Svjedočio sam kako se zatamnjenim očima vraća iskra, pomogao sam učenicima pronaći razlog ostanka u trenutcima kada su željeli odustati – osvjedočeno govori dugogodišnji britanski učitelj o svojem nadahnjujućem putu u učionici koji, usprkos svim nepogodama, i dalje ne želi napustiti.

Prva inačica naslova današnjega članka glasila je ovako: Škole ostaju bez „starijih učitelja“ i nemaju načina zadržati ih. Naime, osim o dubokom, iskrenom učiteljskom iskustvu, koje vjerojatno nikoga tko radi u školi neće moći ostaviti ravnodušnim, članak ujedno upozorava na veliku sistemsku pogrešku od koje pati britansko školstvo i na koju već dugo nema odgovora. Prigovori obrazovnim vlastima i izostanak pravodobnih i učinkovitih reakcija vrlo su usporedivi s putanjom obrazovnih prilika i neprilika u našoj zemlji.

Kriza obrazovanja koju autor članka naziva kadrovskom krizom i krizom srednjih godina, sastoji se u ovome: U učionicama je sve manje stručnjaka, a osobito onih s dugogodišnjim iskustvom. Učitelji u dobi od 50. godine nadalje uvelike napuštaju rad u nastavi. Ili odlaze na ravnateljska mjesta, ili napuštaju škole, ili i obrazovanje općenito pronalazeći se u novim, bolje plaćenim poslovima i boljim uvjetima rada u drugim poljima.

U Hrvatskoj također postoji tendencija napuštanja struke, pojačana obrazovnim politikama nepoduzimanja (u svemu onome što vapi za promjenom), kao i cijelim nizom nedorečenih i nedovoljno promišljenih uputa, zahtjeva i preporuka uvedenih tijekom tzv. reformskih promjena Škole za život. Upravo je riječ o uputama i zahtjevima koje je britansko školstvo pretrpjelo prije otprilike dva desetljeća, odavna ih prepoznalo kao nešto neprovedivo ili i neučinkovito, napustilo ih, ali s čijim se posljedicama suočava i danas. I opadanje stručnosti i iskustva u učionici žive su posljedice takvih opterećujućih i promašenih reformskih promjena s početka tisućljeća u britanskom obrazovnom sustavu.

Hrvatsko tržište rada nije ni približno razvijeno kao ono na Otoku tako da mnogi, koji i imaju želju i potrebu otići, osjećaju da nemaju drugoga izbora nego ostati na poslu na kojem su se zatekli, ali za koji sve manje nalaze snage, volje i entuzijazma. Ovo posljednje, iako – često se čuje – proskribirano kao nepoželjno i zaostalo u vremenu (tà, komu je još do entuzijazma?) u takvu je zanimanju prijeko potrebno i nezamjenjivo ičim drugim.

A upravo i o tome govori članak učitelja i autora koji – kako izvješćuje – jest prešao 50., ali još uvijek ne kani napustiti svoje obrazovne rovove.

Riječ je o intimnom svjedočanstvu bogatom dubokim spoznajama. Vrijedi pročitati.

Članak Možda jesam stariji učitelj – ali nisam spreman otići učitelja i autora Davida Murraya upravo je objavljen na britanskome obrazovnom portalu TES.

Kada sam stjecao svoju postdiplomsku svjedodžbu u obrazovanju (PGCE – Postgraduate Certificate in Education – postdiplomski tečaj za stjecanje statusa učitelja; u UK nema značenje doktorskoga studija, kao u nekim drugim zemljama, nego je svrha tog jednogodišnjega ili dvogodišnjeg postdiplomskoga studija usavršavanje na postojećem stupnju stručne spreme za potrebe rada u obrazovanju, nap.) naš nam je voditelj empatično rekao da ne ostanemo samo u svojem razredu ili odsjeku.

Uputio nas je da napustimo zone komfora i dopustimo si skretanja s dobro uhodane trase od učionice do zbornice. Želio je da istražujemo, kružimo oko škole ili koledža u kojima smo se smjestili i otkrivamo ih u bogatstvu njihovih inačica. „Imajte kod sebe uvijek list papira“, govorio je. „Ako kod sebe imate list papira, možete ići kamo god poželite.“

Nikad nisam zaboravio taj savjet i tu izreku, iako sam zaboravio većinu onoga što sam učio tijekom stjecanja te svjedodžbe.

Dva i pol desetljeća u učionici pokazat će se upravo takvim.

Rad novih učitelja u vremenu pandemije jednak je pristupanju tečaju vožnje uslijed velike nagrade Formule 1

Zadnje zaključavanje društva upravo popušta i učitelji sa stečenim svjedodžbama za učiteljski posao vraćaju se u školsku zgradu. Vidim u našem kabinetu da izgledaju zabrinuto. Kakva je to čudna godina za njih – uče kako poučavati u situaciji koja pripada onim anomalijama koje se događaju jednom u stotinu godina i kao takva velik je izazov za svakoga učitelja.

Nitko od nas nije bio pripremljen za to – a zasigurno ne netko tko je tek stupio na otajstvene, tajnovite učionične putove. To je jednako pristupanju tečaju vožnje usred Velike nagrade Formule 1! U našoj zemlji nema u ponudi postdiplomskoga studija za stjecanje svjedodžbe u obrazovanju koje bi uključivalo modul pripreme za pandemiju.

Učiteljice i učitelji iznad pedesete godine života nestaju iz naših učionica

Poučavanje se suočava s određenom kadrovskom krizom i s određenom krizom srednjih godina. Pristupnika postdiplomskom studiju stjecanja učiteljske svjedodžbe tijekom godina sve je manje, a odlazaka iz struke sve je više. Istina, broj pristupnika tijekom zaključavanja društva narastao je, vjerojatno zahvaljujući činjenici što ljudi traže ili su prisiljeni tražiti mogućnost novoga posla. Međutim, za pet ili deset godina, koliko će njih koji su u ovim okolnostima pristupili, i dalje ostati poučavati?

Pa i tada kada određen broj novih ljudi ulazi u ovu profesiju, učiteljice i učitelji iznad 50-e godine života nestaju iz naših učionica. Mnogi od preostalih učitelja u dobi iznad 50 napustili su učionicu kako bi postali ravnatelji. Ljudi mogu nastojati zaustaviti krvarenje, ali svi poznajemo starije učitelje koji su – odlučili otići. Najjednostavnije rečeno, sve skupa, nakupilo im se. I većina nas iznad 50 razumijemo i zašto.

Još uvijek sam ovdje, ma kako umorno i prezasićeno se osjećao

Dođete u godine kada sudbinska patnja postane gnjavaža. Ono što čini taj gubitak na vrhu dobne ljestvice osobito zabrinjavajućim, nije samo gubitak iskustva i mudrosti u pojedinim školama i koledžima. To je gubitak u našem obrazovnom sustavu kao cjelini, to je sistemsko pitanje. Zbog toga mu treba i pristupiti sustavno.

Prosječna dob učitelja u Ujedinjenom Kraljevstvu pada, a britanska učiteljska radna snaga jedna je od najmlađih u svijetu. Prosječna dob učitelja sada je 39 godina. To znači da sam 12 godina stariji od prosjeka. Lijepo je u nečemu biti iznad prosjeka, zar ne? Imamo najmlađu prosječnu dob učitelja u Europi, i najmanji postotak onih u dobi iznad 50 godina. Dobra strana položaja staroga kolege u tome je što poučavam mlade ljude koji su bili učenici mojih bivših učenika. Ponosan sam na svoje bivše učenike koji su se vratili u učionice kako bi poučavali. Danas su bolji učitelji negoli sam ja bio. No, još uvijek sam ovdje, ma kako umorno i prezasićeno se osjećao.

I tako, sa svime time na umu, vraćam se onom savjetu koji sam dobio još prošloga stoljeća: pogledaj uokolo; spoznaj mjesto u njegovoj raznolikosti; s listom papira u svojoj ruci, možeš krenuti kamo god poželiš. Poučavanje je čudan način trošenja života. Dajete se kako bi se drugi mogli ispuniti. Mi smo poput srednjovjekovne slike pelikana koji je poučen hraniti svoje mlade dijelovima sebe. Učitelji s kojima radim fantastični su ljudi. Mogli bi raditi tisuće drugih poslova kada bi se na to odlučili. Mogli bi za život zarađivati kao njegovatelji i njegovateljice, filmski stvaraoci, pišući, pjevajući, glumeći, provjeravajući račune, tražeći naftu, pokrećući velike poslove, stvarajući računalne igre, trenirajući sportaše, vodeći pivnice (mnogo bi ih moglo voditi pivnice). Ali to ne čine. U učionici su svakoga radnoga dana.

Nema istine u onoj zamornoj, podloj staroj izreci da oni koji ne mogu raditi ništa drugo – poučavaju. To je laž. Roditelji, nastojeći ispuniti učiteljsku ulogu tijekom zaključavanja društva, iskusili su da poučavanje nije lako. Učitelj je žongler, nosi mnogo šešira, mađioničar. Učitelji koji su uz mene u rovovima divni su ljudi, s vještinama koje su daleko iznad onoga što većina uspijeva vidjeti. Mi smo ljudi-ledenjaci u struci-ledenjaku, veći dio onoga što napravimo, ostane okom nezabilježen.

Svjedočio sam kako se zatamnjenim očima vraća iskra

Tijekom desetljeća rada u nastavi doživio sam mnogo toga. Bio sam na udaru sređivanja računa tinejdžera znatno viših od mene koji su bili na putu presude za ozbiljna kaznena djela. Savjetovao sam mladiće kako se ponašati prema ženama koje su napravile ozbiljne pogreške. Poučavao sam učenike koji su živjeli pod lažnim imenima uslijed prisilnoga preseljenja radi vlastite sigurnosti. To je teška, užasavajuća prva linija života i bio sam ondje, nastojeći voditi, štiti i otvarati nove putove.

Imao sam učenice i učenike koji su digli ruku na sebe i morao sam se sabrati dok bih davao stisak ruke tugujućim majkama, bakama, braći i sestrama. Imao sam učenike i učenice koji su odlučili da ne mogu dalje. Radio sam na tome da im ponudim nešto što im je dovoljno vrijedno da požele nastaviti. Bilo je mnogo teških dana. Ali bilo je i onih dana koji donose neizmjerne prednosti. U ovome poslu bio sam uronjen u samu srž života, u svu njegovu sirovost i svu njegovu ružnu ljepotu i nadom ispunjenu krhkost.

Bilo je dana kada sam se osjećao kao junak iz Bladerunnera koji umire na kiši. Vidio sam kako se zatamnjenim očima vraća iskra kad bi razumijevanje probilo prepreku i izišlo na čist put. Pokazao sam učenicima kako napraviti stvari za koje su mislili da su izvan njihova dosega. Imao sam učenike koji su sa mnom podijelili priče o dalekim fantastičnim svjetovima koji su ih vratili u život. Imao sam učenice i učenike koji su mi dovoljno vjerovali da mi povjere svoje najdublje životne istine. Pomagao sam im pronaći njihov unutarnji glas. Upoznao sam roditelje koji su bili zabrinuti i koji su teško radili kako bi mogli uzdržavati i podupirati djecu koju vole. Našao sam se i usred obiteljskih sukoba. Neugodno i posramljujuće, ali upravo tako – s vremena na vrijeme. Pozvao bih roditelje u školu kako bih branio njihovo dijete kada bih uvidio da je roditelj postao srditiji nego što sam ikad pomislio da bi mogao biti. I, uz sve to na tome putu, bio sam plaćen čitati pjesništvo. Bio sam plaćen proučavati priče. Bio sam plaćen pomagati ljudima da napreduju u ovome svijetu. Vidio sam učenike kako se osmjehuju na dan objave rezultata na ispitima i rekao bih im isto ono što su i meni nekoć rekli: S listom papira u ruci, možeš ići kamo god poželiš.

Stoga, učitelji s obrazovnom svjedodžbom, koji očajnički nastoje pronaći svoje uporište u svijetu u kojem je netko izvukao tepih ispod njihovih nogu, pogledajte naokolo sada kada ste se vratili u školsku zgradu. I vi, iznad 50 koji osjećate kako vatre gasnu, nastojte obnoviti svoj plam. Dok naši učenici nose maske, iskoristimo prigodu i pogledajmo u njihove oči. To se pred vama oblikuje budućnost koju možete i sami oblikovati. Mi smo primalje, babice, znate…

Postoji trošak na račun našega životnoga stila, i naknada sada nije onakva kakva bi mogla biti, ali poučavanje uistinu nije loš način ulaganja energije. Pa i tada kada ste iznad pedeset.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ David Murray, profesor engleskoga jezika na koledžu u engleskom gradu Stoke-on-Trentu ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine, od 1997. dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■