima učitelja koji najbolje poznaju svoje učenike dajući o njima izvješća na koncu godine. To će rasvijetliti skrivene pojedinosti i koliko je vremena propušteno ili potrošeno pri mrežnom poučavanju.

Nastavni programi prema kojima tobože provjeravamo i procjenjujemo djecu namijenjeni su vremenu u kojem nije bilo pandemije, kao ni mješovitoga i mrežnoga poučavanja i učenja. U ovim trenutcima, sve što vidim su ljudi izluđeni razmišljanjem što je sve izgubljeno, koji nastoje žlicom za cipele ugurati ne-pandemijski kurikul u potpuno drukčiji kalup.

Hajdemo pokušati razmišljati sveobuhvatnije. Nudi nam se rijetka mogućnost da preoblikujemo i poboljšamo naš obrazovni krajobraz. Zašto nemamo u planu poučavati daleko manje, ali poučavati tako da učenici stječu znatno veću dubinu umjesto površne širine umjetnoga znanja?

Onima koji će prigovoriti da ne možemo poučavati manje jer će to mlade ljude dovesti u lošiji položaj jednom kada pristupe tržištu rada, postavio bih pitanje koliko temeljnoga znanja stečenoga na osnovnoj razini, na općoj razini i tijekom srednjoškolskoga obrazovanja ili čak i studija, primjenjujete iz dana u dan. 

Poslodavci se neprekidno žale na činjenicu da školske svjedodžbe njihovim budućim zaposlenicima ne osiguravaju „prava“ znanja za grane proizvodnje i ostale djelatnosti kojima se bave. To je istina. Koliko se diplomiranih fizičara zapošljava u trgovačkim i posredničkim poslovima? Ne zato što znaju objasniti silu težu ili zašto se tekućine ponašaju na način na koji se ponašaju. Nego zbog njihovih vještina u matematici i logici.

Djeca uče kod kuće, s uređajima ili bez njih. Pod „učenjem“, ne mislim na daljinske lekcije iz materinskoga jezika, matematike ili skupine prirodnih znanosti. Djeca imaju više slobodnoga vremena kako bi istraživala likovne umjetnosti i rukotvorine, glazbu i brojne životne vještine, od pečenja do unaprjeđivanja informacijsko-tehnoloških vještina. Moramo povesti razgovore o svemu tome što su postigla, a ne samo o onome što su „izgubila“.

Činimo ogromnu pogrešku kada mislimo da je jedino vrijeme u kojem djeca mogu naučiti osnovni sadržaj nastavnoga programa sada. Promijenimo to kako ne bismo neosviješteno uvjerili cijeli naraštaj djece da su samo gubitnici.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ James Williams, viši predavač na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Sussexu  ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – The Times Educational Supplement – mrežna zajednica međuučiteljske potpore koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■