Laura Webb, profesorica engleskoga jezika iz Ujedinjenoga Kraljevstva, piše zašto bi učiteljice i učitelji trebali naučiti biti „sebičniji“ i kakve bi dobrobiti to donijelo – svima.   

Članak Why teachers need to learn to be more „selfish“ objavljen je na obrazovnome portalu TES.

Koju biste značajku izdvojili kao zajedničku svim učiteljicama i učiteljima?

Suosjećajnost? Razumijevanje? Pravednost?

Možda.

No za mene, značajka koju vidim u svim učiteljima, objedinjuje i našu najveću snagu i našu najveću slabost, a zove se nesebičnost.

Nesebičnost je osobina vrijedna divljenja, no nedostatak sebičnosti je prokletstvo: zaboravljamo otići na objed u želji da pomognemo učeniku u razumijevanju njegove zadaće, ostajemo dugo na poslu kako bismo s kolegicama i kolegama porazgovarali o problemima koji su se pojavili, svojim kućama nosimo kutije bilježnica i radnih udžbenika koje treba pregledati i ispraviti tijekom večeri jer učenici očajnički žele saznati kakve su rezultate ostvarili u svojim radovima.

Sve te aktivnosti vjerojatno su poželjne, ali nisu održive.

Na kraju krajeva, kada razmišljamo o učiteljskoj dobrobiti, jedno od ključnih pitanja koje se postavlja odnosi se na radno opterećenje, nešto čemu uzrok često može biti nespremnost da se kaže ne i da se prepoznaju vlastite granice.

Znam o čemu govorim jer i sama sam izrazito sklona stvaranju prekomjernoga radnoga opterećenja i gubljenju ravnoteže za što nitko drugi osim mene nije odgovoran.

Svoju sam sklonost uočila tijekom rada na završnim ispitima, koje su ove godine kreirali i ocjenjivali srednjoškolski profesori. Ta mi je situacija poslužila kao katalizator da ozbiljno razmotrim svoje postupanje i pronađem načina kako se nositi s prevelikim radnim opterećenjem.

U tjednu u kojem sam se morala suočiti s nebrojenim vođenjem i usmjeravanjem i hrpama papirologije, odlučila sam da ću sve to proći potpuno sama.- Laura Webb

Naivno? – Potpuno.

Glupo? – Neizmjerno.

Posla je bilo preko glave. Osjećala sam da se utapam pa sam pretpostavljala da se i svi oko mene utapaju. Nitko mi nije mogao dobaciti pojas za spašavanje jer su se i oni također utapali u neispravljenim ispitima i popisima poslova koje treba obaviti.

Naravno, bila sam u zabludi. Proslijedila sam nekoliko ispita jednoj ispitavačici – profesorici koja ove godine nema učenike 11. godine.  Njezin odgovor? „Pošalji mi još ispita jer u ovome trenutku nemam što ispravljati.“ Došlo mi je da zaplačem.

Razgovarala sam s osobom nadležnom za moj rad te joj izrazila svoj strah da neću uspjeti napraviti sve u roku. „Što ti je potrebno? Jesu li rokovi u redu? Treba li ti ispomoć? Više vremena?“ Ponovno mi je došlo da proplačem.

U svojemu nagnuću da budemo nesebični, često zaboravljamo da su i drugi nesebični; da su više nego spremni pomoći kada i koliko mogu.

Stvar je u tome da i ja pomažem drugima – ostavljam svoj posao kako bih nekomu pomogla, a drugi ostavljaju svoj kako bi pomogli trećima, i svi se uključujemo u beskonačni krug međusobne potpore i pomoći.

Ako svatko nekomu pomaže da ostane plutati iznad vode, nitko se neće utopiti.

Međutim, katkad bismo svi trebali naučiti reći ne, zatražiti pomoć i uočiti kada nešto postaje teretom te je potrebna potpora. Ukratko, svi bismo trebali postati malo „sebičniji“.

Evo tri načina na koje bismo to mogli napraviti (a da pritom ne postanemo nemogući, naravno):

Osigurajte si malo vremena da razmislite

Prije negoli na nešto pristanete, a znate da je pred vama mnogo posla, zatražite malo vremena da o tome razmislite.

Svjesna sam da imamo poteškoća reći ne pa zato povremeno kažem: „Mogu li vam odgovoriti kada provjerim svoj raspored?“ Tako sam u mogućnosti udaljiti se iz razgovora i razmisliti kada bi bilo moguće da prionem novomu poslu i napravim ga kako treba.

Ljudi više vole dobro obavljen posao u realno određenome roku, negoli brzanje.

Pronađite stručnjake u svojoj okolini

Na svakome stupnju karijere trebali biste potražiti stručnjake kako biste s njima porazgovarali i čuli njihove savjete. Razmislite komu biste se mogli obratiti za potporu pri ocjenjivanju, tko može nešto brzo pogledati i dati vam savjet.

Uzmite u obzir nekoga s kim možete razgovarati o vremenu koje vam je na raspolaganju, kao i kada vam je potrebno više vremena – te, ono što je iznimno bitno, budite sigurni da je to osoba koja po tom pitanju može nešto i napraviti.

Također, razmislite komu se možete obratiti za pojedine, specifične oblike savjeta – znam točno komu ću se obratiti kada mi je potreban odgovor vezan uz pristupe ili praksu, a komu kada mi je potrebna dobrota i suosjećanje.

Zatražite pomoć

Konačno, i ključno, zatražite pomoć.

Prisjetite se kako spremno pomažete drugima kada god možete i kako brzo pristajete biti potpora kada vam se tko obrati.

Na temelju toga možete zaključiti da je u vašem okružju mnogo onih koji će isto učiniti za vas i kojima će biti drago da ste im se obratili.

I nije tu riječ o sebičnosti, nego o načinu da se sačuvamo od preopterećenosti te priznamo da ne možemo sve napraviti sami – jer naš posao traži zajedništvo i suradnju.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Laura Webb, voditeljica nastave engleskoga jezika u školi Churchdown School Academy koju pohađaju učenici u dobi od 11. do 18. godine (Churchdown, UK)■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, a od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■