■ Srijeda, 13. svibnja 2020. ■ Dan trideseti. ■ Smrzla sam se jutros čekajući u redu za vađenje krvi u domu zdravlja. Uz nešto dulje čekanje, obaveznu masku, dezinfekciju i mjerenje temperature na ulazu, i to je prošlo bez problema kao i odlasci u trgovine, crkve, frizerske salone, dvorane za vježbanje, kafiće, restorane, putovanje po cijeloj Hrvatskoj, uskoro odlasci u kina i kazališta.

Proizlazi da se svuda može i sve se može – samo se u školu ići ne može. Zar je moguće da je u ovome trenutku u Hrvatskoj najopasnije mjesto – škola?

Teško mi je to prihvatiti.

Čekajući red za laboratorij, maštala sam o kavi koju ću popiti čim završim i sjetila se priče „Baka i tri dana“.

U toj priči unuka je pitala baku kakvi sve dani postoje u životu. Baka joj je odgovorila da postoje samo tri vrste dana: dobri, sjajni i fantastični.

„Draga moja, samo od tebe i nikog više zavisi kakav će biti tvoj dan.”

U jutrošnjem unutarnjem monologu sama sam sebi bila baka iz priče i rekla:  „Dosta školosazažalijevanja – ovaj dan može biti samo dobar, sjajan ili fantastičan“.

• 

• 

• 

Nekoliko minuta nakon toga, u želji da se što prije ugrijem i popijem kavu, jer krv se vadi na tašte, malo sam razbila auto na parkingu. Moja šteta je neznatna, autu pored mene – ništa. Zahvalila sam nebesima.

Kažu da ništa ne proizvodi sreću brže i učinkovitije od zahvalnosti.

Ne mogu odlučiti jesam li u maloj prometnoj nezgodi prošla dobro, sjajno ili fantastično. Kao što sam ja sama sebi jutros bila baka, tako je moja učenica Kalista Maya sama sebi bila učiteljica.

Snimila je videoskeč u kojem objašnjava što su vode tekućice i stajaćice, a nakon toga postavlja pitanja i odgovara na njih.

Ne znam za vas, ali meni je ta videozadaća – dobra, sjajna i fantastična.

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■