Škole i knjižnice me u ovo vrijeme godine svaki dan zovu da negdje za učenike održim okrugli stol, predavanje ili radionicu o tome zašto je čitanje fora…

Sve ih muči isti problem: djeca sve manje čitaju.

Ljudi sve manje čitaju.

Zašto?

Kažu ljudi da riba uvijek smrdi od glave. Obrazovni je sustav jedan od većih krivaca što nove generacije ne razvijaju ljubav prema čitanju. Bombardirani informacijama sa svih strana i iz svih vrsta atraktivnih medija, čitanje djeca danas ionako doživljavaju kao nešto izrazito statično i dosadno, a onda ih još tradicionalni sustav metodike književnosti u školi dotuče. Čast iznimnim učiteljima hrvatskoga jezika koji rade lavovski posao i zaljubljuju djecu u čitanje unatoč programskim i metodičkim arhaizmima kojima se moraju ravnati.

Riječ je, naime, o tome da je metodika književnosti pisana za STUDENTE književnosti (što je logično, jer su je pisali sveučilišni profesori metodike književnosti), a nije pisana za male buduće strastvene čitatelje, a pogotovu ne za mlade čitatelje digitalne generacije. Premisa od koje polazi tradicionalna metodika je: naučiti učenike razumjeti i interpretirati književno djelo. Logička je pogreška u tome što pretpostavlja da će onaj tko umije razumjeti i interpretirati književno djelo istovremeno i zavoljeti čitanje. Možda se neki učenici (zahvaljujući onim iznimnim i dragocjenim učiteljima) i zaljube, ali u većini će djece takvo čitanje stvoriti trajan otpor prema čitanju. Neće ih zaljubiti i uvijek će im ostati asocijativno povezano s mučnim pisanjem lektire prema zadanome obrascu. Zaljubljivanje nekoga u čitanje sasvim je drukčija priča.  Zaljubljivanje u čitanje počinje od toga da je čitanje intiman čin i da je čitanje osobni odabir, da su razlozi za čitanje unutarnji, naši, a ne izvana nametnuti.

 ZAŠTO, ZAPRAVO, ČITAMO?

■ Čitamo da bismo OTKRILI priču.  Ljudi su bića priča. Otkako smo prije 25 000 godina progovorili, neprestano jedni drugima pričamo priče. U svemu što primamo svojim osjetilima prepoznajemo i otkrivamo priče: čujemo ih, vidimo, njušimo, dodirujemo, otkrivamo ih u okusima, pokretima… Književna djela čitamo zbog priče u njima (a ne zbog lova na pjesničke slike i stilska izražajna sredstva, ni zbog karakterizacije likova…).

■ Čitamo da bismo SE UŽIVJELI u priču i ušli u njezin svijet. Priča nas zove da doživimo avanturu: putujući pričom putujemo sobom i svojim iskustvom, istražujemo svijet koji je pisac za nas stvorio, pa – da bismo razumjeli taj svijet u koji smo dovedeni – uspoređujemo  sa svjetovima koje nosimo u sebi i stvarnim svijetom u kojem živimo. Usputno, nehotično pritom iz priče učimo zapravo razmišljati o sebi i svemu što nas okružuje. Priča nam pomaže da osvijestimo i oblikujemo svoje misli i svoja iskustva i jasno ih izrazimo.

■ Čitamo da bismo RAZGOVARALI O priči: izrazili što smo u njoj našli, poslušali što su u njoj pronašli drugi, razmislili i otkrili je iz kuta koji nam je bio ostao skriven. Čitajući knjigu ulazimo u svijet njezina autora te u šarene i raznolike svjetove njezinih likova. Razgovarajući o knjizi ulazimo u svjetove drugih čitatelja, učimo gledati njihovim očima, doživljavati njihovim iskustvom i njihovim srcem, učimo procjenjivati… Da bi nam to uspjelo moramo ovladati nekim zajedničkim osnovnim alatima potrebnima za komuniciranje o književnom djelu: alatima pjesničke radionice. Ti nam alati pomažu da otkrijemo pomoću čega je pisac priču učinio neodoljivom i vrijednom čitanja. Istovremeno, poznavajući i koristeći te alate, lakše razumijemo druge kad pričaju o svom doživljaju priče i lakše s njima razgovaramo i odlučujemo koja je knjiga dobra i vrijedna čitanja, a koja nije.

■ Napokon, čitamo zato što od priča rastemo. One dotiču i njeguju naše dobre emocije, obogaćuju naše misli, naša iskustva i sposobnost izražavanja. Priče su, kao što je to jednom napisao Kafka, sjekire kojima razbijamo ledena mora u nama. One nas potiču da i sami pričamo, izrazimo sebe,  sanjamo i maštamo, smišljamo kreativna rješenja za probleme na koje nailazimo, gradimo svoje nove svjetove.

Eto, dugačak je post, ali razgrće zabludu o tome zašto zapravo čitamo. I to je razgrće iz kuta strastvenog zaljubljenika u čitanje s više od pola stoljeća dugim i raskošno bogatim iskustvom uživanja u čitanju… 

Piše: Dinka JURIČIĆ na svom blogu