■ PONEDJELJAK, 6. travnja 2020. ■ Za vikend smo posadili vrt. Da pišem romansiranu biografiju sada bih napisala da je to bilo ranom zorom, uz pjesmu i u znoju lica našega, nakon čega su veseli kopači zapjevali Još Horvatska nij propala zadovoljni jer su zaorali svoju brazdu. Rodnu grudu.

No, ovo je samo moj dnevnik iz izolacije pa ću odmjereno reći da je vrt i ove godine posađen uz podosta povuci, potegni, čupaj, sadi, vadi… Kao i prethodnih trinaest godina otkako živimo na selu. Ove godine malo smo napredovali, pa imamo i mali plastenik.

Opet ne zbog situacije – kupili smo ga još lani, ali je tek sad došao na red. Kažu djeca da uz tu nadogradnju sada imamo vrt 2.0.

Oni naravno nisu zainteresirani za plodove zemlje i to im ne uzimam za zlo, ali pomoći moraju u granicama izdržljivosti. Isto tako neću se uzbuđivati ako dio posađenog odluči zauvijek ostati ispod zemlje. Neće biti prvi put. Jedne godine na opće iznenađenje uoči Uskrsa niknuo nam je luk.

Ja sam tome pristupila kao nadnaravnoj senzaciji, no ispostavilo se da je to onaj jesenski koji je nekim čudom sada niknuo. Najpametniji savjet u vezi s vrtom koji sam ikada čula, a čula sam ih zbilja jako mnogo jer dosta njih teško povezuje vrt i motiku uz moj lik i djelo – bio je onaj moje ujne: „Posadi luk, to svima uspije!”

Posljednjih godina gospodarenje vrtom preuzela je glava obitelji. I na prikriveno ili otvoreno zgražanje dijela susjedske javnosti, dosta se dobro snalazi. Kada uletim po salatu ili peršinov list, povremeno poželim objasniti da u školi najviše posla imam baš prije  kraja školske godine, da će mi ove godine razredne novine baš dobro ispasti, ali imam još mnogo posla oko toga… ali odustanem.

Ne živi čovjek radi sela. Ni žena, također.

Jedno vrijeme djeca su odbijala jesti salatu iz našeg vrta i htjeli onu iz trgovine. Ja sam, kao što pjeva Gabi Novak, pristala na sve bijele laži… I uporno servirala domaću. Pa su odustali od kupovne. Pametniji popušta.

U petak smo poslijepodne Sara i ja otišle u jednu žensku nabavku u Samobor. To nam je bilo lakše od objašnjavanja razlike između preparativne i dekorativne kozmetike, eteričnih i biljnih ulja, organskih i hladnoprešanih…

Samoborski Trg kralja Tomislava sablasno prazan. Zahvalna za sve kave popijene tamo, sve kremšnite kojima smo slavili koncerte i diplome, jeli ih prije ili nakon nastave, vikendom ili tek tako… u glavi sam revidirala popis ljudi s kojima ću ići na kavu kada sve prođe. Nabavka je završila vrlo dobro i na kraju smo ju začinile kupnjom nekoliko sadnica cvijeća u plasteniku.

• 

• 

• 

• 

Kao što bi rekla Coco Chanel: „Prava sreća je jeftina. Ako za nju trebate platiti visoku cijenu, znači da je riječ o prijevari.”

■  Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■