Takvi trenuci su svakako kada i možemo birati skupinu izvannastavne aktivnosti koju ćemo voditi u školi.

Poneki od nas povremeno mijenjaju aktivnosti iz raznoraznih razloga, a poneki, kao ja, uhvate se nekog poziva u sebi i posvete se toj skupini. Kao osnovnoškolka i srednjoškolka voljela sam svašta pisukati, čitati beletristiku,  crtane i pisane romane i istinski sam uživala u tome.

Taj osjećaj ispunjenosti i unutarnjeg mira htjela sam potaknuti i u svojim učenicima koji su skloni maštanju i vole je podijeliti s papirom i nama drugima koji to čitamo.

S grupom započinjem obično krajem prvog polugodišta prvog razreda. Djeca tog uzrasta vole nešto napisati jer će učiteljica to staviti na razredni i školski pano.

U drugom razredu su još uvijek maleni i sretni što uspiju napisati rečenicu bez pogreške i neku malu priču koja se sviđa učiteljici.

U trećem razredu počinje pravi posao gdje ih usmjeravam na načine kako pisati, odabirati riječi, naglasiti ih rečeničnom interpunkcijom, složiti ih da se magično pretvore u lijepu priču ili pjesmicu. Tu se već ističu djeca kojoj je to kako se kaže „u krvi“ i koji počinju pisati kod kuće sami. Na početku su sramežljivi i bojažljivo donose svoje radove, a zatim vremenom su na njih ponosni i uživaju pišući. To je trenutak koji obožavam ! Pisanje  im je postalo gušt!

O čemu najčešće pišemo?

O svemu što nas okružuje i što je dio nas samih. Moramo priznati da ponekad u terminu skupine nam padaju svakakve inspiracije na pamet, ponekad se moramo držati i zadanog plana, a ponekad i baš nemamo neke inspiracije pa je pronalazimo u postojećim pričama i pjesmicama. Ono što je najvažnije, pisanje nikad ne smije biti teret i nešto što se mora. Tada čitamo ili gledamo nešto i za tren nekome klikne ideja koja se za čas rasplamsa.

Ja sama sam dugo ramišljala što sve staviti u ovaj članak i kako vam dočarati koliko mi je lijepo razvijati kod malih glava potrebu za pisanje.

Vjerujem da svaka učiteljica koja je izabrala literarnu ili neku sličnu grupu jako dobro zna kao se ti radovi čitaju sa smiješkom na licu, kao ja, kada sam pisala ovaj članak.

…………………

Štefica POZAIĆ, učiteljica | OŠ Antuna Branka Šimića