„Znam da bi moji učitelji željeli da je kamera na mojem računalu uključena“, kaže učenica Tamsin Jacobs, „ali – vjerujte mi – ja radim i učim.“

Pitanje i učeničke i učiteljske privatnosti, zaštite osobnoga i privatnoga prostora, nametnulo se kao jedna od bitnih tema tijekom mrežnoga poučavanja na daljinu, no dio učitelja i drugih suradnika u nastavnim procesima, taj je aspekt umanjio ili i potpuno ignorirao vodeći se uvjerenjem da nema toga opravdanja ili (prebanalnoga, mušičavoga) razloga koji smije biti na putu „dostizanju obrazovnih ciljeva“.

Kako bismo željeli vjerovati da je općepoznato, a osobito u pedagoškim krugovima prihvaćeno i neprijeporno, nema toga obrazovnoga cilja koji smije ići na štetu ljudskom osjećaju zaštićenosti, osobne slobode i očuvanja duševnoga mira i sigurnosti. Osobito kada su okolnosti daleko izvan onoga što bismo smatrali uobičajenim i normalnim.

Zašto je uključena kamera, prema članku učenice iz Londona, kamen spoticanja u kvalitetnom učenju i poučavanju, razvijanju samopoštovanja i unutarnje motivacije, možete pročitati u nastavku.

Tekst je objavljen na britanskome obrazovnome portalu TES pod naslovom: Učenica trećega razreda srednje škole: Zašto više volim učiti kada je kamera na računalu isključena.

Jedna sam od rijetkih koja se nastavi na daljinu povremeno želi priključiti uključivanjem kamere na računalu.

Osjećam kako moram pridonijeti makar i na najmanji mogući način uspostavljanju normalnosti,kako digitalnom, tako i vizualnom nazočnošću. Ujedno, uključivanje kamere odvraća me od uzimanja mobitela u ruke u trenutcima kada se lekcija na daljinu već odavna oduljila.

Ali razumijem zahtjev da kamere budu isključene, a i sama to činim u nekim prigodama.

Ne moraš li obraćati pozornost kako ti izgleda kosa ili što imaš na sebi, dobrodošla je okolnost u vremenu koje ionako obiluje napetošću. To je jedna stvar manje od onih koje bi mogle potaknuti moju duboko uglavljenu tinejdžersku tjeskobnost i opterećenost estetskim previranjima koja su me toga dana zahvatila.

I, vjerujte mi, vrlo je vjerojatno da obraćam veću pozornost i više napravim kada je kamera isključena, negoli kada je uključena.

Da, istina, katkad se može dogoditi da poneku nastavnu lekciju doživim kao videozapis, podcast, pa se odlučim na još poneku aktivnost u istom tom vremenu.

No znajući da, dok radim, nitko ne gleda kako je veliko moje čelo dok ga zahvaća kamera na mojem prijenosnom računalu, imam volje sagnuti se nad svoje bilješke i uistinu zaglibiti u njima.

Učenje na daljinu i naviknutost na digitalnu komunikaciju

Razumijem razloge koji učitelje dovode do toga da zahtijevaju uključene kamere. Cijenim njihova nastojanja da okolnosti izgledaju što sličnije onima u uobičajenoj učionici tako što pokušavaju obrisati digitalne tragove koji su zamrljali plohe završnih godina mojega srednjoškolskoga obrazovanja.

No, ipak – dovoljno ste obrisali.

Dio sam generacije koja je nevjerojatno prilagođena mrežnoj komunikaciji. Dok izbivanje iz škole otežava urudžbu radnih listova i uočavanje tko nosi, a tko ne nosi identifikacijsku pločicu, ono nema baš nikakva učinka na moju sposobnost probavljanja zvučnoga sadržaja.

Očito, mogu govoriti samo iz vlastita iskustva, ali sjedenje za radnim stolom iz dana u dan, u okružju fascikala, memorijskih kartica, olovaka u boji i paketića keksa, daleko je bolje radno okružje od napučenih školskih hodnika, gdje moram naokolo nositi torbu koja teži polovicu moje tjelesne težine, s velikim dijelom nastavnoga plana utrpanoga u nju.

Želim sačuvati ponešto vlastita dostojanstva

Uostalom, kada mi kažete da uključim kameru, a već sam zamislila da će uslijediti dan s isključenim snimanjem mojega osobnoga prostora, to je nametanje samo takvo.

Razumijem da može biti korisno imati uvid u učeničke izraze lica kako biste se mogli orijentirati razumiju li učenici temu i sadržaje. No zadnje što želim u trenutcima dok uranjam u Kantovu deontološku etiku ili u zamršenosti koje su dovele do Ruske revolucije jest snimanje i prenošenje olovke u ustima ili namrštene obrve nad zamišljenim licem – uz, češće da, nego ne, ogorčena otpuhivanja – ostatku učenika u razredu.

Već je dovoljno loše to što, kada god pristupim kako bih pokazala svoje lice, svi mogu vidjeti gomilu plišanaca na vrhu mojega ormara. Stoga mi dopustite da sačuvam barem mrvicu dostojanstva tako što ne moram uključiti kameru i mikrofon i objaviti obraćanje svojoj mački te izvansezonski božićni pulover ili, u slučaju moje prijateljice, napadno zelenu masku za njegu lica koju je prethodno nanijela ne znajući da će biti prisiljena uključiti kameru.

Mrežna nastava na daljinu zasigurno ima svoje izazove. No, uz sav stres uzrokovan situacijama kada učitelji ne uspijevaju pokrenuti PowerPoint, ili kada se videozapis objavljen na YouTubeu, za koji nam je rečeno da je iznimno bitan, ne želi otvoriti, ima nešto utješno u mogućnosti da u ponedjeljak ujutro sjedim pred zaslonom računala u pidžami, sa šalicom čaja i kolačićem od borovnica, koje sam frenetično zgotovila tijekom 25-minutne stanke, i slušam nastavni sat polako uživajući u njegovu okusu, znajući da me nitko ne gleda.

Na Školskome portalu zabilježili smo i glas učitelja koji ne pristaju na obvezu snimanja i mrežnih sastanaka uživo. Iz razdoblja prošlogodišnjega prvoga zatvaranja škola, svjedočanstvo o nastavi na daljinu u Hrvatskoj možete pročitati ovdje.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Tamsin Jacobs, učenica srednje škole Highgate Wood School u četvrti Haringey u Londonu ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – The Times Educational Supplement – mrežna zajednica međuučiteljske potpore koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■