Bila jednom jedna učiteljica. Marljivo je radila i pridržavala se epidemioloških mjera. Tomu je učila i svoje učenike. Posebno su zavoljeli izlaske na svježi zrak pa su tijekom studenoga i prosinca, kada više nisu mogli biti na školskom igralištu, satove tjelesne i zdravstvene kulture provodili šetajući ulicama grada.

Išli su od ulice do ulice i obišli kućne pragove gotovo cijelog razreda. Bake, mame, tate, braća, sestre – mahali su im s prozora ako bi ih zatekli doma, a jednom zgodom dobili su i svježe pečene kiflice koje je ispekla jedna draga baka.

S propisane udaljenosti, naravno.

Reda mora biti.

Dočekali su tako i snijeg i te su mu se godine veselili kao nikada prije. Sasvim prigodno sjurili su se do trga i uživali u grudanju.

A, imala je ta učiteljica i muža.

On je, pak, imao posao, a posao je nalagao da ide na put. Na putu je radio i susretao brojne ljude s kojima je morao raditi.

I vratio se kući – zaražen.

I tu ova bajka postaje pripovijetka jer likovi postaju stvarni.

On je stvarno pozitivan, a ona stvarno u samoizolaciji.

Naravno da sam ja naivno vjerovala da ćemo sretno i veselo raditi i živjeti do polugodišta, sa svim mjerama kojih se, doduše, postajalo sve teže i teže pridržavati, ali smo i s njima izlazili na kraj.

Ali, kao što je napisao Ernest Hemingway: „Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Europe je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni – tebi zvoni!“

Pa je i nama korona pozvonila na vrata.

Teško mi je reći jesmo li ju dočekali spremni. Prvih dvadesetak minuta hodala sam kao profesor Baltazar ne znajući hoću li prije organizirati nabavku hrane, raspored spavanja, školu, kuću, djecu…

Bilo je tu i kukanja zbog samoizolacije, nabrajala sam što sad sve ne mogu.

Sve dok mi moj najstariji, uskoro 19-godišnji sin, nije rekao: „S obzirom na godine – ja sam taj koji bi trebao kukati zbog zabrane izlazaka!“

Pa sam prestala kukati. Naglas. Samo sam tu i tamo, sebi u bradu.

Novi radni tjedan donio je nov način rada – u devet ujutro razredni sastanak, u deset Škola na Trećem, nakon toga postavljanje zadataka i materijala na razrednu stranicu.

Za čas smo ušli u stare, uhodane cipele.

Zapažam velik napredak u samostalnosti i organiziranosti svojih učenika. To je nama naša borba dala.

• 

• 

• 

• 

Svi su otvorili svoje službene adrese, spajaju se na videosastanke, dolaze na vrijeme, umiveni i počešljani kao ružice, šalju mi e-poštu ako im nešto nije jasno, skidaju zadatke s razredne stranice, pišu, uče, prate i svi se naravno veselimo da će ovo trajati kratko i što se ubrzo vidimo uživo kada ćemo nastaviti ondje gdje smo stali.

Dan prije prvog videosastanka s razredom htjela sam isprobati neke opcije i pozvala na Zoom svoje dvoje mlađe djece. Oni, također naviknuti na online nastavu svih vrsta i oblika, strpljivo su i poslušno sudjelovali.

Samo mi je u jednom trenutku mlađi sin napisao u chat: „Profesorice, uključite mikrofon!“

■   piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■