Jedan tweet koji je ovih dana „lajkalo“ 1500 ljudi ide ovako:

Jedan džin-tonik, molim.

Večeras je roditeljski sastanak!

Ah, da. Onda radije dupli.

Da, ne užasavaju se samo roditelji sastanka u učionici svoje djece, nego i nastavnici. Jer, svake se godine iznova nadmeću sa: sveznajućima (onima koji sve znaju bolje), cjenkarošima, tjeskobnima i ostalim tipovima roditelja koje su identificirali nastavnici i autor članka Stephan BORCHERS.

1)  DEMOKRATI

Roditelji demokrati su ljudi koji smatraju da su u potpunoj harmoniji sa svojim djetetom i samo su u ograničenom opsegu u mogućnosti donositi vlastite odluke. Odluke se moraju podudarati s djetetovim. Ovdje je riječ „mi“ vrlo važna: „Ne, Sara-Lena i mi smo zajedno sjeli i odlučili da Sara-Lena zasad ne bi trebala pisati zadaću“.

Kao nastavnik nisam nailazio često na takve razgovore, ali danas to nije rijetkost. Ako otac s ponosom kaže da „mi“ (on i njegov sin) mislimo da nastava zahtijeva više medija ili „mi“ smo u kući došli do zaključka da su zadaci preteški, kao iskusan učitelj znate da ste u manjini.

Dobar savjet skupo košta, na kraju možete samo proklinjati demokraciju samu po sebi. Roditelji demokrati misle dobro, primaju djecu za kormilo, ali ne primjećuju da djeca, kao rezultat toga, postavljaju red u kući, što je logično dovodi u potpuni kaos.

2)  ADHD-ovci

Kad je na roditeljskom sastanku tema uvijek popularni nedostatak pažnje i hiperaktivnost, ukratko ADHD, gospođa Müller skoči: „Nažalost, Nicoletta nije mogla napisati zadatak za sljedeći tjedan, na kraju krajeva ima ADHD, s certifikatom i svim dodacima”. Gospođa Schmidt nastavlja s litanijom: „I Ruben ima ADHD, s tim se nije igrati!“ To znači da bi učitelj možda trebao biti pažljiviji prema njima. To možda trebao bi biti i više od roditelja! Nažalost, sve više roditelja uskače na vlak ADHD-a iako je dijete možda zdravo, samo malo nervozno. Što bi se pod tim moglo kriti kad dijete u svoje slobodno vrijeme radije sjeda za playstation nego da jurca okolo u parku?

Gđi Müller i gđi Schmidt, čim su djeca vrckasta i ne mogu se koncentrirati, automatski imaju ADHD i jedino ih ritalin može vratiti u normalu.

3) EKSPERTI

„Znate, to su nove studije iz SAD-a koje pokazuju da gramatika i nije toliko važna.“ Kad se roditelji počnu zanimati za pedagogiju, to je općenito dobro. Nevolja je kad počnu drugima, učiteljima i roditeljima, ići na živce svojim novostečenim „stručnostima“, predstavljajući se kao spasitelji obrazovanja.

Roditelji eksperti, koji tobože sve čitaju, nemaju nikakav problem s tim da i srednjoškolske roditelje prave ludima: „Znate g. Krameru, niste baš didaktički i metodički u skladu s najnovijim standardima. Niste čitali djelo…“. I ostali roditelji mogu postati učenici tih „stručnjaka“: „Sabrina ide u deset na spavanje? Pa da. Kopirat ću vam jedan članak.“ Roditeljima ekspertima, koji su vječni studenti što se svaki dan lažno cjenkaju u ime roditeljstva, mora se svakodnevno biti savršen.

4) CJENKAROŠI

Gđa Huber: „Hansen je skroz loš učitelj. I totalno nepravedan prema našoj djeci“. Svi učitelji na svijetu imali su nekad posla s gđom Huber. Ona će prevrnuti svaki kamen da pomogne svojoj kćeri.

„Pogledajte, gđo Huber, što piše vaša kći iz povijesti.“

„To je super! Cijeli zadatak!“

„Ne, gđo Huber, nažalost nije. Ona je potpuno pogrešno shvatila zadatak. Trebala je analizirati, a ne sažeti!”

“Stvarno, gospodine Hansenu, analizirati ili sažimati, molim vas! Ona je zaista puno znala i teško je učila za taj zadatak, mora se to ponekad prepoznati i pohvaliti.“

Moguće. Ostaje činjenica da sve gđe Huber ovoga svijeta znaju jako iscrpiti.

5) LOVCI NA ODVJETNIKE

„ Ako ne povučete tu nepravednu ocjenu, nazvat ću svog odvjetnika.“ Tko god čuje tu rečenicu telefonski, mora sjesti. Prije bi se nastavnik nasmijao, ali ne više, jer mnogi roditelji misle ozbiljno, i to ne samo zbog loših ocjena. U sve se sumnja i u svemu su ugroženi. „Budući da ne možemo razumjeti rezultate svog sina, poduzet ćemo pravne korake.“

Nepotrebno je reći da se često sa svakim nastavnikom ni ne razgovara, a kad se argumentacija označi „subjektivnom“ i „punom predrasuda“, hvataju se za moto: „On ne voli našeg sina“.

Naravno, većina odvjetnika će se nasmijati kad vide da roditelji idu na barikade zbog školskih trica. Znaju dobro da vjerojatno neće dobiti zadovoljštinu na sudu. Ali, to roditelje ne sprječava da pokušavaju, bilo zbog prevelike skrbi ili želje da se osjećaju važnijima nego što jesu.

6) NADZORNICI (Tjeskobni)

Samo je po sebi razumljivo da Janina, slatka 16-godišnjakinja, ne sjeda na bicikl bez kacige. To je nedvojbeno uzorno ponašanje, ali nažalost Janina se ne vozi u školu biciklom. Ona se vozi autobusom. Sigurno je sigurno. Nadzornik ne ostavlja mjesta za pogrešne korake – čak ni za nastavnika njemačkog: „Dakle, ova kratka priča, od toga je Marlon dobio noćne more. Trebali biste kao učitelj pokazati više odgovornosti.“ Profesor se neće više usuditi obrađivati poznatog autora horora Wolfganga Borcherta. „Već tri školske vježbe osjeća Mona bol u zglobovima, trebalo bi se time malo pozabaviti, zar ne?“ Ne, mislim da ne.

7)  BRBLJAVCI

„Poštovani g. Borchersu, Justin nažalost nije mogao pohađati nastavu jučer. Imao je proljev, zaista, već treći put ovaj tjedan. Vjerojatno od infekcije.“ Tako piše jedna majka pismo isprike. Ona pripovijeda sve, ne samo nastavnicima, nego svakom na koga naiđe. Pretpostaviti je da se Justin loše nosi s takvim kršenjem privatnosti. Njegova majka potpuno ignorira privatnost svog sina, smatrajući da dijete ne posjeduje privatnost ili iz čistog neznanja ili pak smatra djetetovu privatnost liberalnom budalaštinom.

Činjenica da Justin ima 14 godina nije važna. Mnogi roditelji, bez pitanja, nepozvani, nenamjerno degradiraju svoje dijete do posramljenosti.

8) LAISSEZ-FAIR RODITELJI (Liberalni)

Kad roditelj napomene da djetetovi akademski rezultati i nisu tako sjajni, on će u pravilu o tome porazgovarati s djetetom i potražiti rješenje. Laissez-fair roditelji vide stvar puno opuštenije. „Pa da, Finn treba više vježbe, morao bi se odlučiti što će po tom pitanju učiniti. Nemamo nikakvih propisa.“ Učitelj kaže da Finn ima sedam godina i potrebna su mu jasna pravila i smjernice. Laissez-faire roditelji isključuju pravila, jer su im pravila i ograničenja odbojni. Smatraju da se Finn treba „normalno“ razvijati.

Postoje li u školi sankcije poput dobrog starog pritvora, dobit će nastavnik prigovor: „Što želite postići takvim ‘akcijama’? Pokušavate život jednog djeteta staviti u odijelo discipline? Je li djetetu potrebno teško djetinjstvo obilježeno trajnim pritiskom i kaznama?“ Sve što ima veze s pravilima i zabranama takvim roditeljima je znak zaostalog razmišljanja koje treba iskorijeniti. [ IZ STRANIH MEDIJA | spiegel.de ]