Mnogo se toga nabralo u učiteljskome životu što teži k svojoj promjeni. Jer svijet se mijenja, automobili voze brže, internet je premrežio kuglu, plastika i najlon više nisu u modi kao sedamdesetih godina prošloga stoljeća; iako se i nadalje proizvode u velikim količinama, ipak su njihovi proizvođači ponešto suosjećajniji prema okolišu u koji ga isporučuju; jer moraju biti.

Ljudi žive brže iako se manje kreću; trpe posljedice zbog nedovoljne tjelesne aktivnosti više negoli ikad prije u prošlosti čovječanstva – kada je takvo što zapravo bilo nezamislivo, ali u prosjeku žive dulje negoli prije 50 ili 500 godina. Globalno gledajući, stanovnika na svijetu ima više nego ikada, ali se manje međusobno susreću i druže. Više im se toga u životu dogodi, ali manje toga stižu.

Ukratko, sve se mijenja. Ako i ne iz korijena, tada se mijenjaju pogledi na ono što je ostalo nepromijenjeno, a ima potrebe za promjenom.

S obzirom na sve te mijene koje su zahvatile svijet, i škole i školstva morali bi se makar mrvicu pomaknuti. 

I pomiču se. Ali ne svugdje jednako. Ima zemalja i društava u kojima se povremeno mijenjaju okviri i strategije, ali nekako zaglave prije negoli stupe u primjenu, ili se pak primjenjuju, ali se ništa bitno ne dogodi. U nekim se školama, uslijed različitih okolnosti, znatnije promjene nisu dogodile ni među namještajem. Ima klupa, stolaca, ploča pa i parketa koji poput svevremenskih mostova premošćuju desetljeća i povezuju dva stoljeća: stoljeće industrijskoga skoka i stoljeće (za sada) kibernetičkoga skoka. Jedan je urodio plastikom, drugi ekranima. I jedno i drugo ekološki je teško zbrinuti. O utjecaju na ljudsko zdravlje i dobrobit, još se raspravlja. Dostupniji smo više negoli ikad, i osamljeniji, katkad i usamljeniji, više negoli ikad.

Bez obzira na sve te površinske ili dubinske ukopanosti i poneki skok na ljestvici tehničkoga i tehnološkoga razvoja, učitelji ne odustaju. Na neki način i sami ukopani, ostaju na svojim mjestima, poput posljednjih vojnika na barikadama humanosti i vjere u budućnost čovječanstva. Kako nekoć, tako i danas, poučavaju budućnost društva, njegove najmlađe članove, iz dana u dan, tjedna u tjedan, godine u godine. U škole ulaze malena i plaha, zaigrana i sramežljiva, brbljiva i neukrotiva – djeca; izlaze odrasli mladi ljudi. Učitelji ih dočekuju i ispraćaju, cijele se lente mladih života ispisuju pred njihovim očima.

Mnoga djeca stasaju u ljude u koje nikada ne bi, da se u njihovu životu nije dogodio upravo taj susret s tom jednom učiteljicom ili tim jednim učiteljem.

Zato, ne sumnjajmo: Učitelji su nezamjenjivi, a njihov je posao velik k’o kuća, k’o Vodotoranj, k’o Velebit.

Povodom Svjetskoga dana učitelja današnji je tekst posvećen vrijednostima učiteljskoga posla koji je toliko lijep i toliko zahtjevan da ga – u svoj njegovoj veličini, ljepoti i izazovnosti – netko tko mu nikada nije ozbiljnije pristupio, i u mislima, i na djelu – ne može ni zamisliti.

Za učitelje od davnina slovi da su ključni dio društva. Poznata je Platonova misao: Ako Atena bude imala loše postolare, njezini će građani hodati bosi. Bude li imala loše učitelje, Atena će propasti.

Učitelji djecu upućuju prema njihovoj svrsi, osnažuju ih u svijetu u kojem živimo i potiču da pronađu najbolje u sebi i vode uspješan i sretan život. Djeca koja su danas djecom i učenicima, sutra su vođe, upravitelji, predvodnice, stvaratelji… učiteljice, slastičari, bankarice, perači prozora, njegovatelji, filmaši, glazbenice… očevi, majke, tete, prijatelji, suradnice, potpora, snaga, moć… sve su to današnja djeca za koju godinu i koje desteljeće.

Učitelji su (evo, baš čitam) kritična točka koja je polog da učenici budu spremni za svoju budućnost.

Zar uistinu – kritična točka? Po čemu su upravo učitelji ključni za tu budućnost?

Htjeli-ne htjeli mi to priznati, jesu.

Htjeli-ne htjeli oni to priznati, jesu.

Hajdemo prebrojiti razloge, ili barem one najistaknutije.

RAZLOZI ZAŠTO SU UČITELJI NEPROCJENJIVI

Ono što su naučila u najmlađoj, formativnoj dobi, djeca sa sobom nose do kraja života. Primjenjivat će to što su naučila, a ako je riječ o nečemu što im ne služi i ne donosi dobro, morat će se toga osloboditi, vjerojatno uz veliku muku i trud, jer ono preuzeto u mladoj dobi u čovjeku ostaje čvrsto i dugo, ili i zauvijek.

Svima je poznato da su današnji mladi ljudi zapravo sutrašnji vođe i predvodnici (nema drugih), a učitelji su osobe koje imaju pristup utjecati na te živote na začetku, u njihovim najosjetljivijim, oblikovnim godinama – bez obzira na to radi li se o učitelju u predškolskoj dobi (vrtićima i malim školama), učiteljima posebnih programa, trenerima različitih sportskih disciplina ili folklornih plesova.

Učitelji utječu – to je istina i nezaobilazna činjenica.

Njihova je uloga sudjelovati u formiranju vođâ, i vojnika, kraljeva i pjesnika; životâ iz budućnosti na način koji bi trebao biti od koristi društvu, kako bi stvorilo afirmativne, nadahnute i zdrave buduće naraštaje; i na lokalnoj, i na globalnoj razini.

Prevedno na jezik funkcioniranja svakidašnjice, učitelji imaju središnji posao na svijetu.

Učitelji su tî koji imaju prigodu utjecati na mlade živote, ujedno i mogućnost mijenjati živote. Ne samo one koje su neposredno dotaknuli, nego ukupnost života na ovome svijetu.

…

Ili… da ne pretjeramo…, imaju takvu ulogu i vozačice i vozači tramvaja, a – moguće još i više – vozačice i vozači školskoga autobusa; imaju i prodavači, policajci, glumice, spikeri i frizeri; očevi, majke, braća, sestre, rodbina i prijatelji. Svi, svi utječemo na mlade živote i na našu budućnost. Ne samo učitelji.

Ali i učitelji.

Duboko i do kraja života. Jednostavno, tako je postavljeno, u takvu okviru rade i djeluju; okviru koji se broji.

VELIKI UČITELJI IMAJU SPOSOBNOST MIJENJATI ŽIVOTE NABOLJE

Učitelji mogu biti potpora koja izostaje u svim ostalim dijelovima učenikova života. Mogu biti obrazac ponašanja i uzor, nadahnuće da se nastavi dalje i sanja još više.

Oni računaju na svoje učenike, prate ih u njihovim uspjesima i padovima, oni su ti koji zapažaju nadarenost učenika i ne odustaju od toga da se ona i ostvari u svojoj potpunosti, ili da barem krene na put svoje realizacije… da ne promakne, ne ostane nezapaženom, ne izblijedi ili ne utihne nikad prepoznata…

Od svih sudionika u učenikovu životu, učitelji su tî koji uvelike sudjeluju u oblikovanju mišljenja i ideja, o društvu, životu i osobnim ciljevima. Učitelji mogu pomaknuti učenikove granice i poduprijeti otkriveno stvaralaštvo.

Poučavanje je težak posao, ali ujedno i posao koji se često smatra većim od posla: jer pomiče granice samog postojanja, mijenja živote, donosi spoznaje, motivacije i ljubav prema životu.

Ako pomišljate postati učiteljem, postoje uistinu brojni razlozi zašto je to dobar izbor. Ako ne želite postati učiteljem, i nemojte. Nijedan razlog nije dovoljno dobar da biste se upustili u nešto toliko izazovno, a katkad veće i od onoga što uopće možete zamisliti – ako taj razlog već ne živi u vama.

Međutim, ne zaboravimo, učitelji su i ljudi, koji plaćaju račune, imaju svoje sklonosti i potrebe, imaju svoje male krugove, svoj osobni zadatak biti ono što jesu i izvan učionice. Nemojte ih promatrati samo kao heroje, ili kao kolutove za spašavanje na olujnome moru, iako su često i to; ali nisu samo to. Veliki su učitelji – gledajte taj oksimoron – jednostavni ljudi, s jednostavnim osobnim zahtjevima koje u pravilu ostavljaju na kraju svih moranja, i svih trebanja; jer stavljaju sve ono čemu se daju – ispred sebe. I to nije uvijek na njihovu dobrobit. Taj dio bi trebali promijeniti, ali taj dio im je najteže promijeniti; a i društvo im u pravilu ne pomaže. Nego naprotiv…

Učitelji, osobito dobri učitelji, u mnogim su društvima najpotplaćeniji dio društva, s obzirom na zadaće koje obavljaju; i najzanemareniji dio društva, s obzirom na to da će Atena propasti bez njih… i takva društva jednostavno nisu sretna društva, bez obzira na kojim meridijanama i paralelama obitavala; jer ne prepoznaju ni svoju sadašnjost, ni svoju budućnost. Ona se utapaju u bezglavosti; ono dobro u njihovu učiteljstvu često propada; jer nije prepoznato, nije njegovano, nema prostora ni za klijanje, a kamoli za cvat ili berbu plodova.

Takva bi društva Platonovu izreku o Ateni i njezinim učiteljima trebala staviti na jumbo-plakate, da barem s tih golemih panoa, upozorava one kojima to nije na umu, između reklame za sendviče, kvalitetnije bankarske usluge i zimske gume.

UČITELJI SU UZORI             

Učitelji su neupitni uzori za svoje učenice i učenike. Pa i tada kada su upitni; za učenike dugo, dugo nisu…

Činjenica da učenici tijekom školovanja dolaze u doticaj s mnogo različitih tipova učitelja znači da će vrlo vjerojatno, i to vjerojatnije hoće, negoli neće – doći u doticaj s učiteljem koji će ih dotaknuti, prepoznati, postati im svjetionik i nezaboravna osoba u životu. Barem jedan, a katkad i nekoliko njih.

Veza učitelj-učenik neprocjenjiva je za mnoge učenike, koji bez te veze nikad ne bi upoznali određeni oblik potpore i stabilnosti. Učitelji će ostati potpora svojim učenicima i tada kada se sve ostale opcije izjalove. Veliki učitelji uvijek imaju osjećaja za svoje učenike, suosjećaju s njima, razumiju ih bez ostatka i bez osude, ne upleću se i ne rovare po njihovim privatnim životima, ali su tu kao zaleđe i uzdanica, kao uputa prema pomoći ako je potrebna, a nerijetko i pomoć sama. Ne sažalijevaju učenike i ne podilaze im. Nego razumiju, prate i daju potporu. Prepoznaju i raduju se postignućima, obrazovnima, ali i svima drugima, koje njihovi učenici i učenice po putu ostvaruju.

Učitelji su uzori i putokazi da život uvijek ide dalje, da se smije pokušati iznova i da se i u tamnim noćima ipak može gledati prema zvijezdama. Makar ih morali i zamisliti.

UČITELJI SVJEDOČE O MOĆI OBRAZOVANJA   

Ili ne svjedoče.

Zahtjev učiteljskoga postojanja u društvu nije usmjeren samo prema tome da budu dobro (ili bolje) plaćeni, što često nisu, nego da u tim, učiteljskim redovima uistinu gori vatra znanja, stvaranja, rada, propitivanja… onoga bez čega je Atena propala kada se jednom ugasilo…

Učitelji svjedoče o znanju. Učenici vide njihova radosna ili zabrinuta lica, njihovu snagu ili slabost, njihovo nadahnuće ili umor. Učenici jako dobro prepoznaju istinu i laž, jasno im je kao dan, i najmanjemu ili najslabijemu među njima, je li njihova učiteljica sretna ili prepuna briga i opterećenja… i s obzirom na to, stvaraju svoja uvjerenja o tome isplati li se učiti, raditi, stvarati ili skrbiti za drugoga. Vrijedi li, ima li u tome imalo sreće.

Učitelji često nude svojim učenicima ono što nigdje drugdje ne bi saznali, ma kako moćno današnje virtualno umreživanje bilo. Učitelji im nude spoznaje o svijetu koji je postojao prije nekoliko tisuća godina, uče ih formulama i konstrukcijama koje su začete u svjetovima koji danas više ne postoje. Učitelji pojednostavljuju ono zamršeno, i vode od jednostavnoga prema složenostima i slojevitostima koje na početku netko ne može ni zamisliti, a kamoli zamisliti sebe da ovladava takvim znanjima ili umijećima.

Veliki učitelji ne odustaju ni od sebe, ni od svojih učenika. Oni prepoznaju kada treba zapeti, kada popustiti, kada usporiti, kada ubrzati. Učitelji vide i osjećaju svoje učenike; i njihovi učenici vide i osjećaju njih. To je gotovo nestvaran svijet sinergije koja se u svakidašnjici odraslih rijetko događa, a kada se dogodi, to se smatra gotovo čudom. Zato je odraslima često nezamislivo koliko sjajno i veličanstveno može biti kada se zatvore vrata učionice, kakva se sve čuda i vrijednosti ondje događaju.

PUT JE DUG         

Učitelji svojim učenicima osiguravaju vodstvo. Oni su sposobni u djetetu prepoznati ono što ono samo nije sposobno prepoznati u sebi; a često i nitko drugi to nije sposoban prepoznati u tome djetetu. U tome je nemjerljiva veličina i snaga učitelja. Učitelj prepoznaje darovitost, a i djetetovu slabost, ali ne kao nedostatak, nego kao daljnju mogućnost. On zna procijeniti kada zastati i kada krenuti te pruža mir da je i jedno i drugo jednako vrijedno kada je potrebno. Da nema zaostatka. Da je put dug.

Učitelj će omogućiti ostvarivanje učenikovih najboljih vještina te će ga poučiti i vrijednim životnim vještinama, kakve su primjerice komunikacijske vještine, suosjećanje, samopouzdanje, optimizam, organiziranost, razumijevanje, poštivanje dogovora, prepoznavanje vlastitih potreba i ciljeva, usklađivanje s drugima, usklađivanje sa sobom…

Učitelji su izvor inspiracije i motivacije. Nadahnjuju svoje učenike da ostvaruju dotad nikad viđeno, i potiču ih da nastave dalje, da slijede svoj obrazovni i životni put, da predahnu kada zatreba, ali da ne odustaju od sebe i svojega života u svim njegovim oblicima.

VRIJEME LETI, KORACI OSTAJU

Jedna je od najvećih osobina u učiteljskome poslu predanost. Učitelji slušaju svoje učenike istodobno ih poučavajući i vodeći. Oni spoznaju koji su obrazovni ciljevi potrebni njihovim učenicima i zatim ih vode prema tim ciljevima. Stvaraju prostor za napredak, ne jurcaju i ne paničare, znaju da svaki korak vrijedi, bez obzira na vrijeme. Vrijeme leti, koraci ostaju.

Oni to čine ne zato što moraju, nego zato što žele; to je dio njih i oni se toga ne odriču. Ne poučavaju za slavu i novac, ne žele uzeti ono što im ne pripada ili im upitno pripada, preko reda. Bitniji im je put, nego cilj. Jer je svaki korak toga puta ujedno i jedan manji ili veći cilj. Zato ne odustaju od toga da se drže načela, vrijednosti, da su dostojanstveni i odani postavljenim vrijednostima. Mogu pritom biti i zaigrani i šašavi, ali i dalje su dostojanstveni, jer ne odustaju od – vrijednosti.

Učitelji vjeruju u moć znanja i obrazovanja, vjeruju u ono što rade, ne dopuštaju da ih obuzme ciničnost i malodušnost; ali ni lažna ljeporječivost i uljepšavanje stvarnosti po svaku cijenu. Veliki učitelji ljudi su koji poznaju miris zemlje i miris kiše, ne bježe ni od čega, razumiju mnogo, žive bez maske, svjedoče ono što jesu, bez hinjenosti i bez skrivanja iza neke druge osobnosti. Znaju postaviti granice, čuvati svoje i tuđe dostojanstvo.

■ Nikoga ne ponizuju.

■ Ne rugaju se i ne ismijavaju.

■ Ne ogovaraju i ne podmeću.

■ Znaju se šaliti.

■ Vole se šaliti.

■ Znaju mjeru, nisu naporni.

■ Možeš ih slušati do preksutra.

■ Ne zlorabe moć i umijeće govora.

■ Ne odustaju.

■ Ne posustaju.

■ Ne znaju se zapravo naljutiti na svoje učenike.

■ Znaju se zapravo naljutiti na neku nepravdu.

■ Nisu uvredljivi.

■ Znaju ocijeniti, znaju procijeniti.

■ Znaju slušati.

■ Pravedni su.

■ Vide širu sliku.

■ Ne pretpostavljaju.

■ Ne brzaju sa zaključcima.

■ Usude se reći da su pogriješili.

■ Usude se reći da nešto moraju provjeriti.

■ Vole pitanja.

■ Vole postavljati pitanja, ali vole, kada je potrebno, i uputiti prema odgovoru.

■ Pokazat će ti kamo da gledaš, ali ne i što obvezno moraš vidjeti.

■ Velikim dijelom vječna su djeca, prepoznaju djecu u sebi i sebe u djetetu.

Učitelji nemaju granica, njihovo korijenje je duboko, ali krošnje se prostiru cijelim svijetom, stvarajući blage vjetriće u toplim noćima i veliku hladovinu u vrelom danu.

Učiteljske krošnje pjevaju pticama, i uspomenama na mnoge melodije koje su s tih čvrstih i razigranih grana poletjele na duge i osebujne, međusobno neusporedive letove.

■ NAPOMENA  ■ piše: Snježana MOSTARKIĆ ■ poticaj u tekstu: Why Teachers are Important in Society, Why Teachers Matter koji možete naći na ovoj poveznici ■