■  Srijeda, 6. svibnja 2020. ■ Dan dvadesetpeti. ■Učiteljice, nisam mogao naći svoje papuče, pa sam uzeo ove od bake – Janko se jednom zgodom ispričavao što je umjesto školskih u školu donio papuče koje inače ostavlja kod bake.

– Nema problema, samo nisam znala da tvoja baka ima tako malu nogu – rekla sam mu. Smijali smo se, kao i uvijek.

Svaki dan kada školsko zvono zazvoni za kraj zadnjeg sata – ispred škole već čeka mnogo sijedih glava. Nisu sve sijede, ima različitih boja i frizura. Većina ipak pripada bakama i djedovima. Oni su ti koji drže nekoliko ćoškovakuća u mnogim obiteljima. Tako da mi u školi, htjeli-ne htjeli, s vremenom upoznamo i bake i djedove svojih učenika i oni su dio naših razgovora, priča, a u čitankama se i danas može naći ona divna pjesma Ratka Zvrka „Moja baka“ koja počinje stihovima:

Ako sretneš moju baku

Na ulici il’ sokaku

Ti joj priđi srca laka

Kao da je tvoja baka…

Jedne godine htjela sam s učenicima napraviti iznenađenje za Majčin dan. Kupila sam platnene vrećice i nabavila šarene krpice, igle i konce. Bilo je jako bitno da mama ne sazna za taj pothvat.

„Mi ćemo njima sašiti torbe, ja ću kupiti sve iste, a svatko od vas izrezat će mamine inicijale i zašit ćemo ih na torbe. Bit će to jedinstvene torbe!“

Za ideju sam ih za čas zapalila. Realizacija?

Ah, to je krenulo malo teže. Te godine u razredu je volontirala studentica, zvala sam jednu prijateljicu vještu u šivanju u pomoć, no nas tri i 26 učenika, svaki s iglom, i koncem koji u tu iglu uvesti ne zna – nismo imale nikakve šanse.

– Znam! Možemo zvati moju baku! Ona zna šivati – rekao je jedan dječak.

– I moja! I moja! – vikali su mnogi. Naravno da sam prihvatila taj prijedlog.

Tri bake su došle, zasukale rukave, uvele konac u igle i reda u šivanje. Pokloni su bili napravljeni s voljom i na vrijeme.

Djeca su uživala i bila jako, jako ponosna na svoje bake. Nekim bakama toliko se svidjelo u školi da su se preporučile za nove suradnje. Velika je ljubav između djece i njihovih baka i djedova.

Oni su ti koji za čas dođu po dijete kada u školi iznenada dobije temperaturu, a mama i tata rade. Jednom je jedan djed došao baš usred mog objašnjavanja kako ne može to tako nikako i traljavo i sporo i da se tablica množenja naučiti mora. Pa je mudra glava vidjela koliko je sati i zamolio za kratko obraćanje. Ispričao im je kako je njemu bilo u školi detaljno opisujući sve one davno napuštene metode zvane drvena pedagogija.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Jednom je jedan dječak dojurio u naš razred. Htio je posuditi opremu za tjelesni od mlađeg brata jer je svoju zaboravio, a učiteljica će se ljutiti. Dok smo mi petljali i tražili opremu, a ja mu usput objašnjavala da se može jednostavno ispričati i da čovjek svašta zaboravi, pa i kratke hlače, dojurila je baka s hlačicama i majicom. Tko je njoj i kada to dojavio – ja zbilja ne znam.

Potičem djecu da u bakama i djedovima pronađu bitne izvore informacija kada nešto istražuju.

Norveška poslovica kaže da nije sva mudrost u jednoj glavi. I nije. Jednom zgodom išli smo na izložbu scenskih lutaka čija je autorica Janina baka, cijelom gradu poznata kao vrsna odgojiteljica i dramska pedagoginja. Anja je imala pitanje za nju: „Moj tata kaže da ste vi njemu bili teta u vrtiću!“

Ja sam pomislia: „Nema šanse da se žena sjeti. To je bilo prije najmanje 40 godina.” „Kako se prezivaš?“ pitala je baka. Kad je Anja odgovorila, gospođa je samo rekla: „Tvoj je tata Hrvoje? Ima i brata Gorana? Naravno da se sjećam!“

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■