Prošle su godine od tada; od trenutka kada mi je nakon sata pristupio učenik, tih, pristojan, i pomalo plaho, ali istodobno i odlučno pružio list papira. Nevelik papir, na rubovima ponešto zgužvan, s povjerenjem ispružen prema meni dok slušam smiren, a opet pomalo i nesiguran glas: Profesorice, ja sam napisao nešto o Domovinskom ratu, jučer ste rekli da napišemo ako želimo… Pa ako želite pročitati…

Jesam, rekla sam! – uskliknem pomalo razočarano što ih na vrijeme nisam pitala jesu li što napisali pa da predaju, ako su nakanili, svoje radove. No zadatak ionako nije bio obvezan, pitat ću ih idući put iako bi bilo lijepo da sam pitala, iz poštovanja prema temi i prema učenicima… brzo mi je prolazilo mislima dok sam s osmijehom od Frana preuzimala njegov krhki lelujavi papir, koji mi nježno polaže u ruke kao da mi predaje kakvo, njemu neprocjenjivo, blago. Sjećam se toga trenutka čisto i zorno, kao da se dogodio prije tri sata, a ne prije trinaest godina. – Hvala ti što si se sâm sjetio, rado ću pročitati, naravno.

Fran se nasmiješio. Vidjela sam da su mu iza naočala zasjajile njegove duboke, zelenosmeđe oči, bio je sretan što mi je to predao, a i ja sam bila sretna što je to tako pristojno, smireno, a ujedno usredotočeno i smjelo učinio. Imala sam dobar osjećaj vezan uz taj rad, a bilo mi je i osobito drago što je učenik istinski želio da ga pročitam, inače mi se ne bi obratio sada, kada je sat zvonom već označen kao prošlost koju je mogao brzim koracima i napustiti, što su neki učenici već bili i učinili. Bio je to moj posljednji sat u dnevnom rasporedu, a i njima je bio posljednji toga dana. Požurili su na svoje autobuse i k svojim domovima, na ručak, ako ih čeka.

Dan me odmah po izlasku iz učionice odnio dalje i već sam u sljedećih nekoliko koraka zaboravila na cijeli događaj. Spremljen u fascikl, rad je strpljivo čekao na vrhu svih radova koji su se toga dana ondje našli. Nije imao razloga za strah, bio je tamo gdje je i trebao biti, iako kod učenika, mogu zamisliti, uvijek postoji zrnce dvojbe: Hoće li profesorica to pročitati? Hoće li joj se svidjeti? Vrijedi li to išta? Neće valjda zametnuti u onim svojim vječnim hrpama papira, dokumenata i bilježaka…

Uskoro će se pokazati da je rad onamo i pripadao, na vrh, iako mi na čitanje ni u primisli nije bio predan s namjerom da ,,bude na vrhu“ i ,,bude najbolji“. O kakvu natjecanju ili nadmetanju u tome postupku nije bilo ni riječi, i zato je toliko i vrijedilo.

,,Zavjet šutnje“                                         

Bila je to 2007. godina, mjesec studeni. Generali su još uvijek bili u Haagu. Nitko to nije izgovarao, ali osjećala sam da tema Domovinskoga rata nije ,,natraženiji izbor“, zapravo, pratio me jak dojam da su se svi prešućeno klonili tih događaja i motiva, da su se godine obrane Hrvatske potiskivale iz razgovora, a i nastavnim sadržajima u predmetima kojima su bile zahvaćene, predviđene su za sâm konac osmoga razreda, često dotaknute jedva, ,,na brzinu“, na kraju krajeva svih snaga i realnih mogućnosti.

Ne želim pisati koji su dnevnopolitički događaji pratili taj moj doživljaj, jer to uistinu nije predviđena tema ovoga mojega zapisa, niti sam dnevnoj politici ikad dopuštala da uđe u učionicu, međutim da sam bila u pravu glede stanovitoga ,,zavjeta šutnje“ koji se posvuda provlačio iako nikad službeno proglašen, potvrdila sam u trenutku kada sam sedmašima najavila da ćemo razgovarati o Vukovaru i o Domovinskome ratu.

Jedva su dočekali, iz te su djece pitanja i priče izlazile kao bujica koja je provalila dugo i čvrsto zabrvljenu branu. Jedan mi je učenik doslovce rekao: Profesorice, s nama nitko ne govori o tome. Pa zašto?

Priča iz Hrvatske

Obradili smo kratku priču Mire Gavrana Rat u Hrvatskoj, koja je zapravo ulomak iz većega djela, romana Kako smo lomili noge. Govori o tročlanoj obitelji kod koje privremeno borave djed i baka koji se upravo kane vratiti u svoje selo. Subota je ujutro, dan je počeo, kako kaže dječak-pripovjedač, izvrsno. Tata i djed čitaju novine, on je sebi namijenio nekoliko stripova koje je posudio od prijatelja Rikija, a mama i baka piju kavu razgovarajući o zimnici.

Odjednom je netko snažno zakucao na vrata, ocu je uručena plava kuverta i sve se u trenu promijenilo.

U njihov je dom ušao – rat.

Mama i baka u suzama su odgovarale tatu da ide u gardu, a djed je šutio.

Kad je mama vidjela da nema šanse odgovoriti tatu, izvukla je svoj posljednji adut iz rukava, ženski adut: počela je plakati.

Plakala je mama sve jače i jače, a kroz suze je govorila da je tata ne voli. Da bi dokazao da nije tako, tata je mamu nježno privijao uza se i ljubio je po čelu i licu.

Baka Marija je stala na maminu stranu pa je i ona počela odgovarati tatu od odlaska u rat. Djed je pak šutio, što je značilo da misli isto kao tata.

Nakon nekog vremena tata je odlučnim glasom okončao tu mučnu scenu.

– Ljudi moji, saslušajte me, meni se ne ide u rat, ali ne želim biti dezerter. Ja sam odluku donio, i ne mislim je mijenjati. Molim vas, nemojte mi otežavati, nego mi pomozite da se do sutra ujutro spremim i ponesem sve što mi može pomoći.

Uslijedilo je spremanje stvari koje bi tati, a od sutra i hrvatskom branitelju, mogle dobro doći: toplih čarapa, donjeg rublja s dugim nogavicama; djed je otišao kupiti bateriju, tranzistor i jedan multipraktični nožić, da ima čime otvarati konzerve. Uslijedio je i niz savjeta, da čuva bubrege, nosi suhe čarape, pazi na nagazne mine, da ne srlja biti junak… Ručak je kasnio, ali ga nitko nije ni taknuo. Uzeli su tek pokoju žlicu, toliko da ne propadne.

Drugo jutro tata se javio na zborno mjesto i zatim je smjesta poslan na ratište, na Kupu. Odande im se dvaput javio. Drugi put sasvim kratko:

– Sutra idem u Vinkovce. Mislim da te otamo više neću noći nazvati telefonom. Pozdravi sve doma, moram prekinuti razgovor, ovo nam je jedina linija. Bok, ljubavi!

Mama se nakon toga razgovora pred svima rasplakala jer je tih dana u Vinkovcima bilo jako opasno, a za Vukovar se očekivalo da bi mogao svakog dana pasti, što se uskoro i dogodilo.

Ulomak završava nagađanjima dječakove majke, djeda i bake o tome gdje je njihov sin i muž i kako mu je, zašto se ne javlja, kad će se ponovno moći javiti…, a dječak zaključuje:

A ja sam sve više shvaćao da život bez tate i nije pravi život.

Tako završava ulomak odnosno priča o kojoj smo razgovarali.

(Ne)prekinute veze: Od boli gubitka jedina je veća bol neizvjesnosti

Zaustavili smo se na prekinutoj vezi i što ona zapravo znači.

Sami su nudili odgovore – znači da obitelj svojega oca, sina i muža više ne može čuti; znači da ne znaju što se s njim dalje dogodilo; znači da ne znaju kako je, ni kada će se ponovno čuti ili vidjeti.

Je li ta veza ikada ponovno uspostavljena? – pitam ih.

Kažu da ne znaju… možda je uspostavljena. Možda je opet nazvao. A možda i … nije.

Je li ta prekinuta veza još i danas, 2007. godine, prekinuta za neke ljude? Za koga je ta veza još uvijek prekinuta? – pitala sam ja, a i pitali su i neki od njih.

Prekinuta je s onima koji su dali život. Iako, oni su uvijek s nama… ali ipak je prekinuta. Možda i nije, ili jest… za nekoga je prekinuta, za drugoga nikada nije… – govore nadopunjujući se, premišljajući i predomišljajući… suočeni s pitanjima s kojima svakodnevno i nisu osobito često suočeni, osim ponekoga, iznimno.

Prekinuta je i s onima za kojima njihovi bližnji još uvijek tragaju.

Tako su govorila djeca nad tekstom koji je čitankom u kojoj je objavljen predviđen za 6. razred, ali nama je odlično bio došao i u sedmom.

Danas, 18. studenoga 2020. na službenim stranicama Vlade Republike Hrvatske stoje ovi podatci:

… još je uvijek nepoznata sudbina 1 468 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 401 smrtno stradale osobe, što ukupno čini 1 869 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata.

Još uvijek je 1 869 prekinutih veza na telefonu s kojeg se već 29 godina nitko ne javlja. Mnogi od onih koji su čekali taj najdraži mogući poziv, već su se i sami pridružili nikada dočekanim pozivateljima u nekim boljim svjetovima.

Od boli gubitka, jedina veća može biti bol neizvjesnosti. A tu bol ljudi u našoj domovini žive već tri desetljeća… i to su ta djeca, moji učenici, sami spoznali u jednoj priči i njezinoj prekinutoj vezi, nisam im spominjala brojke, niti sam ih navodila na odgovore. Sami su znali i sve razumjeli, „nezainteresirani“ trinaestogodišnjaci i trinaestogodišnjakinje.

…

Takav je bio taj naš razgovor o ratu, o domovini, o istini. Kroz jednostavnu kratku priču dolazili smo do najdubljih spoznaja i najsnažnijh osjećaja. Nitko nije ostao ravnodušan, niti prošao netaknut, iako cilj ni u kojem trenutku nije bio da itko bude na silu ičim dotaknut. Nismo sijali očaj, ali nismo se bojali ni suočiti s patnjom tih trenutaka, i svega što je ona značila u jednom naizgled možda kratkom, a već u nekom novom času neizmjernom ljudskom životu. Nisam ih nagovarala da nešto razumiju, baš nimalo ucjenjivala vlastitim emocijama (na to osobito pazim da mi se i nehotice ne omakne), niti nešto osobito objašnjavala.

Razgovarali smo, to je sve. Oni su govorili više od mene, ne samo meni, nego i jedni drugima, a na određen način i samim likovima iz romana, odnosno svim stvarnim junacima i svim nedužnim žrtvama koje su položene u taj naš trenutak i naš život, u 2007. godini, u kojemu smo dovoljno blagoslovljeni da nam se otvara mogućnost otvorenoga i zdravoga razgovora u toploj i svijetloj učionici o čemu god poželimo, pa i o Domovinskom ratu i njegovu značenju za naš život i našu domovinu, za nas i za taj sadašnji trenutak.

Domaća zadaća

Na kraju, nisam im željela nametnuti ikakvu zadaću. Ali nisam ih željela ostaviti ni bez mogućnosti da dodatno izraze ono što nisu stigli na nastavi. Ili nisu mogli. Ili nisu smjeli.

Rekoh, ako netko želi nešto napisati, neka napiše. Naslov je prema vašem izboru, kao i forma. Potpuna sloboda u izboru. Predajte mi na papiru, možete sutra, ili kada stignete.  

Neki su već tada kimali glavom da hoće.

Tako smo završili sat na obljetnicu stradanja Vukovara, 18. studenoga 2007.

— — —

Kada sam u predvečerje idućega dana,  u onaj sat kada sve pomalo utihne i utiša, napokon otvorila fascikl, dočekao me bijeli papir ispisan Franovim rukopisom. Namiješila sam se jer sam, nošena dnevnim obvezama i događajima, još jednom potpuno zaboravila na taj rad, a sada je on stajao preda mnom, u nekakvoj neobjašnjivoj lakoći svojega postojanja, gotovo radostan, svjež i potpuno na raspolaganju da ga napokon počnem čitati; i  opet me podsjetio na trenutak kada je Fran pristupio mojemu stolu, na kraju sata, nakon zvona,  što nije bilo posve tipično za njega.

Fran je u svoj tadašnji razred stigao kasnije od ostalih učenika, moglo bi se reći nedavno. Nisam potpuno sigurna, ali rekla bih na početku 6. razreda, znači godinu prije tih dana o kojima pišem, i još uvijek se na neki način ,,uklapao“ u svoju okolinu. Bio je i ponešto drugačiji od svih učenika u tome odjelu (iako, jasno je svakom tko radi s djecom, svi su učenici uvijek drugačiji), i to gotovo po svemu. Taj su razredni odjel činila djeca-putnici, iz okolnih sela, i bili su dosta zaigrani, međusobno povezani, zbog prometne odsječenosti stalno upućeni jedni na druge, odrastali su zajedno od prvih dana, imali su slične interese, sličan humor, bliske svjetove, a Fran je stigao iz Zagreba, ako sam dovoljno precizno bila upoznata s okolnostima njegova dolaska, i imao je drukčije poglede na neke stvari, kao i način na koji se šalio, imao je određenu zrelost i u ponašanju i u riječima, ali i blagost i duboko razumijevanje stvari na koje njegovi vršnjaci ili ne pomišljaju, ili reagiraju na prvu, pa i podsmijehom, osudom, ili i ruganjem – odnosno svime onime čime i odrasli na prvu znaju reagirati, osobito kada je nešto izvan dohvata njihova razumijevanja. Mogu zamisliti da mu nije bilo posve jednostavno uklopiti se i povezati s drugim učenicima, a osobito ne u svim situacijama.

Rukopis teksta koji je te večeri ležao preda mnom u svakome detalju podsjećao me na Frana: bio je blag, pomalo izdužen, i vrlo lijep, slova jednostavna, ukošena i povezana, pisana s lakoćom, ali na mjestima i laganim nemirom. Kao i rukopis, i tinta je bila svijetla, nenametljiva, a cijeli papir nestvarno eteričan. Imala sam i dalje jak osjećaj da bi se u njemu moglo kriti nešto osobito, iako jednostavan, kakav je bio, daleko od toga da je težio ikakvoj pretencioznosti ili samodopadnosti.

I dobro sam procijenila.

Rad je bio i vrlo jednostavno naslovljen: Domovinski rat.

U redu, pomislila sam. Idemo vidjeti što kaže…

Franova vukovarska priča                       

Domovinski rat

Prošlo je gotovo sedamnaest godina od početka tog čudnog rata, rata kojemu se ne zna točan početak ni točan završetak. Hrvatski narod kaže oslobodilački, istočni „bratski“ narod kaže „odcepljenje“, Europa kaže građanski, a taj rat bio je naš: krvav, okrutan, divljački… Borili su se naši očevi, starija braća i prvi susjedi. Goloruki civili srljali su na vojarne, dečki u trapericama i tenisicama zaustavljali su tenkove. Bila je jednom Trpinjska cesta, bio je jednom natpis „Osijek nikada neće biti Osek“, bila je jednom Srpska krajina. Tamo je bio i moj tata, dozapovjednik civilne zaštite, dragovoljac za Vukovar.

Rođen sam ratne 1993. godine i imao sam kolijevku u podrumu mamine kuće na Rebaru tik uz bolnicu Rebro. Kažu da su me najviše veselili zvukovi  helikoptera i sirene sanitarnih vozila. Dugo sam se igrao vičući: ,,Brm…brm!“ i ,,Uaaaa!“.

Mog tate više nema. Otkazalo je srce koje je kucalo za Hrvatsku kao što je otkazalo srce mog djeda negdje daleko u Americi. Moj tata nikad nije vidio svog oca, pamtio ga je po paketima koji su stizali nekim čudnim putovima. Pamtio ga po neprestanim pozivima u Ameriku, a putovnica niotkud. Bio sam sretniji, živio sam sa svojim ocem trinaest godina. Pamtim svog oca kao nervoznog, dugokosog dvometraša koji se družio s vrlo čudnim  prijateljima. Nekima su nedostajali prsti, stričeku Miri cijela ruka, a Hrvoju i ruka i noga. Dolazili su nam u posjet, a predsoblje je bilo puno proteza. Svi dragi kao moj tata i svi jako nervozni. „PTSP“, kaže mama i zaključa vrata. Mi djeca, morali smo spavati u drugoj kući. Nikada se nismo smjeli potužiti na tatu. Mama to nikada nije dopuštala. Rijetko kad je govorio o ratu. Nije želio da sestra i ja znamo što se događalo. Volio nas je strašno. Ponekad pomislim da je imao strpljenja samo za nas. Mamu je obožavao i jedino je nju slušao. Stalno nas je okupljao oko sebe i čuvao kao da smo bebe. Sad tek shvaćam kako je tata  bio divan čovjek.

Ostalo mi je sjećanje na prekrasne zajedno provedene trenutke, spomenica, zakrpa sa znakom čina i slika čovjeka kojemu na članskoj iskaznici piše: „Dragovoljac se odazvao srcu i savjesti.“

Fran je završio školu i već niz godina vrijedno radi sâm zarađujući svoj kruh i, potpuno samostalno, gradi svoj život koji i nije jednostavan, a još manje da mu je pružen na pladnju. Nedavno se oženio i na putu je da postane i otac. Kako mogu potvrditi u našim kontaktima i Franovim povremenim objavama, izrastao je u istu osobu kakvu sam i tada vidjela u njemu: dobronamjernu i otvorenu, suosjećajnu, slobodnu, usmjerenu na život, neopterećenu, optimističnu, ali i realnu, koja se od života ne skriva u bajke i iluzije iako ih ima na umu, kao „ljepšu opciju“.

Kada smo se prije koju godinu susreli na jednoj društvenoj mreži odnosno kada je stigao njegov poziv na prijateljstvo, odmah sam znala o kome je riječ i otada smo u povremenom kontaktu. Jednom sam mu u razgovoru spomenula njegov tekst, ali nije ga se mogao sjetiti. Jučer sam mu se javila i izložila svoju nakanu da njegov Domovinski rat objavimo na Školskome portalu.

Nakon što je ponovno pročitao ono što je napisao kao trinaestogodišnjak, dobila sam poruku: „Hvala Vam što ste sačuvali tekst sve ove godine. Slobodno objavite tekst i potpišete me punim imenom i prezimenom: Fran Krešimir Mulle. P. S. Samo mi molim Vas pošaljite mjesto gdje ćete objaviti, da mogu pogledati. Hvala. Zovite ako što zatreba dodatno.“

Otkad je nastao pa cijeli niz godina, sve do mojega nedavnoga odlaska iz nastave, tekst sam svake godine čitala sa svojim učenicima na obljetnicu stradanja grada Vukovara. Zamijenio je u mojoj obljetničkoj nastavi spomenuti Rat u Hrvatskoj Mire Gavarana, a vjerujem da bi se ugledni i proslavljeni književnik suglasio s takvim izborom jer je i sam duge godine pružao potporu mladim književnicima i stvarateljima u časopisu Plima.

Učiteljski je posao najljepši posao na svijetu jer je na samom izvoru, u neposrednu doticaju sa stotinama priča koje samo život zna tako snažno i istančano napisati. U dječjoj su duši sve te priče svedene uvijek i isključivo na jedno – na ljubav kojoj nema kraja.

U čast i vječan spomen na sve hrvatske branitelje i sve očeve i majke koji su voljeli svoju djecu i svoj dom kao život sâm, jer drukčije nisu ni znali ni mogli.

18. studenoga 2020.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autor učeničkoga rada: Fran Krešimir Mulle, 2007. godine – učenik 7. razreda ■ naslovna fotografija i slike na fotografiji: Andrea Petrlik Huseinović, akademska slikarica ■