Da bi odmor bio djelotvoran i od dobrobiti, mora biti pravodoban, vremenski zaštićen i nenarušen. Mora se znati kada počinje i kada završava, bez ikakvih izvanjskih „ulijetanja“ u njegov tijek. Rascjepkan i neizvjestan odmor, pri kojemu moraš ostati na raspolaganju, držati telefon uključen i u blizini kako ne bi propustio poziv ili pak završiti one izvještaje, dopuniti propušteno ili samo razgovarati s nekime s posla o poslu – nemojmo se zavaravati – nije odmor.

Odmor je svakomu potreban, i odraslima i djeci. Kultura odmora odraz je kulture rada. I obratno.

Premoreni ljudi ne mogu kvalitetno raditi

Moglo bi se ponešto pojednostavljeno, ali i istinito zaključiti: Tko se ne zna kvalitetno odmoriti, taj ne zna kvalitetno ni raditi. Može osoba raditi mnogo, pa i preko svake mjere, ali to ne znači da takvim trpljenjem i mučenjem uistinu postiže rezultate koje bi mogla postizati, pa i premašivati ih i dalje napredovati, kada bi taj rad istinski cijenila i kada bi bilasvjesna vlastite vrijednosti u njemu. Kada čovjek osvijesti svoju snagu i ulogu u poslu koji radi, kada cijeni sam čin kao i svoje sudjelovanje u tome činu, tada u njemu može i potpuno uživati.

Premorena osoba može neko vrijeme zanemarivati svoj umor ili zasićenost, ali ne može zauvijek.

Možda će zadržati predanost i posvećenost poslu koji obavlja određeno razdoblje, kao vlak koji se zahuktao i ne zaustavlja se odmah po nestanku energije koja ga pokreće, ali ako opterećenje potraje na dulje staze bez stanke i odmora, stradat će ili kvaliteta posla, ili zdravlje, a u pravilu oboje.

Da bi se istinski cijenio rad, istinski se mora cijeniti i odmor.                             

Kultura odmora često je narušena upravo u školama

Upravo kultura odmora, a samim time – zrcalno – i kultura kvalitetnoga i ugodnoga rada, zna uvelike biti narušena u školama. Kada je potrebno nešto dovršiti, nekomu pomoći, u nešto se dodatno upustiti i hitno riješiti, velik će broj učiteljica i učitelja bespogovorno ostati raditi koliko je god potrebno i pritom dati cijeloga sebe na raspolaganje. Štoviše, u pravilu će im biti i drago da su mogli pomoći.

Nema ništa loše u takvu altruizmu, naprotiv, to je onaj dobar dio svih nas. Loše nastaje tada kada se takvo što počinje sustavno izrabljivati, zloupotrebljavati, kada se manipulira čijom dobrotom ili dobrom voljom.

Zasigurno mnogima nije nepoznato da se na kraju određenoga nastavnoga razdoblja zaposlenicima daju upute (u pravilu usmene) o danima odmora koje znaju biti nejasne i višeznačne. Primivši ih, učitelji se moraju pitati jesu li na odmoru ili nisu, je li im nešto darovano pa na tome moraju biti vječno zahvalni ili jednostavno ostvaruju svoje redovito pravo, koje im pripada i po kojemu nikomu ništa nisu dužni, niti bi se trebali tako osjećati.

Odmor proveden u neizvjesnosti privid je odmora

Prakse pri kojima se zaposlenike drži u neizvjesnosti imaju li odmor ili nemaju morale bi potpuno nestati. Jer takvi odmori ne služe ničemu osim što stvaraju osjećaj nesigurnosti i uništavaju i te rijetke trenutke koji bi trebali služiti opuštanju i obnovi tijela i uma za iduće razdoblje. Neizvjestan odmor nije odmor, nego privid odmora. Karikatura, zapravo, nečega što je neophodno i neprocjenjivo.

Treba li dolaziti na dežurstva u škole i katkad bezidejno pa i besmisleno sjediti u zbornicama (jer kabineti i ne postoje, a učionice ionako nisu grijane, zimi; ili, ljeti, plamte na +50); ili smiju raditi od kuće. Ili ne moraju uopće raditi u te dane…? – Vezano uz rad od kuće, vrijeme pandemije takva je postupanja do neke mjere razriješilo; ali ne sustavno. Čitam, naime, kako postoje škole u kojima učitelji i u pandemijskim uvjetima dolaze na dežurstva u – tijekom zimskih razdoblja – negrijane školske prostore i ne znaju komu bi se na to požalilii obratili za pomoć te uglavnom ostaje na tome da sve to u tišini odtrpe. Problem je s tim odtrpljivanjima u tome što je njih lakše preživjeti, nego izbrisati tragove koje ostavljaju. I zato ne bi trebali postojati ni besmisleni poslovi, ni dežurstva reda radi. Nisu oni, uglavnom, fizički zahtjevni, no drugdje ostavljaju svoje duboke tragove.

Vrijeme odmora moralo bi biti redovito i neokrhnuto

Neprekidna poigravanja odlukamašto je potrebno, a što nije; što je nužno, a što sporedno; što je obvezno, a što izborno; kada počinje odmor, a kada završava; jesu li dani uistinu slobodni ili su to dani dežuranja uz telefon, a u današnjim uvjetima i uz javljanja na virtualnim platformama; iščekivanja obavijesti o sjednicama i stavljanje sjednica usred razdoblja predviđena za odmor (primjerice usred božićnih blagdana), raznorazna usavršavanja u danima namijenjenima odmoru, i drugo… – sve su to dokazi organizacijskoga nereda, a moguće i svojevrsnoga psihološkoga rata kojim loši, pogubljeni ili i nedobronamjerni upravitelji ravnaju svojim zaposlenicima.

Vrijeme odmora moralo bi biti visoko cijenjena zadanost. Definirana, zaštićena, poštivana, netaknuta. Provedena u miru, slobodi, bezbrižnosti, na vlastiti način, po svojim najosobnijim željama, s ljudima koji su nam prvi, u okružjima koja jedva čekamo.

Pa i u ovakvim vremenima kakva upravo živimo. Bitno je znati da je to vrijeme naše i da o njemu sami odlučujemo bez intervencija, upadica i narušavanja.

Jer, još jednom:

Tko ne poštuje vrijeme odmora, ne poštuje ni vrijeme rada. – Toliko jednostavno.

Neka su vam ugodni i ispunjeni dani odmora. Ma ako su i najkraći, neka su samo vaši.

■ Piše: Snježana Mostarkić ■