… da bih mogla okititi tri sela.  Misliš da si odgovorna, odrasla osoba koja ne radi gluposti, a onda isprazniš svoj bankovni račun na nešto što ti uopće ne treba… Zašto si to činimo?

Konzumerska kultura temelji se na opsjednutosti srećom. Bit ćeš sretan ako promijeniš boju zidova, ugradiš plastične nokte, dobiješ povišicu, dobiješ peticu, pobijediš na državnom natjecanju iz matematike… Nameće ti nakaradnu logiku: moraš IMATI kako bi bio sretan… imati love, ljepote, znanja, uspjeha… svejedno,  a ako NEMAŠ, onda ni ne zaslužuješ biti sretan jer s tobom nešto nije u redu. I eto ti osjećaja krivnje: nisi gladna, ni bolesna, ni zlostavljana, ni nezaposlena, ni izbjeglica… imaš sve što ti treba… pa izvoli onda pozitivno misliti, pred zrcalom si ponavljati afirmacije i biti sretna! Na žalost, ne ide to baš tako. Ima trenutaka kad se, unatoč svemu što imaš, kupaš u samosažaljenju. Pere te depra. Razmišljaš samo o onomu što NEMAŠ… i tako postaješ – kupac.

Emily ESFAHANI SMITH, učenica Martina SELIGMANA, oca pozitivne psihologije, u nedavnom je, predivnom TED govoru opisala rezultate svoga petogodišnjeg istraživanja o tome što nas čini uistinu sretnima. Uistinu sretnima čini nas ispunjen život, a njegovi su temelji pripadanje, svrha, uzvišenost, pripovijedanje.

• Svakako pogledajte taj nadahnjujući govor OVDJE. Možete uključiti titlove na hrvatskom.

Smisao života dolazi od osjećaja pripadnosti, osjećaja da služimo nekom cilju većem od sebe i truda da svaki dan nadrastemo jučerašnjeg sebe postajući snažniji i bolji. Bez toga lako potonemo. Svi. I mi odrasli. I djeca. A iz samosažaljenja i depre zapravo je izlaz vrlo jednostavan: prestani misliti o sebi i učini nešto dobro, nesebično i veliko – za druge.  Sreća ne dolazi s IMATI, sreća dolazi s DAVATI. Pravo je doba godine da i s djecom razgovaramo o toj temi, zar ne?

Vraćam se na svoju nekontroliranu jučerašnju kupovinu. Bila sam u trgovini nakon slobodnog dana, a PRIJE svog sinoćnjeg predavanja u jednoj zagrebačkoj školi. Da sam u kupovinu išla NAKON predavanja, ništa ne bih kupila, ne bih osjećaj praznine u sebi pokušavala zatrpati stvarima.

Moja predavanja i susreti s učiteljima u školi baš su ona četiri temelja ispunjenoga života o kojima govori Emily Esfahani Smit: osjećam pripadanje, osjećam svrhu, veseli me što mogu darovati, dijeliti i širiti dobre ideje i dobre vibre. Nakon svakog predavanja izlazim iznutra bogatija, bolja osoba, zahvalna, ispunjena dobrom energijom i sjajem očiju onih s kojima sam se družila. Ukratko, nakon svakog predavanja  osjećam se KAO UČITELJICA! Neprocjenjiv osjećaj.

Piše: Dinka JURIČIĆ