Osjećaji su bitan dio čovjekova života. Uzimajući u obzir cjelokupnost ljudskoga bića, ne bi bilo naodmet reći – i ključan. Oni su neizostavna sastavnica svih životnih razdoblja, a što je dijete bliže danu svojega rođenja, to je njegova osjećajna komponenta izraženija. Stoga i u dionicama odrastanja koje pripadaju ranom djetinjstvu, ali i primarnom i sekundarnom obrazovanju, osjećaji imaju iznimno veliko značenje i ulogu.

Toliko razloga da se zapitamo: Kakvo mjesto osjećaji i osjećajnost zauzimaju u obrazovnome sustavu?

Možda bi bilo dovoljno razjasniti njihovu ulogu sljedećom rečenicom: Svako učenje, kao i svako poučavanje, uključuje osjećaje. Teško je zamisliti da će itko išta, pa i nešto najmanje i najjednostavnije, istinski naučiti ako u tô učenje ne uključi i svoj pristanak, makar i nakon dugotrajnoga otpora. A i pristanak i otpor podrazumijevaju cijelu paletu osjećaja.

Doživljajna spoznaja prethodi logičkoj, a obratno nije nikada

Obrazovni sustavi vole svoju snagu odmjeravati u onim područjima znanja i vještina koja su jednoznačno mjerljiva, logički razvidna i izrazito racionalna. Zadatci postavljeni na takvim temeljima mogu se lako (ili barem lakše) ocjenjivati. Međutim, za dobar i dostojanstven život nije dovoljno ponositi se visoko razvijenim golim ratiom. Svaki život i uključuje, i prati – i osjećaje. Emocionalna inteligencija, prema dugom nizu mislitelja, pedagoga, psihologa i drugih istraživača i teoretičara, ključna je u razvitku potpune osobe. Talijanski filozof i estetičar Benedetto Croce svoje svevremensko djelo Estetika kao znanost o izrazu ili opća lingvistika temelji upravo na elementu doživljaja, intuitivne ili estetske spoznaje, izraza odnosno – na kraju krajeva – onome što bismo danas u bitnome nazvali i emocionalnom inteligencijom. Bez estetske odnosno doživljajne spoznaje, kaže u tom svojem djelu nad djelima, nikad ne može biti ni istinske, duboke i svijetle logičke spoznaje.

Estetska (doživljajna) spoznaja razvija se u ranome djetinjstvu, bitna je za cjelokupan razvitak  čovjeka i njegove daljnje spoznajne mogućnosti, i uvijek, ali baš uvijek prethodi racionalnoj, razumskoj, logičkoj spoznaji. Prema Croceu, svaki pojam uključuje izraz (doživljaj, spoznaju pojedinačnoga), dok obrnuto nije nikada.

Kako stojimo s osjećajima?

Prihvatimo li vrijednost doživljaja, umjetničke odnosno doživljajne spoznaje, smijemo se vratiti postavljenomu pitanju: Kako stojimo s osjećajima i osjećajnošću, doživljajima i doživljajnošću unutar suvremenih obrazovnih sustava?

I matematika, i fizika, i svaka tzv. egzaktna znanost čiji se proučavatelji (možda katkad i pretjerano suvereno) diče čistim i utvrdivim logičkim koracima mnogo je snažnija kada je udružena s istančanošću duha, intuitivnom osviještenošću odnosno osjećajnošću. Takva  spoznaja odlazi dalje, odnosno može otići toliko daleko da dospijeva onamo kamo do tada još nikada nije dospjela.

Bitni su i onda kada se snažno čini da osjećaji samo smetaju. Jer, to što ih uklanjamo, ne znači da ih doista nema.

U nekim drugim područjima života i izražavanja ljudskoga duha teško je napraviti ijedan vrijedan korak ako je on potpuno oslobođen osjećaja.

Trend umrtvljivanja i izostavljanja osjećaja

Kako se onda može dogoditi da u nastavi književnosti, koja je u svim sustavima čvrsto povezana s nastavom materinskoga jezika, dolazi do gotovo potpunoga izostavljanja osobnoga doživljaja i razgovora o tome doživljaju? Ta je pojava itekako vidljiva u nastavi hrvatskoga jezika i traje već neko, podulje (zapravo, predugo) vrijeme donoseći štetne i dugoročno razarajuće posljedice, i po nastavu jezika i književnosti, ali još više po učenike, mlade ljude koji su naučili (vjerujmo da jesu) prebrojiti slogove i odrediti vrstu stiha s obzirom na točnost toga brojenja, ali nisu naučili prepoznati osjećaje koje je neko djelo u njima pobudilo, ili pak one kojima su obuzeti likovi o kojima čitaju, teško im je imenovati osjećaj ako su ga donekle i zapazili, rijetko – na kraju krajeva – prepoznaju glagol ćutjeti kao i imenicu čuvstvo… (ili, da budemo izravni: nikad čuli… pa i u odraslijoj dobi).

Istodobno, razgovor o osjećajima, doživljavanje, usmjeravanje osjećaja i njihovo kvalitetno, vjerodostojno izražavanje kao i, u današnjem svijetu vrlo bitno, pronalaženje dobrobiti u njima, bez obzira na to bili oni pozitivni ili negativni, zastupljeni su ili rubno, ili (ponovno!) s izrazito razumskih, intelektualiziranih, opojmovljenih pozicija, a to je – prvo, contradictio in se; te drugo, nikako ne bismo smjeli nastavaljati tim tračnicama želimo li učenicima zaista pružiti mogućnost doživljavanja, proživljavanja, izražavanja, slućenja, propitivanja… te – u udaljenijem koraku – reflektiranja i opojmovljivanja onoga što su doživjeli. Tim redoslijedom. A svatko tko se u tome okušao, zna da se to ne događa na brzinu.

Iako je iz rečenoga već vidljivo, da ponovim još jednom: Razumska spoznaja u tim procesima nije zanemariva, ali daleko od toga da je dovoljna.

I da je, uostalom, moguća bez one prve, da se ponovno pozovemo na Crocea.

Nije riječ samo o hrvatskom jeziku i hrvatskim školama…

Očito nije riječ samo o nastavi književnosti u hrvatskim školama, već je trend umrtvljivanja s obzirom na osjećajnu i doživljajnu sastavnicu nastave širi, barem ako je suditi prema članku dvoje istraživača iz Engleske koji su proveli istraživanje na temu emocija u nastavi književnosti te došli do zanimljivih ali ujedno i uzbunjujućih spoznaja. Pripremajući tekst, mogla sam zapaziti da je mnogo onoga što bi se među njihovim zapažanjima smjelo prepoznati jednakovrijednim i za hrvatski obrazovni sustav.

O čemu je sve riječ, možete pročitati u članku u nastavku.

Tekst What’s missing from English literature at school – emotion objavljen je na novinskome portalu The Conversation.

Čitanje „lijepe književnosti“ emocionalno je iskustvo. Osjećaji – pa i tzv. negativni osjećaji u koji se primjerice uvrštava tuga – potiču na čitanje i pomažu nam uživati u čitanju. Istraživanje Nacionalne književne zaklade, dobrotvorne organizacije u Ujedinjenom Kraljevstvu, došlo je do podatka da otprilike 45 % djece i mladih svjedoči kako im čitanje omogućuje da se bolje osjećaju.

Osjećaji koji nas obuzimaju dok čitamo mogu nam pomoći izraziti suosjećanje, shvatiti da i drugi ljudi imaju vlastita razmišljanja i stavove te nas potaknuti na pomaganje drugima. Čuvstveno iskustvo čitanja obuhvaća oba aspekta dobrobiti: i individualni, i društveni.

Pa ipak, poveznica između čitanja i osjećaja uvelike nedostaje u čitanju kojemu mladi ljudi pristupaju tijekom nastave književnosti u Engleskoj.

Neosobni pristupi                      

Nastavni program (kurikul) engleske knjževnosti u okviru ispita državne mature dobiva mnoge kritke zbog suženoga izbora tekstova. Provjere pročitanosti podrazumijevaju učeničku usmjerenost na pamćenje podataka što znači velik odmak od čitalačkoga iskustva koje učenici moguće stječu izvan učionice.

Štoviše, ispitna pitanja iz engleske književnosti pretežito su kreirana na principu neosobnosti. Nedavni ispit državne mature uključivao je ovo pitanje: „Kako Prestley (John Boynton Prestley /1894. – 1984./, engleski dramatičar i pripovjedač, nap.) u djelu An Inspector Calls propituje ulogu društvenih klasa?“

Takva pitanja potiču učenike na obraćanje pozornosti na autorove namjere i stil bez uzimanja u obzir njihova osobnoga odnosa s tekstom i reakcija koje je tekst kod njih izazvao.

Kada profesori i učitelji pripremaju svoje učenike za taj tip ispitnih pitanja, u svojoj nastavi zanemaruju osjećaje, a to dovodi do toga da je nastava engleske književnosti izrazito različita od čitanja kojemu učenici pristupaju iz vlastitih potreba i radi vlastita zadovoljstva.

Nedavna promjena

Takav zaokret i udaljavanje od osjećaja u poučavanju i ocjenjivanju engleske književnosti nedavna je promjena. Newboltow izvještaj iz 1921. godine, ugledan obrazovni pregled nastave engleskoga jezika i književnosti u školama, govori o tome da osjećaji moraju biti u središtu čitanja književnosti.

Otprilike sedamdeset godina kasnije ispitna pitanja iz engleskoga još uvijek su pozivala na odgovore utemeljene na osjećajima. Primjerice, 1989. godine ispit državne mature A-razine uključivao je pitanje koje je tražilo od učenika da napišu „što im se osobito svidjelo u njima omiljenim Hardyjevim pjesmama“.

Što misle profesori i učitelji?

Aktualni pristup nastavi književnosti i načini ocjenjivanja koje tî pristupi obuhvaćaju u raskoraku su i s načinom na koji profesori i učitelji vide vrijednost osjećaja u poučavanju engleskoga jezika i književnosti. U našem nedavnom istraživanju obuhvatili smo 140 profesora i učitelja iz različitih dijelova Engleske kako bismo otkrili njihove poglede na mjesto osjećaja u nastavi književnosti. Pokazalo se da pridaju veliku vrijednost izražavanju učeničkih osjećaja.

Svjedoče kako je učenicima bitno ostvariti osobnu povezanost s knjigom. Istraživanje je pokazalo da osobna povezanost može čitateljima pomoći uključiti znanje stečeno čitanjem u šire životne perspektive i potrebe.

Učitelji su se običavali često služiti riječima „osjećati“ i „osjećaji“. Te su se riječi javljale u okviru obuhvatnijih komentara o povezivanju i osjećaju bliskosti kako s temom tako i s likovima u djelu koje se proučavalo. Pojedini učitelji koje smo uključili u istraživanje smatraju da ta povezanost s tekstom mora prethoditi svakoj analizi jezika, strukture i značenja.

Kako je jedan učitelj rekao:

„Najlakši način na koji mogu pridobiti djecu da pristupe jezičnoj analizi jest taj da ih potaknem na razmišljanje kakve je osjećaje djelo kod njih izazvalo i zatim kako je to ostvareno u jeziku.“

Učiteljima je također iznimno stalo promicati vrijednost raspravljanja u učionicama. Oni rasprave vide kao bitan način razvitka učenika kao čitatelja, što se postiže razgovorom te razmišljanjem o emocionalnim reakcijama drugih učenika. Učitelji su nam rekli da takav razgovor smatraju bitnim oruđem izgradnje poticajnoga razrednoga okružja. Pritom je od iznimnoga značenja i to da takav pristup učenicima otvara spoznaju o tome kako svaki književni tekst može dovesti do brojnih i često vrlo različitih tumačenja.

Još jedno učiteljsko svjedočenje:

„Ako učenici ne uspijevaju vlastite osjećaje izazvane tekstom pretočiti u riječi, ohrabrim ih da se pokušaju uživjeti u doživljaje drugih učenika i uzeti u obzir kakve su druge reakcije na tekst. Razgovaramo o rasponu doživljaja i razmišljamo zašto se i na koji način (ovisno o osobi, kontekstu i dr.) osjećaji i reakcije na tekst razlikuju.“

Ocjenjivanje priječi primjerenije pristupe nastavi književnosti

Dio profesora i učitelja smatra da trenutačan način ocjenjivanja ne dopušta osobno i emocionalno povezivanje s tekstom. Takvi su pogledi osobito izraženi kod onih koji učenike pripremaju za vanjsko ispitivanje.

Njihov je dojam da vrlo stroga narav ispitnih pitanja –  bez obzira na učiteljevu osobnu osvjedočenost u vrijednost poticanja  emocionalnih reakcija na tekstove – podrazumijeva da se moraju usredotočiti na poučavanje onoga što će biti obuhvaćeno ispitnim pitanjima.

Na gubitku su i učenici i nastava književnosti

Ako učenici proučavanje engleske književnosti ne nalaze poticajnim, to znači da neće imati volje nastaviti proučavati taj predmet izvan ili nakon ispita državne mature. Sve manje učenika upisuje nastavu A-razine. Ne samo što je to štetno za humanističke discipline generalno, nego takvo stanje loše utječe i na sâm nastavni predmet. Sve manje srednjoškolaca koji čitaju (englesku) književnost znači sve manje studenata koji će upisati studij materinskoga jezika i književnosti.

Čitanje u školama moralo bi biti povezano s osobnim čitateljskim praksama, a one su pak vođene osjećajima.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić  ■ autori engleskoga teksta: Marcello Giovanelli, viši predavač engleskoga jezika i književnosti na Sveučilištu Aston i Megan Mansworth, asistentica na katedri za engleski jezik i književnost istoga sveučilišta; izjava uz članak: autori nisu zaposlenici, niti u savjetničkoj ili vlasničkoj ulozi odnosno nemaju bilo kakvu novčanu dobit u tvrtkama i organizacijama koje bi mogle imati dobrobiti od objavljenoga članka i ne postoje ikakve druge relevantne poveznice izvan njegove obrazovne svrhe ■ tekst je mjestimice (iznimno) uređen i prilagođen u svrhu razumljivosti, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: The Conversation – neovisni novinski portal sa sjedištem u Londonu koji uređuju sveučilišni profesori i znanstvenici s ciljem izravnoga komuniciranja s javnosti ■ izvornik: theconversation.com  ■