Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – buduće učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA
Crno-bijeli svijet
objavljeno: 8. svibnja 2017.

Naravno, nisam navela stvarna imena niti pisala o primjerima iz sadašnje generacije koju učim. Međutim, možda će se neki prepoznati.

  • IVAN KOJI JE VOLIO SJEDITI ISPOD STOLA

Ivan je prvi dan nastave prvog razreda proveo sjedeći u maminu krilu. Ništa neobično. Budući da je to za njega bila nova sredina i da je upoznao nove prijatelje, razumljivo je da mu je trebao osjećaj sigurnosti. Drugog je dana mama stajala pred vratima učionice (cijelo vrijeme), a Ivan je često tražio dopuštenje za odlazak na zahod. I za to sam imala razumijevanja, iako za mamu ispred vrata i ne toliko, jer su to bili prvi dani nastave. Međutim, to se nastavilo tjednima. Mamu sam odmah upitala radi li negdje. Odgovorila je da radi, ali se radi Ivanove prilagodbe mijenjala za smjene i radi poslijepodne. Bilo mi je zanimljivo to što Ivan ne može bez nje dok je u školi, a poslijepodne je, dok mama radi, sam u stanu. Poslije su zaposlenici centra za socijalnu skrb ustanovili da je bio zaključan u ormaru dok je majka radila. Vrlo sam brzo shvatila zašto ona sjedi ispred vrata. Ivan je patio od motoričkog nemira koji tada nije znao smiriti. Šetao bi, trčao, štipkao druge, u jednom bi me trenutku grlio, a odmah potom udarao. Uopće nije bio svjestan svojih postupaka. Dogodilo se da je jednom dječaku gurnuo olovku u kut oka. Zahvaljujući tome što smo kolege i ja brzo reagirali, danas taj mladić nema oštećen vid. Ivan nije razumio što je učinio. Ustanovila sam da može funkcionirati u razredu i razred s njim samo ako je „prikovan” za mene. Pitala sam ga koje bi mjesto za učenje odabrao. Rekao je da želi biti ispod stola, i to ne svojega, nego ispod mojeg stola. Koliko god suludo to zvučalo, nakon iskrena razgovora s njim odlučila sam da vrijedi pokušati. Tijekom razgovora nježno sam ga držala za obje ruke kako bi usmjerio pozornost na mene i ono što govorim. Ivan je od tog dana postao drukčiji. Mogao je biti koncentriran otprilike 20 minuta. Sve što je čuo dok je bio miran pod stolom znao je ponoviti bez pogreške, znao je koji je predmet u tijeku itd.

Iako je sve to bilo dobro za Ivana, nije se svidjelo njegovoj majci. Vrlo brzo počela je pisati dugačka pisma stručnoj službi škole (tada nije bilo Facebooka). Kad je ni to nije zadovoljilo, odvela je dijete psihologu te izjavila da ono ima traume zbog mene i stola. Ivan je, suprotno maminu uvjerenju, rekao da vrijeme koje provede ispod stola shvaća kao vrijeme prihvaćanja, da sam i ja vrlo često ispod stola s njim i da on voli biti tamo. Mamu ništa od toga nije usrećilo, pa je u trećem razredu Ivana upisala u drugu školu.

Ivan je danas odrastao čovjek i radi kao konobar u jednom velikom trgovačkom centru. Nedavno sam ga srela. Ispričao mi je da je priča s majkom neslavno završila, da je u sedmom razredu smješten u dom i da je imao grozno djetinjstvo i odrastanje. Međutim, rekao mi je da se s toplinom sjeća onih trenutaka ispod stola i osjećaja da pripada razredu i da ga razumijem te da mu je to jedna od rijetkih svijetlih točaka odrastanja.

  • TATA KOJI JE MIROTVORAC, A DIJETE U MASNICAMA

Nazovimo dječaka iz sljedeće priče Siniša. Siniša je bio garavo dijete velikih zelenih očiju. Bio je Rom, ali to u našoj zajednici nije bio nikakav problem jer smo bili multinacionalan razred (vrijeme Domovinskog rata) i svi smo se međusobno podržavali. Siniša je bio dobar kao kruh – otvoren, srdačan, pristojan. Međutim, vrlo ga je često sputavala sredina iz koje je dolazio, odnosno njegovo podrijetlo. Bio je najbolji učenik među svojom braćom. Na individualne razgovore dolazio je njegov otac. Uvijek je bio nasmiješen i govorio da puno nade polaže u Sinišu. Naime, njemu je odlučio prepustiti obiteljsko „kormilo” (to su običaji njihove zajednice). Siniša je u trećem razredu naglo počeo gubiti zanimanje za školu. Odjednom više nije bio zaigran dječak koji obožava nogomet, počeo je nositi široke majice i izbjegavati nastavu tjelesne i zdravstvene kulture. Pokušala sam doprijeti do njega, razgovarati s njim, ali on bi najčešće rekao da nema vremena, da je škola glupa i da je želi što prije napustiti. Na razrednom natjecanju u igri graničara učenici su molili da igra Siniša jer je jako dobro lovio loptu i bio spretan. Siniša je odbio. Otišli smo zajedno u svlačionicu gdje sam mu pokušala prenijeti momčadski, natjecateljski duh. On je skinuo bijelu majicu i upitao me: „Kako?” Leđa su mu bila prošarana masnicama. Skamenila sam se. Bez obzira na to što su me svi htjeli zaštititi od neugodnosti, odlučila sam prijaviti nasilje u obitelji. Cijeli je sustav zakazao. Dvaput su u školu došli policijski službenici radi uzimanja moje izjave. Došli su u vrijeme nastave. Učenici su mislili da sam nešto skrivila. Cijeli proces do prvog odlaska na sud potrajao je tri godine.

Siniša je tijekom tih triju godina dobio još nebrojene masnice, naučio se nositi s ocem i na sudu je, kad je već bio učenik šestog razreda, izjavio da se ne sjeća što se tada dogodilo te da ja pretjerujem s prijavom. Nakon te izjave Siniša je napustio školu. O njemu sam nedavno čitala u crnoj kronici jednih dnevnih novina. Obračunao se s ocem zlostavljačem. Siniša je još uvijek dječak o kojem razmišljam. Držim da se u životu trebamo boriti za ono što mislimo da je ispravno. Nažalost, ja sam se uzaludno borila za Sinišu.

  • MISLAV – KLIZAČ RAZREDA

Kada je upisivala Mislava u prvi razred, njegova je majka rekla da je on dijete s izmjerenim najvećim stupnjem inteligencije te da od školskog sustava očekuje da poštujemo genijalca.

No on se ni po čemu nije razlikovao od većine učenika u razredu – ni verbalno, ni u kombinatorici, ni u izražavanju, ni u tjelesnim aktivnostima. Čekala sam tijekom cijele školske godine u prvom razredu da zablista. Mama je dolazila svakih 14 dana na individualne razgovore, i to uvijek pet minuta prije završetka informacija. Teatralno bi ulazila s dubokim uzdahom i odmah počela govoriti. Uvijek je govorila o sebi – o tome koliko se žrtvuje i radi, koliko Mislava vozi na različite aktivnosti (dijete je bilo uključeno u pet aktivnosti), koliko se educira ne bi li otkrila kojom će se znanošću baviti Mislav, koliko je grupa na Facebooku osnovala da nađe istomišljenike. Te su me informacije iscrpljivale jer su znale trajati i sat vremena (informacije uobičajeno traju 45 minuta), a ja bih se osjećala kao da sam psiholog na nekoj privatnoj besplatnoj seansi. Sva moja upozorenja da je vrijeme isteklo, da i ja imam privatnih obveza, ona bi prečula.

Kad se to ponovilo nekoliko puta, odlučila sam da ću jednostavno nakon 20 minuta njezine žalopojke ustati i otići. Mislav je i dalje bio osrednji učenik, imao je većinom vrlo dobre ocjene, a želje njegove majke nikad nisu bile veće. Tada je na društvenim mrežama počelo blaćenje mojeg imena, rada i svega što sam postigla. Mislav je tada počeo u razredu iskušavati moje granice. Kretao bi se učionicom kližući se po parketu, gađao loptom druge u glavu, ulazio u ženske zahode itd. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s Mislavom, on bi rekao: „Tužit ću te mami, pa ćeš ostati bez posla.” Sve bi to bilo dječje pretjerivanje da Mislavova mama (nakon neuspjeha na društvenim mrežama) nije pisala pisma ravnatelju. Pisala je da nisam poticala dijete, da mu nisam dala glavnu ulogu u predstavi, da njegov rad nisam poslala na natjecanje itd. Nakon trećeg pisma bila sam pozvana na razgovor s ravnateljem i Mislavovom majkom. Majka je došla s papirom na kojem je bilo napisano mnoštvo laži koje je skupila na različite načine. U razgovoru mi nije dopustila da se obranim od njezinih riječi, a najveći joj je „biser” bio da sve to radim njezinu sinu jer nisam dovoljno obrazovana, pa ne prepoznajem darovito dijete.

S obzirom na to da ravnatelj, a ni stručna služba nisu smatrali da me trebaju braniti, pod pritiskom sam odlučila biti onakva kakvu oni žele. Sljedeće sam godine poslala Mislava na sva natjecanja, u predstavi je bio glavni lik. Također je recitirao na završnoj priredbi, pa su roditelji u šoku gledali učenika koji jedva sriče, a pokušava izrecitirati pjesmicu.

Danas je Mislav crtač oznaka na cesti, sprejem crta prometne oznake na asfaltu. Kad me jednom sreo, molio me da mu oprostim. Doslovce se slomio, ispričao u svoje i majčino ime. Majka je poslije svoje ambicije preusmjerila na njegovu mlađu sestru koja je još uvijek u školskim klupama pa mama i dalje „šefuje”. Mislav je zbunjen, ne poznaje samog sebe, svjestan je svega, ali ne može izići iz začaranoga kruga.

Da ne bih na bilo koji način odgovarala za ove priče, napominjem da su one isključivo plod moje mašte.

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/4bsvetanedelja/home  | UHURN Zvono

……………..

Rođena je i školovana u Zagrebu, studij za učitelje završila je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Svih je godina (točnije 23) bila zaposlena u zagrebačkoj Osnovnoj školi Augusta Šenoe. Mentorica je na metodičkim vježbama za studente UFZG-a. Trenerica je i e-mentorica mnogim učiteljima u području korištenja IKT-a u nastavi. Sudjelovala je kao „kritički prijatelj” u izradi Nacionalnoga kurikuluma. Promovirana je u učiteljicu mentoricu.

Objavljuje stručne radove i članke, izlaže na međunarodnim i državnim stručno-znanstvenim skupovima te stalno sudjeluje u profesionalnom usavršavanju svojih kolegica i kolega u Hrvatskoj i izvan nje. Profesionalni rad nastavlja od rujna 2016. u Osnovnoj školi Sveta Nedelja, a daljnju edukaciju i usavršavanje usmjerava prema svim učiteljima koji su spremni za izazov poučavanja učenika 21. stoljeća. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.